Dom za odgoj djece i mladeži, smješten iza visokih zidina na samom rubu Monte Zara, u austrougarskoj vili Toscana iznad Bulevara, ove godine obilježava šest desetljeća kontinuiranog rada.

Otkako je utemeljen 1961. godine, programe resocijalizacije u domu prošlo je nekoliko tisuća korisnika, a riječ je o maloljetnicima u dobi od 12 do 18 godina, rjeđe do 21. godine. Danas ovdje boravi 22 korisnika, 16 dječaka i šest djevojčica, o kojima 24 sata na dan skrbi 18 odgajatelja te ostali stručni suradnici, psiholozi, socijalni pedagog i, po potrebi, pedopsihijatar.

Djeca su podijeljena u tri odgojne skupine. Među njima je četvero stranih državljana, Kosovara, koji su zatečeni pri prelasku granice i sad su u Domu do rješavanja njihovog statusa. Korisnici dolaze iz cijele Hrvatske, samo ih je troje iz Istre. Većina, njih 16, ovdje su radi provođenja kraćih rehabilitacijskih programa, dok je dvoje smješteno po nalogu suda.

Uz ovu ustanovu socijalne skrbi i njezine korisnike još se uvijek veže stigma društva, iako, s druge strane, nije svakom poznato da u Puli uopće postoji ustanova koja skrbi o mladima s takozvanim poremećajima u ponašanju.

- Stigmatizacija sigurno postoji u društvu u određenoj mjeri, međutim, ne bih se složila s time da su nakon izlaska iz ustanove naša djeca toliko stigmatizirana da se ne mogu uklopiti u društvo u smislu da ne mogu naći posao. To ovisi o pojedincu, o tome koliko je stekao socijalnih vještina, radnih navika i sve ostalo što ide u sklopu odgoja i resocijalizacije. U školi su naša djeca prihvaćena. Ako ih se, kad se nešto dogodi, prikaže kao djecu iz Doma, onda će ih ljudi tako i doživljavati, kaže socijalna pedagoginja Doriana Kokot koja zajedno s drugim kolegama provodi programe resocijalizacije.

Ravnateljica Anica Idžaković objašnjava da je mali broj djece koji će se upustiti u kriminalna djela ili će, zbog svog ponašanja, morati promijeniti ustanovu, što je uobičajen postupak.

- Takvi jesu stigmatizirani, ali to je svega jedan postotak. Nemamo evidenciju o tome koliko se njih nakon izlaska iz Doma uspjelo zaposliti i uklopiti u društvo. Ali čim ih ne vidimo u crnoj kronici, pretpostavljamo da funkcioniraju u društvu. Sve je manje klasičnih delinkvenata koji kradu, obijaju kioske i trgovine. Danas su to totalno drugačija kaznena djela, povezana s dijeljenjem neprimjerenih sadržaja putem interneta, objašnjava Idžaković.

Dijete s problemima u ponašanju smješta se u Dom nakon cjelokupne obrade, kojom se utvrđuje kakvo je kazneno djelo počinilo, u kakvim okolnostima živi i jesu li one adekvatne, je li zapušteno, ide li u školu, skita li, je li podložno vanjskim utjecajima, posebno kad je riječ o ovisničkom miljeu, napominje ravnateljica. Pedagoginja Kokot veli da korisnici uglavnom dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, a 20 posto njih je iz obitelji koje su lišene roditeljske skrbi.

- Ne mora uvijek biti, ali uglavnom je obitelj prva u kojoj nastaje problem. Imamo dosta djece koja dolaze iz udomiteljskih obitelji, kaže ona.

To ipak ne znači da su ih udomitelji odbacili.

- Teško je to reći, nijedan roditelj neće odbaciti svoje dijete. Ali neki nisu u mogućnosti brinuti, nemaju kapaciteta za brigu o djetetu pa ono biva prepušteno ulici, škola ga ne zanima. Ako ga ne usmjeravate, ono će se radije igrati i raditi ono što njemu paše. Tu je bitna intervencija da ne ode u krivom smjeru. Imamo manji broj djece koji su zbog kaznenih djela dobili sudsku odluku upućivanja u ustanovu. Više je djece koja dolaze iz obitelji u kojima je nadležni Centar za socijalnu skrb utvrdio da izvaninstitucionalno više ne mogu utjecati na korekciju određenog ponašanja koje dijete vodi u krivom smjeru. To je zadnja etapa. Počinje se sa savjetovanjem roditelja u Centru za socijalnu skrb, za dijete slijede neke druge mjere, a kada ni to nema učinka, dijete se izolira iz obitelji da bi mu se pomoglo u usmjeravanju, objašnjava Idžaković.

