Maria Pasquinelli, učiteljica i članica fašističke partije, 10. veljače 1947. godine u Carrarinoj je ulici u Puli, u blizini Dvojnih vrata, ubila generala Roberta de Wintona, ispalivši u njega tri metka iz svog Beretta pištolja koji je skrivala u rukavu. U džepu je imala papir na kojemu je opisala razloge svog postupka.

Imala je tad 34 godine, a na osvetnički se pohod upustila nezadovoljna što je Istra, prema ugovoru o miru što ga je Italija morala potpisati na mirovnoj konferenciji u Parizu, pripala Jugoslaviji. U trenutku dok je De Winton bio u inspekciji angloameričkih postrojbi, u njega je, pišu kroničari, pucala žena u crvenom kaputu koja je hodala iza njega. Umrla je na prekjučerašnji dan, 3. srpnja 2013. godine u Bergamu, u stotoj godini života.

Mussolinijeva obožavateljica

Robert William Michael de Winton, rođen u Škotskoj 1908. godine, pretpostavlja se u Edinburghu, bio je zapovjednik XIII pješačke brigade. Povjesničar Darko Dukovski piše da je feldmaršal Alexander, zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju, u veljači 1946. De Wintona postavio za vojnog upravitelja Zone A i vojnog zapovjednika angloameričkih snaga u Istri sa sjedištem u Puli. Vojna saveznička uprava pod njegovim zapovjedništvom zadržala je civilne policijske snage, u kojima je bilo puno bivših fašista. Iako je pokušao održavati ravnotežu između talijanskih nacionalista i Titovih pristaša, dopustio je odnošenje strojeva iz pulskih poduzeća u Italiju.

Saveznički vojni sud u Trstu osudio je Mariju Pasquinelli na smrtnu kaznu koja je kasnije preinačena u doživotnu robiju. Nije se pokajala niti zatražila pomilovanje ili pomoć, pa ni tršćanskog biskupa mons. Antonija Santina koji se zalagao za ublažavanje kazne. Wintona nije ni poznavala i tvrdila je da je pucala u britansku odoru, simbol politike koja je Italiji nanijela "povijesnu nepravdu" oduzevši joj Istru. Odslužila je ukupno 17 godina kazne u Firenzi, a pomilovana je 1964. godine.

- Kraj Drugog svjetskog rata nije označio i kraj rata u Istri i Hrvatskoj. Tijekom dvije poratne godine vodila se žestoka borba za Istru u samoj Istri. Podijeljena na zone A i B, Istra je tek trebala, na Mirovnoj konferenciji, steći svoj državno-pravni status. Većina talijanskog življa bila je za ostanak u Italiji, dok je cjelokupno hrvatsko i slovensko stanovništvo zagovaralo pripajanje etničkih teritorija Sloveniji odnosno Hrvatskoj u okvirima Jugoslavije. Sukob talijanske i jugoslavenske opcije nije se zaustavio na razini verbalnog, transparentima ili masovnim manifestacijama, nego se proširio i na fizičke i oružane napade. Atentat na zapovjednika pulskoga garnizona simbolični je čin neslaganja poraženih snaga s odlukom Saveznika da Istra i Pula pripadnu Jugoslaviji

u novom poratnom svjetskom poretku u kojemu za te snage neće biti mjesta, navodi Dukovski. Po njegovim riječima, Maria Pasquinelli, fanatična pristaša i obožavateljica Benita Mussolinija i njegova djela, bila je idealni predstavnik tih snaga.

Junakinja desničara

Prema Istrapediji, Pasquinelli je diplomirala razrednu nastavu, a kasnije se obrazovala na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Bergamu. Pohađala je Školu fašističke mistike te se 1933. upisala u Nacionalnu fašističku stranku. Otputovala je u Libiju 1940. kao volonterka bolničarka Crvenoga križa. Godinu kasnije napustila je bolnicu u El Abiaru s namjerom da se bori na fronti, međutim otkrivena je i vraćena u domovinu. Nakon toga je 1942. upućena u Split, gdje je predavala talijanski jezik i u međuvremenu prikupljala dokumentaciju koja će joj kasnije poslužiti za prijavu "raznih zločina". U tu je svrhu 1945. doputovala u Istru.

Njezinu je životnu priču u svojoj knjizi "La giustizia secondo Maria: Pola 1947: la donna che sparò al generale brigadiere Robert W. De Winton" objavila Rosanna Turcinovich Giuricin. U njoj se navodi teza da je atentat proizvod samo Marijine odluke, volje i djelovanja te da je nitko nije ni na što nagovarao niti joj u čemu pomogao. Međutim, Dukovski tvrdi da je ta priča, analiziraju li se britanski dokumenti, postaje neuvjerljiva budući da, tvrdi on,

dokumenti daju naslutiti organizacijsku strukturu i pozadinu atentata.

Pasquinelli je dugo vremena bila malo poznata domaćoj, ali i talijanskoj javnosti. Od 90-ih i povratka desnice na talijansku političku scenu, zajedno s aktualiziranjem tema egzodusa i fojbi, Maria Pasquinelli u nacionalističkim se desničarskim krugovima prometnula u nacionalnu junakinju.

Hudoba latinska i neoiredentistica

Milan Rakovac napisao je pjesmu "Ćeš me za brata, Maria Pasquinelli" koju je uglazbio Franci Blašković na albumu Gori Ussi Winnetoua "Mens sana in malvasia istriana" iz 1990. godine.

Doc. dr. sc. Valter Milovan, profesor na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile, navodi da Rakovac piše pismo atentatorici i kroz više strofa polako meditira nekakvu vrstu pomirbe i prihvaćanja talijanske iredentistice. "Otud i naslov pjesme. Naziva je sestrom koju štima (cijeni), ali ona je i hudoba latinska i neoiredentistica, i to u istom stihu, što vjerojatno odgovara i Blaškoviću kao izvođaču. Glazba je čisti rock bez primjesa, dapače, s veselim refrenom koji podsjeća i na "She Loves You" i Beatlese. Između ta dva pola, oba ljudska i oba poražena kroz povijest, stoji povijest malih ljudi i njihovih patnji," navodi Milovan.

Povezane vijesti

• 145. obljetnica otvaranja željezničke pruge Kanfanar-Rovinj: KROZ ISTRU PO NOVOJ ŽELJEZNIČKOG PRUZI PROJURIO PRVI PAROVOZNI VLAK
• Giovanni Domenico Stratico, biskup Novigrada i Hvara: Dostojan Casanovin prijatelj POSTAO UZORNIM BISKUPOM
• VREMEPLOV GLASA ISTRE: Tri puta manje radnika u brodogradnji obavlja isti posao kao i tri puta više prije rata!