Docentici na Filozofskom fakultetu u Puli dr. sc. Marleni Plavšić nedavno je uručena nagrada "Zoran Bujas" koju svake dvije godine, za vrijedan doprinos razvitku i promicanju psihologijskog tiska, dodjeljuje Hrvatsko psihološko društvo. Uz pulsku psihologinju, ovogodišnja dobitnica je i prof. dr. sc. Jasminka Despot Lučanin, koja je docentici Plavšić bila mentorica tijekom doktorskog studija.

Pulska je psihologinja lani u suautorstvu objavila tri knjige, među kojima i "Obrazovanje o ljudskim pravima za psihologe" („Human Rights Education for Psychologists“), u kojoj je sudjelovalo više od dvadeset autorica i autora. Njezin doprinos knjizi temeljio se prvenstveno na činjenici da je bila jedna od urednica peteročlanog međunarodnog uredništva.

„Bila sam zadužena i za uređivanje jednog poglavlja koje se odnosi na obrazovanje o ljudskim pravima za psihologe. U tom poglavlju knjige sam i suautorica jednog članka“, pojašnjava Plavšić. Iza svake knjige, prema njenim riječima, stoji jedna priča, a knjiga o ljudskim pravima je proizašla iz jednog našeg angažmana u Odboru za ljudska prava i psihologiju u Europskoj federaciji psiholoških udruga.

Manjak literature

"Prije nekih 5-6 godina tadašnji je predsjednik Federacije potaknuo pitanje ljudskih prava i psihologije kao nečega što je postalo dosta vruća tema. Naime, u povijesti se događa da i psiholozi sudjeluju u nekim radnjama koje krše ljudska prava. Najprije se to počelo propitkivati u Americi, a kasnije se protegnulo i na Europu. Bio je trenutak da preispitamo ulogu naše struke. Na primjer, bilo je kolega koji su zagovarali apartheid, iskreno vjerujući u tom trenutku u ono što su radili. Nama je sada s odmakom lako reći da to nije bilo dobro i da je dovelo do strašnih posljedica.

Dok studiramo, ne učimo ništa o ljudskim pravima. Kad razgovaram s kolegama i kolegicama o tome, oni obično kažu da je to stvar prava, a ne psihologije. Nažalost, možemo i nenamjerno učiniti nešto loše, pritom ne misleći tako i dobro je da znamo više o tome koji propisi postoje, što je Hrvatska ratificirala te unutar kojeg okvira mi imamo svoje mjesto. Bilo bi dobro da smo svjesniji šireg društvenog konteksta ljudskih prava i pravednosti te da unutar njega vidimo svoju ulogu. Mi ne radimo samo s pojedincima, nego i skupinama unutar nekih ustanova, poput školstva, zdravstva, socijalne skrbi i dobro je da se držimo smjernica štiteći ljudske interese. To je u konačnici dobro za mentalno zdravlje i za suživot ljudi u zajednici“, kaže Plavšić.

Knjiga „Human Rights Education for Psychologists“ nastala je na temeljima spoznaja o tome što psiholozi mogu učiniti na planu utjecaja na najveći broj ljudi, a kao rezultat se nametnulo obrazovanje. Manjak literature o povezivanju ljudskih prava i psihologije bio je polazna točka za nastanak ovog suautorskog izdanja u kojemu su sudjelovali autori sa šest kontinenata. Poglavlja knjige pokrivaju teme o osobama iz različitih osjetljivih skupina te ujedno otvaraju pitanja koja potiču diskusiju.

Podsjetnik na rad

„Knjiga je zamišljena kao priručnik koji će pomoći u nastavi studentima i studenticama psihologije, ali i ljudima koji žele raditi na daljnjem obrazovanju. Indikativno je da se vrlo brzo nakon naše pojavljuje još jedna knjiga vrlo sličnih ideja, što očito pokazuje da potreba za time postoji“, ističe naša sugovornica.

„Mnogi ljudi puno rade, ali ne pišu o tome. Ponekad je puno lakše nešto osmisliti i napraviti, nego o tome pisati, a upravo to nam se dogodilo s knjigom „Veli Jože: To se može!“. Milica Kesić Kiš, s kojom sam pripremala knjigu, po struci je dizajnerica. Zajedno već 15 godina provodimo radionice za radne terapeute i terapeutkinje koji rade u domovima za starije osobe u Istarskoj županiji. Nalazimo se u Motovunu, pa je odatle i naziv. Sretne smo što osmišljavamo radionice, nastojimo biti inovativne i jako volimo taj čitav proces. Osobe koje godinama sudjeluju na radionicama rekle su nam da bi bilo dobro imati neki podsjetnik na rad. Tako je nastala ideja za priručnik. Bilo je teško ukoričiti skice s uputama za koje smo samo mi znale značenje, a trebalo ih je objediniti u čitljivo štivo za širi krug ljudi. Moj je apel ljudima za koje znam da rade, a ne pišu o tome, da bi bilo dobro da zastanu i zabilježe detalje koji su vrijedni i koji bi ostavili trag o tome. To niti ne mora biti tiskano i time ekološki opterećujuće nego elektronički", govori Plavšić.

