Morala je to biti vreva kad bi se iz vlaka iskrcavali vojnici, ljudi u potrazi za poslom i novim domom, gospoda iz Beča koja su ovdje dolazila udisati ljekoviti morski zrak… Ma sigurno je bilo šušura, netko je dobacivao na talijanskom, gospoda su govorila austrijski, čuo se tu i istarski dijalekt, mlada djevojka je možda upravo stigla s nekog dalmatinskog otoka i puna je očekivanja od grada u ekspanziji, grada koji je glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, u kojem je izgrađen Arsenal. Kolodvorska ulica krajem 19. stoljeća zvala se Strada alla Stazione. Njezin današnji izgled tek je podsjetnik na prosperitetna vremena u pulskoj povijesti. Tu je prije svega sada zatvoreni najljepši gradski hotel Riviera te naravno željeznička stanica.

Luksuzni stanovi

Pokušavamo zamisliti kako je sve to izgledalo početkom 20. stoljeća, u vrijeme kad je u toj neobičnoj ulici izgrađen kompleks stambenih zgrada poznatiji kao Ville Münz. Zašto neobična? Pa jer je nekada bila žila kucavica, a zapravo ne vodi nigdje, slijepa je, završava tamo gdje počinju voziti vlakovi. Zato je sada i pusta. Nema više putnika iz europskih središta koji tuda sa željezničke stanice hrle prema gradu ili odlaze iz njega. Nema zbog čega čovjek tuda prolaziti, osim da se divi staroj arhitekturi.

Naša šetnja Kolodvorskom započinje na željezničkom kolodvoru. Naravno, pustom. Rano ujutro su se već iskrcali školarci i radnici. Prije nekoliko mjeseci kolodvor je nakratko živnuo zbog nečije smrti. Stotine su se Puležana tu oprostile od kantautora Đorđa Balaševića, koji je opjevao stanicu u Puli u pjesmi "Oprosti mi Katrin". I onda se opet sve vratilo u svakodnevicu.

Zanimljivo, jedna nam stanarka, simpatična gospođa u devedesetoj godini života (otkriva nam godine, ali ne i ime, op. n.) kaže da su na putu do grada svugdje parkovi. Na putu do grada? Malo nas je zbunila. Misli naravno na centar. Jer ona ne smatra da je Kolodvorska ulica dio centra Pule. Ovdje je sve nekako tiho i usporeno. I zeleno. Stare ladonje nadvijaju se nad prometnicu, a kroz Park kralja Zvonimira, gdje se skriva spomenik Marku Maruliću, nazire se pulska luka. Tu su i vrtovi uz jednu manju zgradu sa strane ulice bliže moru. Gotovo kao da doista nije riječ o gradu, iako vas pogled na impozantne građevine s druge strane ceste odmah vraćaju u činjenični smjer.

Gospođa, kojoj iskreno ne bismo dali ni 80 godina, živi u jednoj od tih famoznih Villa Münz. Kaže da je doselila davno. Trenutno živi sama, suprug je umro prije podosta godina, a djeca i unuci su u svojim gradovima i na svojim poslovima. Žali se da su fasade na zgradama u lošem stanju. Nije to bolest samo užeg centra. Secesijske se zgrade ljušte kao da su izgorjele na ljetnom suncu pa odbacuju svoju oštećenu kožu. Tu je i problem stabala, grane bi valjalo orezati, ljudima ulaze u sobe, a to i nije najzgodnije.