Djeca u domu mogu boraviti najviše tri godine, ali uglavnom ostaju godinu ili dvije. Nakon toga najčešće se vraćaju u svoju obitelj. Na pitanje koliko su uspješni u svom radu i bi li bilo bolje rješenje da se djeca smjeste u stambenu zajednicu, psiholog Elvis Valković kaže da bi to bilo idealno.

- U drugim domovima postoje stambene zajednice: u Zagrebu, na primjer, postoji Centar za pružanje usluga u zajednici Dugave. Ondje djeca borave nakon odlaska iz ustanove kada se procijeni da je bolje da se ne vraćaju u sredinu koja je, 'ajmo reći, uzrokovala to što im se dogodilo, objašnjava psiholog.

Ravnateljica Idžaković veli da je bitna percepcija javnosti.

- Slušam ljude koji kažu "nema tu povratka". Ali, bitno je djecu osposobiti za samostalan život. Nećemo mi ovdje stvarati nikole tesle. Djeca dođu s nerazvijenim higijenskim, radnim, obrazovnim navikama… Puno je toga na čemu se mora raditi. Kad dijete izađe iz Doma s usvojenim radnim navikama, kad zna kako brinuti o sebi i kako živjeti, to je uspjeh. Pokušavamo ih učiti da se znaju snalaziti u društvu na ispravan način, a da ne postanu žrtve drugih. To je uspjeh, objašnjava ravnateljica. Svakodnevnim obvezama uče se već otkako ustanu iz kreveta jer ovdje nema sobarica ni čistačica: svatko posprema svoju postelju, čisti zahod i podove, objašnjava Valković.

Iako Dom ima vlastitu kuhinju i profesionalne kuhare, korisnici se podučavaju kako skuhati obrok. "Učimo ih nekim životnim vještinama jer mi smo, na koncu, kao njihovi roditelji," dodaje Valković.

- To su djeca s otporom prema autoritetima, prema školi, prema odraslima, prema vršnjacima ukoliko ih loše pogledaju. Imaju dosta emocionalnih problema i trauma koje su proživjeli kroz razvoj i treba im se posvetiti 24 sata. Nije bez razloga zakonodavac smanjio kapacitet s 12, 10, 8 pa na šestero djece u grupi. S njima se radi ne samo u smislu grupe koju vode odgajatelji, nego im se pruža i podrška socijalnog radnika i psihološka te sociopedagoška potpora. Imamo i vanjskog suradnika psihijatra, a velik je broj djece u tretmanu pedopsihijatra, neki uzimaju medikametoznu terapiju. Djeca su pretrpjela razne vrste zlostavljanja, a najčešće je to zanemarivanje, ne ulazeći u siromaštvo i neke druge stvari koje smatram manje bitnima, objašnjava Kokot.

Neka su djeca stigla u Pulu nakon boravka u drugim ustanovama, SOS selima, gdje nisu funkcionirala, pa su poslana u pulski dom koji je stroži, strukturiraniji, veli Kokot.

Resocijalizacija korisnika provodi se u kontinuiranim i strukturiranim radnim aktivnostima, koje obuhvaćaju obrazovno-odgojne sadržaje. Djeca pohađaju školu, a u učenju im se pomaže. Dnevni ritam rada propisan je kućnim redom Doma. Svi su uključeni u aktivnosti organiziranog provođenja slobodnog vremena putem sekcija koje zajedno s njima provode odgajatelji, a riječ je o sportskim, likovnim, kreativnim, socijalizacijskim radionicama, planinarenju i drugom. Svakodnevno se provode aktivnosti iz područja radne okupacije zbog razvijanja i unapređivanja odnosa prema radu i obvezama kao bitnom faktoru za razvoj ličnosti.