O samoj nagradi „Zoran Bujas“ kaže da joj je drago da je Hrvatsko psihološko društvo prepoznalo njezin raznovrstan doprinos budući da su sve tri knjige izašle unutar šest mjeseci.

„Lijepo mi je bilo primiti nagradu u Zagrebu, a lijepo je primiti i čestitke, čak i od mojih nekadašnjih profesora i profesorica. Mnogi su me pitali odakle takva raznovrsnost. Ja im odgovaram da živim u Puli, radim na pulskom Sveučilištu, pa surađujem s ljudima različite struke, a nisam na odsjeku za psihologiju gdje sam se specijalizirala za jedno ili dva područja.

"Veli Jože: To se može!“

Na našem sveučilištu surađujem s kolegicama koje su pedagoginje, povjesničarke, ekonomistice...U akademskoj zajednici mnogi ljudi bave se svojim istraživanjima, a medijski dio im nije toliko srcu drag i smatraju ga nepotrebnim eksponiranjem. Ja sam po tom pitanju ambivalentna: s jedne strane mislim da je važno da nešto od onoga što radim dopre do šireg kruga ljudi jer ih se to može ticati, a s druge strane ne treba mi takva izloženost“, navodi Plavšić.

Kaže da postoji nešto na što je ponosna u knjizi „Spoznajno i emocionalno slušanje glazbe u školi“.

"Sabina Vidulin je krenula metodički, a onda je pozvala mene da provjerimo zajedno hoće li to i biti korisno u konkretnom radu u školi. Dakle, cilj je bio predložiti dobru metodu za rad u školi, ako se ona pokaže dobrom. Tu je krenula jedna sjajna suradnja u kojoj nam se pridružila i Valnea Žauhar s Odsjeka za psihologiju iz Rijeke. Ali, sve knjige koje su dosad izašle nisu kraj nekog procesa, nego svaka predstavlja samo kraj nekog dijela. O ljudskim pravima se dalje planiraju radionice, webinari, možda i kolegij. Sa sličnim sadržajem iz knjige „Veli Jože: To se može!“ također nastavljamo radionički. Dalje idu provjere spoznajno-emocionalnog slušanja glazbe sa Sabinom i Valneom jer je ovaj model pokazao neke prednosti u nastavi glazbene kulture pred onime kako se standardno radi, a sada će se vidjeti kako je to u nastavi solfeggia. Sve se na neki način vraća zajednici“, kaže Plavšić.  

Područje rada Marlene Plavšić moglo bi se danas, po njezinim riječima, svrstati pod granu 'psihologija u zajednici', što podrazumijeva prepoznavanje potreba u zajednici kroz prizmu psihologije i adekvatnu reakciju.

Jednom nogom u zajednici

„U udrugu Suncokret došla sam u periodu kad je rat bio završen, no bilo je u Puli mnogo prognanih i izbjeglih ljudi kojima je trebala psihosocijalna podrška. Osmišljavanje njihovog slobodnog vremena, posebno za djecu i mlade, mene je strašno izgradilo u jednom praktičnom i vrijednosnom smislu. Susrela sam se s puno ljudi koji su volontirali, a dolazili su iz inozemstva i za mene je to bio jedan potpuno novi svijet. Bio je to 'grad u gradu'. Kad bih svojim prijateljima pričala da radim u izbjegličkom centru Kamenjak, oni bi me pitali gdje je to, a to je bila jedna zajednica u zajednici. Na Sveučilište sam došla puno kasnije, tek 2007. Važno mi je da uvijek jednom nogom budem u zajednici, da surađujem s raznim inicijativama, civilnim, javnim, ali da imam i ovaj sveučilišni dio, da potičem i inspiriram. Mislim da je nastavnički poziv iznimno važan. Kada bih morala uprijeti prstom u to koji je najvažniji alat koji je ljude civilizacijski učinio boljima, bilo bi to obrazovanje. Drago mi je sudjelovati u procesu obrazovanja, a posebno obrazovanja budućih nastavnika i nastavnica i smatram to izuzetno vrijednim, jer sve što sam skupila kroz iskustvo, mogu unijeti u nastavu i to je ono dragocjeno“, ističe Marlena Plavšić.

Na upit smatra li da je njezin rad imao svojevrstan obrnuti proces, iz zajednice na Sveučilište, Plavšić odgovara da je u njezinoj struci to dobro, jer psihologija bez praktičnih primjera nije moguća i dodaje: „U nekim strukama i područjima, ukoliko su teorijska, logično je da se ljudi više drže sveučilišnog istraživanja i rada, a manje praktičnog“.

Na pitanje kolika je uloga psihologa u današnjem društvu u Hrvatskoj, Plavšić odgovara da je sve više prepoznata, iako je uvijek bila važna i velika. „Tijekom studija nas odgajaju da budemo samokritični, da znamo svoje granice i odgovornosti, da ne preuzimamo na sebe nešto što nije naše, da budemo oprezni.

Osvješćivanje ljudi

Možda je i to jedan od razloga zbog kojeg kolege i kolegice nerado izlaze u javnost, no sve češće se to ipak događa. Naša uloga je dosta primjenjiva i gdje god dođemo, mi smo struka koja može biti od koristi: u školi, u zdravstvu, u sustavu socijalne skrbi, samo je pitanje koliko se možemo sporazumjeti oko očekivanja.

Nas se obično doživljava kao čuvare mentalnog zdravlja i da ćemo raditi sa problemima, ali naša uloga je puno šira. Daleko smo korisniji ako radimo na sprečavanju, da osvješćujemo ljude o njihovim odgovornostima, o načinu na koji se odnose prema sebi i drugima. Puno je važnije da se naša uloga prepozna prije nego što se problemi stvore. Ponekad je dovoljno da sjednemo u park i čujemo kako se roditelji odnose prema svojoj djeci. Već kad čujemo rječnik i način ophođenja, vidimo koliko bi tu bilo ljepše da se to događa s nekom većom pažnjom, nekim boljim uvidima, odlukama i odgovornošću.", ističe Plavšić.

Je li doba pandemije potaknulo važnost psihologije u životu pojedinca? Na to pitanje odgovara da je to ponajprije vidljivo u životu društva. „Kad god je neka kriza, onda se poseže za našom strukom. Kad gledamo razvoj psihologije, možemo vidjeti da se neki skokovi događaju u velikim krizama i ratovima. Tu se traže intervencije i hoće se poslušati što imaju za reći psihologinje i psiholozi. Na razini pojedinca, čujem od kolegica i kolega da im se ljudi sve više obraćaju, da imaju potrebu za takvom vrstom pomoći. Jedno vrijeme smo imali ovdje u Istri telefon za pozive, prošle godine za vrijeme prvog 'zaključavanja', pa se znalo dogoditi da je bilo poziva i izvan županije. To nam pokazuje da ima ljudi koji bi radije i telefonsku pomoć, koji bi bili anonimni, koji se ne žele susretati, a prednost doba u kojemu živimo je da možemo ponuditi razne kanale za pomoć i podršku. U psihologiji uvijek gledamo na sve kao na priliku.

Potičemo otpornost, tako da se osoba može sama hrvati s nevoljama, zagovaramo da čovjek proživi emocije, da ih ne potiskuje i ne negira. Bolje je na emocije gledati kao na ugodne i neugodne, umjesto kao na pozitivne i negativne. Naime, ako kažemo da su neke emocije negativne, asocijacija bi bila na nešto nepoželjno, nešto što treba izbjegavati ili potisnuti. No, emocije se ne mogu i ne trebaju izbjeći: one se uvijek negdje smjeste i učine svoje, pa bi bilo bolje da znamo što s njima. Ovo pandemijsko vrijeme, 'zaključavanje', život na daljinu, ima niz svojih nedostataka, a opet od prednosti na koje se možemo fokusirati je da možemo koristiti alate za koje smo prije znali da postoje, ali ih nismo upotrebljavali. Sve za što smo se pitali je li u redu na daljinu, pokazalo se kao sasvim uobičajen alat koji, vidimo, funkcionira, a i daje ljudima određena stanja opuštenosti“, navodi Plavšić.

Povezane vijesti

• MIRJANA KRIZMANIĆ, POPULARNA PSIHOLOGINJA O STANJU U HRVATSKOJ "Plenković je oko korone izblijedio, a Milanović gleda srnice na Pantovčaku"
• MARLENA PLAVŠIĆ, docentica na Filozofskom fakultetu u Puli dobila veliko priznanje Hrvatskog psihološkog društva
• Psihologinja: Amber Heard pati od PTSP-a zbog partnerskog nasilja