"Te su vile zapravo stambene trokatnice s luksuznim stanovima, namijenjenih prodaji ili davanju u najam bogatoj gradskoj i vojnoj eliti. Bile su popularne zbog lokacije, zelenih površina koje ih okružuju, blizine mora te kvalitete stanova, koji su u tadašnjoj Puli imali prestižni status. Sagradio ih je građevinski poduzetnik Jakob Ludwig Münz, na području zvanom Valle del Ponte. Zgrade, sve redom izgrađene u secesijskom stilu, nižu se od željezničkog kolodvora do podnožja Arene. Okrenute su pročeljem prema morskoj obali. Uz visoko prizemlje, imaju još tri kata sa stambenom namjenom te na polovici krova uzdignuto potkrovlje. Stanovi su veliki, do 150 četvornih metara, a uglavnom se sastoje od spavaće sobe, dnevnog boravka, dječje sobe, kuhinje, kupaonice i velikih lođa na ulazu. Izgradnja prvih zgrada započeta je u svibnju 1904., a završena u travnju 1905. Ukupno su do 1912. izgrađene četiri zgrade, u svakoj je bilo najviše 14 stanova. Najatraktivnije su dvije središnje zgrade koje su projektirali bečki arhitekti Johan Pokorny i Franz von Krauss (današnja Kolodvorska 10) i domaći arhitekt Rudolf Krischan (Kolodvorska 12). Obje su izgrađene 1906.", piše Istrapedia o Villama Münz. 

Jedan kućerak

Zgrade danas nemaju onaj stari sjaj. On se tek nazire na pojedinim dijelovima. Krivi su i sami stanari. Svatko je očito obnavljao stanove po vlastitom nahođenju, bez konzultiranja s konzervatorima, pa sada imamo uglavnom PVC prozore, dok su rolete različitih boja. Gospođa nam govori da su neki stanovi pregrađeni pa više nemaju onu prijašnju impozantnu kvadraturu. I njezin je stan nastao od jednog velikog. Kada je sa suprugom došla živjeti u Pulu, uselili su u stan u kojem je bila još jedna obitelj. Imali su zajedničku kuhinju i kupatilo, a godinama kasnije pregradili su prijašnji veliki stan i napravili dva manja. Otkriva nam i da su zgrade polupuste. Naime, puno je stanova pretvoreno u apartmane koji se izdaju isključivo u ljetnim mjesecima, a dio su kupili stranci koji povremeno dolaze u njih. Hvali gospođa one koji su ovdje stalni stanari. Susjeda joj je upravo jutros pozvonila na vrata i pitala treba li joj štogod donijeti s merkata.

Jedan kućerak u Kolodvorskoj plijeni pažnju. Baš je mali. Svega nekoliko kvadrata unutra. Što je moglo stati u njega? Stanari kažu da je nekada bila vinarija, a prije toga i skladište jednog stomatologa. Sada je tu famozna bosanska buregdžinica Pita House. U kratko je vrijeme postala popularna. Tvrde ljudi da se tu spravlja najbolja pita u gradu. I dalje vlada pomama za njihovim pitama. Valja se ponekad i telefonski naručiti. Radnica u Pita Houseu nam kaže da je najveća gužva bila kad smo o buregdžinici pisali u Glasu Istre. Tada se, uvjerava nas, čekalo u dugačkim redovima da bi se uživalo u ovom bosanskom specijalitetu. Jedini je to punkt u Kolodvorskoj ulici gdje se ljudi zaustavljaju, gdje dolaze s namjerom, na računajući park i željeznički kolodvor. Jer Kolodvorska služi više kao lijepa šetnica, koju doduše rijetki pohode. A ima se tu svašta za vidjeti. Prekrasnih balkona, pustih stuba koje iz ove ulice vode u izuzetno prometnu Tršćansku.

Prodavačice ljubavi

I šećer na kraju - Riviera, svojedobno najreprezentativniji gradski hotel, danas zatvoren. Gospođa iz Ville Münz prisjeća se Rivierinih slavnih dana. Bilo je u vrijeme filmskog festivala tu poprilična gužva, svakojakih glumaca i zgoda, mnoge i nisu za javnost. Stariji Puležani prisjećaju se priča svojih očeva i djedova koji su u Parku kralja Zvonimira viđali prodavačice ljubavi koje bi s klijentima odlazile u hotel Rivieru.

Uzbudljiva je bila ta Kolodvorska ulica. Živahna. I sada prekrasna. Samo da joj je malo vratiti stari sjaj.

Povezane vijesti

• Čvorci uneređuju ulicu - rješenja nema
• Sječa opasnih stabla u Kolodvorskoj ulici
• ARENA HOSPITALITY GROUP OD DRŽAVE KUPUJE DERUTNI NEOBAROKNI HOTEL Riviera će postati prvi hrvatski art hotel s pet plus zvjezdica