„GOSPODA GLEMBAJEVI“ ZAHVALJUJUĆI KERMAS GRUPI NA OTOKU SV. KATARINE  

Sjajan neoklasicistički balet otvorio novu pozornicu uz samo more



Sam balet imao je i humanitarnu komponentu, od cjelokupnog prihoda ulaznica nabavit će se medicinski uređaji za Odjel za pedijatriju pulske Opće bolnice * Na balet se stizalo osobnim automobilima, kao i besplatnim organiziranim prijevozom brodom i autobusom, a za mnoge je to bio prvi put da su uopće vidjeli taj dio Pule, godinama u službi vojske

 

„Plesači plešu jednako dobro kao i u zagrebačkom kazalištu, kvaliteta baleta je jednaka, ali je sam doživljaj bitno drukčiji, neponovljiv, na ovoj prirodnoj pozornici uz samo more ispod Mjeseca i zvijezda“, kazao je Krešimir Raguž iz Kermas grupe koja je zahvaljujući Danku Končaru uz Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište omogućila u petak navečer izvedbu hvaljene i nagrađivane predstave „Gospoda Glembajevi“ na otoku sv. Katarine u pulskom zaljevu.

Humanitarno za najmlađe

Sam balet imao je i humanitarnu komponentu, od cjelokupnog prihoda ulaznica nabavit će se medicinski uređaji za Odjel za pedijatriju pulske Opće bolnice.

Na balet se stizalo osobnim automobilima, kao i besplatnim organiziranim prijevozom brodom i autobusom, a za mnoge je to bio prvi put da su uopće vidjeli taj dio Pule, godinama u službi vojske, još od doba Austrougarske. Premda je taj prostor zapušten, sama pozornica uz more djelovala je vrlo sugestivno, a budući da je vrijeme poslužilo, bio je to pravi kazališno-baletni ugođaj.

Na taj način otvorena je još jedna prirodna pozornica u Puli, a trend otvaranje prirodnih pozornica u neobičnim, odnosno preciznije rečeno nesvakidašnjim lokacijama, svjetski je trend koji se sve više prati i kod nas – tako da nerijetko napuštene tvornice hale, vojarne ili drugi objekti postaju pozornice.

U slučaju ovoga otočića tu je bila na snazi i u tijeku i demitarilizacija kulturom, preciznije rečeno baletom u ovom konkretnom slučaju.

Pod redateljskom palicom Lea Mujića, koji je bio i koreograf, autor libreta i glazbenog izbora, zagrebački su plesači predstavili „prijevod“ iz jednog žanra – dramskog u drugi – baletni najpoznatijeg Krležinog djela. Gledajući njihove pokrete, kako njihova tijela pričaju priču, bilo je moguće predočit si, zamislit si, određeni književni ulomak na koji se ta radnja odnosi.

Atemporalna priča

Krležina je priča atemporalna, a danas aktualnija nego ikada. On na zanimljiv način predstavlja mane i boljke društva koje su postojale kako kada je on stvarao, tako i danas, kod nas i u svijetu, a i odnosi unutar obitelji Glembay, kao i sami karakteri protagonista te obitelji mogu uvijek stvarati asocijacije s likovima oko nas – više ili manje poznatim, više ili manje stvarnim, više ili manje pozitivnim.

Predstaviti zahtjevno djelo kao što je ovo Krležino, koje se dade iščitavati kroz više razina i koje nudi bogat, višeslojan tekst u baletnoj formi, bio je veliki izazov za Lea Mujića, koji je ovdje koristio i ciklus tekstova Glembajevi.

Najranije objavljeni tekstovi koji ulaze u glembajevski ciklus najprije su bili zamišljeni kao dijelovi novele koja je bila naslovljena „U magli“. U svim tekstovima ciklusa Krleža se služi idejom usuda materijaliziranog u prirodnoj energiji i biološkoj vitalnosti koja jača s društvenom moći toga klanovskog i razgranatog obiteljskog organizma, kako je i zapisano u predstavljanju toga ciklusa.

