Još jedna gradska štorija KAKO GOD OKRENEŠ - REŠETKE I GAZDE

Arhiva

I opet zaključana rešetka, i opet nepokolebljivi "čuvar" tvrđave odmahuje glavom i odbija otključati vrata. Pa kako, ljudi, da zavirimo za danjeg svjetla u Punta Christo, da snimimo neke arhitektonske elemente, da pokažemo djeci kako izgleda fortifikacija u njihovom susjedstvu?

Eto, u nedjelju nam je propao i još jedan nasumični posjet velikoj tvrđavi u Štinjanu. I još jednom smo se pred tvrđavom razveselili čovjeku za kojeg smo se nadali da će nas uvesti, ali on je, kada nas je ugledao, brzo pohitao da bi nam pred nosom zakračunao rešetkasta vrata i otrčao kamenim hodnikom u sigurnost tvrđave da se ne mora raspravljati s nama.

U želji da na mlađe prenesem zaluđenost fortifikacijskim objektima u gradu, obišli smo svu silu tvrđava uokolo Pulskog zaljeva, ali vrata Punta Christa i opet se pokazuju neosvojivima. I unatoč tome što je i ovaj fort uvršten na pješačku stazu što se uređivala kroz projekt EU-a i Grada.

Ne tražim da se tvrđava otvara samo radi našeg hira, ali kada je već netko tu, što bi trebalo napraviti da nam se smiluje i propusti nas unutra? A nije prvi put da smo glatko odbijeni, zapravo je već postalo iritantno nadati se drugačijem ishodu. Možda je nešto pogrešno na mojoj faci, možda djeca izgledaju previše divlje za, kako piše na internetskoj stranici fortpuntachristo.net, "atraktivan i koristan društveni prostor" ili "kulturno-turističku ponudu".

- Sinoć je bio party! Ne mogu otvoriti bez gazde, povikao je čovjek zapadnoslavenskog naglaska iz sigurnosti tvrđave. Pa zar uvijek vedri i oblači neki gazda?! Da li bi morali platiti festivalsku kartu ili ulaznicu za party da uđemo u tvrđavu? Odgovora nam, ako smo ga dobro kroz rešetke shvatili, da je tvrđava za posjete otvorena od svibnja do listopada. Hvala, ali gdje to piše? I izvinite nama domaćima što ljeti, upravo za najintenzivnijih festivalskih manifestacija i šušura, izbjegavamo ovaj kompleks.

Možda sam naivan što očekujem da bi jedan bivši vojni i fortifikacijski objekt kojem je pronađena civilna namjena trebao biti otvoreniji javnosti. Možda sam u krivu i što učim djecu da bi im povijesna baština njihovog kraja trebala biti dostupna, bez preklinjanja, bez veza i poznanstva. Naivno smo se izgleda nekada zanosili slobodarskim idejama da je stoljećima zatvorenim vojnim objektima potreban civilni karakter. Demilitarizacija, revitalizacija, revalorizacija… Na kraju se i u civilnom sektoru i opet sve svede na - rešetke i gazde!