Dok je "trgovkinja" nastojala raščlaniti tanke fete pršuta i izvagati mušteriji ispred nas 30 deka, vrijeme nam je u redu neumitno protjecalo pa se i bakalar na bijelo pod staklenom vitrinom, na koji sam bacio pogled, sušio naočigled svih. Trgovkinju pišem pod navodnike, jer pokreti hvataljkom i način na koji je u papir motala suho meso odavali su da trgovačkog iskustva nema.

I kao što iskustva nema gospođa za pultom u kasnim 40-ima ili ranim 50-ima, tako ga nema ni njena kolegica na blagajni - tipkanje joj ide sporo, naplata još sporije, u redu čekamo i patimo se svi zajedno. Iz trenutka u trenutak razotkriva se da nije iz trgovačke branše, ne idu joj osnove ophođenja, ne zna kucati račun za gotovinu, konstantno zaziva pomoć kolegica. Čas kod kupaca izaziva nervozu, čas samilost, zaista djeluje kao da su je tu jadnu bacili među lavove. I jasno nam je da nije žena kriva za to.

Već i vrapci na grani znaju da nas uskoro u ovoj zemlji neće imati tko liječiti. Korado Korlević ustvrdio je da odgajamo djecu da skaču i da nas zabavljaju, umjesto da ih usmjerimo od malih nogu na prirodne znanosti i tehniku. Povrh svega, bojim se, neće biti ni stručne osobe da nam proda kruh, salamu i sir. Tek sada, kada trgovački posao ne odrađuju trgovci, shvaćamo koliko su nam ti njihovi rutinirani pokreti za pultom, mesoreznicom i vagom, uslužnost i brzina značili. Gdje su nestale one školovane prodavačice koje su se još kao djevojčure na praksi upoznavale sa zanatom, a onda ga godinama brusile po pulskim butigama?

Za barem nekoliko njih znam da su ih otjerali poslodavci. Plaćom manjom od 3.000 kuna i lošim uvjetima rada zapravo su im godinama poručivali koliko im vrijede, kao da su im otvoreno u lice govorili da taj njihov posao za te šolde može raditi svatko. Zaista može, ali pod cijenu puhanja od nervoze za pultom i kukanja na blagajni i pod cijenu da se mušterija tu vraćati neće.

Isto je i u kavanama. Već smo i zaboravili na konobare stare škole, brze, uljudne, a opet poslovno distancirane od gosta, u koje smo se mogli pouzdati da će slijediti točnu narudžbu, da će kapučino biti s pjenom, makijato s mlijekom, i da nam ih neće samo pobacati na prljavi stol. Mnoge i mnogi rade kao konobarice i konobari, mladi čak uspijevaju šarmom i poletnošću nadomjestiti neke tajne konobarskog zanata koji im nedostaju, ali ugostiteljski nivo tek rijetki lokali uspijevaju zadržati na razini u dužem razdoblju. Iz dana u dan pokazuje se da je pogrešna tvrdnja da svi mogu raditi sve.

Prije 20-ak godina, kad su se učitelji spremali na štrajk zbog preniskih plaća, prisluškivao sam razgovor konobarica okupljenih oko šanka. Negodovale su da štrajk učitelja nije u redu jer da i one imaju malu plaću i da taj učiteljski posao i nije nešto s obzirom koliko ga prosvjetari veličaju u medijima. Eto, kao da ih je samo nebo čulo, došlo je vrijeme da su se i učitelji upustili u konobarenje, da trgovkinje veće plaće traže kao njegovateljice, pa će valjda sutra i nezaposlenim diplomiranim ekonomistima i pravnicima popunjavati "rupe" u operacijskim salama. I mlade kirurge, one koji već nisu kupili kartu za inozemstvo, danas-sutra mogli bi angažirati na pult s pršutom, da malo vježbaju ruku s hvataljkom za sir i salamu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast