NAJNOVIJE


Piše Vanesa BEGIĆ

Jesen života


 "Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba". Ali to doba (pre)brzo prolazi, iako se sadašnjim školarcima čini da nikada neće doći kraj kontrolnim iz matematike i testovima iz engleskog. I, kako bi rekao Lorenzo de Medici - prekrasna mladost koja prebrzo prolazi, zatim stiže jesen života, što možda podsjeća na Bergmanovu "Jesenju sonatu", te potom ona "kasna jesen", ona treća dob koja je sve duža i duža.

Sudeći po velikom broju domova za starije i nemoćne (nigdje se ne koristi termin stari, nego stariji, a taj komparativ može zvučati i simpatično), nameće se pitanje, žive li Istrijani sve duže, postaju li ranije nesposobni za samostalan život, i što se u nekoliko desetljeća promijenilo.

Nije to bilo prije stotinu godina, a u Puli su djelovali samo "Alfredo Štiglić", Villa Idola i onaj dom pored Mornaričke bolnice. I u ostalim istarskim gradovima djelovao je jedan državni dom, a liste čekanja, ako su postojale, nisu bile kao danas. Ili se o njima nije tako pričalo. A Pula, pa i cijela Istra, imala je više stanovnika nego sada. Dobro, reći će neki da su dobar dio stanovništva činila i vojna lica koja su boravila duže ili kraće, imala prekomande i da je cjelokupna populacija i zbog toga bila mlađa. Sigurno ima i u tome dijela istine, no i mnoge druge stvari su se promijenile. Nekada su obitelji bile veće, složnije, bilo je više žena kućanica koje su se brinule za nemoćne članove obitelji, a i cijela je uža obitelj, te ponegdje i šira, posebice u ruralnim krajevima, bila uključena u skrb starije osobe. Možda se živjelo i zdravije, pa se starost donekle samostalno moglo proživjeti.

No, kakogod, sada privatnih domova ima na svakom koraku, pojedini pulski kvartovi, poput Punte ili Nove Verude ih imaju i po tri, a gotovo sva prigradska naselja imaju takvu ustanovu. Netko će reći da je to dobar biznis, drugi da je to rupa bez dna, jer nema poticaja a troškova ima, ali to svakako slijedi trend potražnje. Što je veća potražnja, to će biti i veća ponuda domova. Istina, nisu svi podjednako kvalitetni, a nije lako niti pronaći osoblje, dan-danas kada manjkaju kadrovi u svim mogućim profesijama i kada niti šira regija te sve bivše države nisu dovoljne da se popune radna mjesta - od turizma i trgovine pa sve do zdravstva.

Povlačeći paralelu, može se reći i daje ista stvar bila i s dječjim vrtićima, prije tridesetak godina bilo je svega nekoliko objekata u gradu, a potom su počeli nicati brojni privatni vrtići. Neki nisu opstali, a neki od prvoga dana nude odlične uvjete za mališane. Jasno je uvijek da postoje dobri, bolji i ne tako dobri, pa je tako i s domovima za starije. Međutim, dok u nekim zemljama postoji čitav niz mogućnosti za osobe treće dobi, dakako za one vitalne i relativno zdrave, od dodatnog obrazovanja, posebnih skupina za strane jezike, pa i sveučilišnih studija, kod nas je to (daleka) budućnost. Dakako, postoji puno prioriteta dok se dosegne takva napredna razina. Prije svega smanjiti liste čekanja i omogućiti svima, bez obzira na visoke godine, dostojanstvenu starost.


Podijeli: Facebook Twiter