Mujić je dakle želio imati što precizniji, te ujedno i što širi pogled na ove junake da bi njihovoj baletnoj ulozi pristupio s većom slobodom, a ujedno ostajući vjeran sižejnom predlošku, odnosno samoj drami.

Samo baletno uprizorenje definirano je kao neoklasicistički balet o propasti jedne agramerske patricijske obitelji, te na samome početku, zahvaljujući savršenstvu pokreta koji govore više od tisuću riječi, gledatelji mogu upoznati tu disfunkcionalnu obitelj.

Svi koji su čitali to književno djelo znaju kolika je ovdje snaga svake riječi, svake rečenice. Baletni je jezik, zahvaljujući viziji Lea Mujića, bio vrlo snažan i izražajan da je bez ijedne izgovorene riječi ostao vjeran svima dobro znanoj priči o Glembajevima, ali i više od toga.

Glazba Beethovena i ona Rahmanjinova pratila je radnju te primjerice Rahmanjinovi „Simfonijski plesovi“ pratili su intenzitet radnje koja još nije dosegnula dramski vrhunac, a pojedine snažne prizore pratila je Rahmanjinova „Elegija u es-molu“, ili pak drugi stavak Beethovenove „Sedme simfonije“.

Sugestivno je ostvarena i scena kada, u tišini mraka, uz topot konja, baruničina kočija pregazi sirotu gospođu Rupert, kao i scena procesa, ili pak jubileja na koji se nakon puno godina vraća Angelika.

Sugestivna i jaka scena

Potom, u zadnjoj sceni, kada su baletno prikazana sva previranja, kada su svi likovi doživjeli svoju sudbinu, na praznoj pozornici Leone i Angelika, koja skida habit i ostaje u jednostavnoj vjenčanici, stoje uz stablo, te pridružuje im se njihov sinčić Leone.

Značajno i upečatljivo. Sve se može sažeti, zamisliti, razlučiti i analizirati u toj sceni.

Važno je napomenuti da balet „drže“ svi plesači, da je to predstava zajedništva gdje svaki pojedini plesač daje veliki doprinos cjelokupnom doživljaju baletne predstave, koju su gledatelji ispratili dugačkim aplauzom.

Lirske, vedrije skladbe pratile su ljepše trenutke u životu ove obitelji, a molske, tamnije sva ona previranja vezana uz ovu obitelj i uz sve njezine karakteristike, odnosno osobine pojedinaca.

Pošto je to bio prvi put da su Glembajevi, nakon niza kazališnih, televizijskih te filmskih uprizorenja prevedeni u jedan novi žanr – baletni, kao i prvi put da su izvedeni pod otvorenim nebom, pulska je publika, kao i njihovi gosti, ustvari vidjela nešto posve novo.

Pohvale zaslužuju i scenograf Stefano Katunar, kao i kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, jer je scenografija pokazala upravo „semantičku strukturu“ te obitelji, kakvi oni jesu, njihove misli, kao i sam milje događanja radnje, dok su lijepi kostimi, posebni za to baletno izdanje, odveli gledatelje u neka davnija vremena.

Ako je i bilo u publici onih kojima priča o Glambajevima nije bila poznata, zahvaljujući univerzalnosti baletnog jezika mogli su percipirati jednu snažnu i osebujnu priču uz dojmljivu glazbu koja također govori vrlo upečatljivo o ovim likovima i o njihovoj sudbini.

Iščitavajući Krležu, vidljivo je da se povijest stalno ponavlja te da je u biti atemporalna, ali i da se odnosi na razne društvene sredine, kao i na vrste te specifičnosti međuljudskih odnosa. Nekada i sada. Gledatelj se može i zapitati postoje li i danas Glembajevi oko nas?

( Piše Vanesa BEGIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom