"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba". Ali to doba (pre)brzo prolazi, iako se sadašnjim školarcima čini da nikada neće doći kraj kontrolnim iz matematike i testovima iz engleskog. I, kako bi rekao Lorenzo de Medici - prekrasna mladost koja prebrzo prolazi, zatim stiže jesen života, što možda podsjeća na Bergmanovu "Jesenju sonatu", te potom ona "kasna jesen", ona treća dob koja je sve duža i duža.
Sudeći po velikom broju domova za starije i nemoćne (nigdje se ne koristi termin stari, nego stariji, a taj komparativ može zvučati i simpatično), nameće se pitanje, žive li Istrijani sve duže, postaju li ranije nesposobni za samostalan život, i što se u nekoliko desetljeća promijenilo.
Nije to bilo prije stotinu godina, a u Puli su djelovali samo "Alfredo Štiglić", Villa Idola i onaj dom pored Mornaričke bolnice. I u ostalim istarskim gradovima djelovao je jedan državni dom, a liste čekanja, ako su postojale, nisu bile kao danas. Ili se o njima nije tako pričalo. A Pula, pa i cijela Istra, imala je više stanovnika nego sada. Dobro, reći će neki da su dobar dio stanovništva činila i vojna lica koja su boravila duže ili kraće, imala prekomande i da je cjelokupna populacija i zbog toga bila mlađa. Sigurno ima i u tome dijela istine, no i mnoge druge stvari su se promijenile. Nekada su obitelji bile veće, složnije, bilo je više žena kućanica koje su se brinule za nemoćne članove obitelji, a i cijela je uža obitelj, te ponegdje i šira, posebice u ruralnim krajevima, bila uključena u skrb starije osobe. Možda se živjelo i zdravije, pa se starost donekle samostalno moglo proživjeti.
No, kakogod, sada privatnih domova ima na svakom koraku, pojedini pulski kvartovi, poput Punte ili Nove Verude ih imaju i po tri, a gotovo sva prigradska naselja imaju takvu ustanovu. Netko će reći da je to dobar biznis, drugi da je to rupa bez dna, jer nema poticaja a troškova ima, ali to svakako slijedi trend potražnje. Što je veća potražnja, to će biti i veća ponuda domova. Istina, nisu svi podjednako kvalitetni, a nije lako niti pronaći osoblje, dan-danas kada manjkaju kadrovi u svim mogućim profesijama i kada niti šira regija te sve bivše države nisu dovoljne da se popune radna mjesta - od turizma i trgovine pa sve do zdravstva.
Povlačeći paralelu, može se reći i daje ista stvar bila i s dječjim vrtićima, prije tridesetak godina bilo je svega nekoliko objekata u gradu, a potom su počeli nicati brojni privatni vrtići. Neki nisu opstali, a neki od prvoga dana nude odlične uvjete za mališane. Jasno je uvijek da postoje dobri, bolji i ne tako dobri, pa je tako i s domovima za starije. Međutim, dok u nekim zemljama postoji čitav niz mogućnosti za osobe treće dobi, dakako za one vitalne i relativno zdrave, od dodatnog obrazovanja, posebnih skupina za strane jezike, pa i sveučilišnih studija, kod nas je to (daleka) budućnost. Dakako, postoji puno prioriteta dok se dosegne takva napredna razina. Prije svega smanjiti liste čekanja i omogućiti svima, bez obzira na visoke godine, dostojanstvenu starost.