Korona je utjecala na svaki segment života pa tako i na ovaj pulski dom. Međutim, ovdje su bili ugodno iznenađeni činjenicom da su korisnici vrlo disciplinirani kada je riječ o epidemiološkim mjerama i poštivanju pravila.

- Korona je čak nekima pomogla jer su se posvetili učenju i radu. Dugoročno to nije dobro jer je djeci potrebna sloboda, kretanje, upozorava ravnateljica Idžaković. U vrijeme korona-restrikcija korisnici uglavnom borave u krugu Doma, a izlazak je dopušten uz pratnju.

Iz godine u godinu raste broj zahtjeva za smještaj djece u ustanovu, međutim, razlog tome nije nagli rast broja djece problematičnog ponašanja, nego europski standardi koji su smanjili kapacitete, kažu u Domu.

- U Hrvatskoj postoji 10 ili 11 ustanova ovakvog tipa, a kapaciteti se smanjuju. Nekad smo, na primjer, imali 12 korisnika u grupi, a sad ih imamo šest. Može ih biti najviše dvoje u sobi, čime se automatski smanjuje i kapacitiranost. Svaki mjesec imamo barem desetak zahtjeva, ali budući da smo popunjeni, ne možemo ih primiti. Nisam sigurna je li se povećao broj djece s problematičnim ponašanjem. Mi imamo manji broj korisnika nego prije deset godina, ali to ne znači da su i potrebe manje. Očito je potreba ista, ali ih se nema gdje uputiti, kaže Idžaković.

Dom pruža i socijalnu uslugu poludnevnog boravka u školi koju korisnik pohađa, a u Puli su to škole Šijana, Centar i Veli vrh. Ondje se djeci pruža pomoć u učenju i pisanju zadaća, razvijaju navike učenja i odgovornog izvršavanja školskih obveza. Uz ostalo, potiče se tolerancija na različitosti u odnosu prema drugima i razvoj samokontrole u frustrirajućim situacijama, uz usvajanje primjerenih oblika ponašanja.

Vilu Toscana nužno je i obnoviti: zasad je u planu uređenje prostorija u kojima se pružaju socijalne usluge korisnicima po odjelima (spavaonice, dnevni boravci, sanitarni čvorovi), dok se vanjska obnova (fasada, škure) planira nakon unutarnjeg uređenja, ovisno o sredstvima.

Kronično nedostaje socijalnih pedagoga

Problem ove kao i drugih sličnih ustanova u Hrvatskoj jest nedostatak stručnog kadra.

- Na natječajima za zapošljavanje odgajatelja primarno je zapošljavanje socijalnih pedagoga, psihologa, socijalnih radnika, no rijetki su oni koji se prijavljuju i žele raditi s djecom s poteškoćama u ponašanju. Kronično nedostaje socijalnih pedagoga (u Domu zasad radi samo jedan) koji se školuju za rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Javljaju nam se ljudi srodnih zanimanja koji također mogu obavljati ovaj posao, poput socijalnih radnika i psihologa, kojih imamo četiri i oni ne manjkaju. Budući da je ovaj posao iznimno naporan, iscrpljujući i traži stopostotni angažman, velika je fluktuacija zaposlenika. Često se događa da se ljudi jave na natječaj i u početku su zainteresirani jer im rad s ovom populacijom predstavlja izazov, no manji je broj onih koji ostanu, kaže ravnateljica Idžaković.

Prevencija vršnjačkog nasilja

Kada je riječ o vršnjačkom nasilju unutar ustanove, o čemu smo ranijih godina u nekoliko navrata izvještavali, ravnateljica Idžaković veli da je nerealno očekivati idealno slaganje svih korisnika.

- Često dolazi do verbalnih sukoba, radi sukoba mišljenja, svađa, uvreda, u manjoj mjeri i do lakših fizičkih sukoba, naročito među muškom populacijom. U posljednjih deset ili više godina evidentirana su dva slučaja zlostavljanja većeg intenziteta. Da bismo to spriječili, promptno reagiramo na svaku sumnju i događaj prema zakonskim propisima i protokolima te, što je puno važnije i učinkovitije, intenzivno i redovito radimo na prevenciji takvog ponašanja, kaže Idžaković.

Vila Toscana nadvojvode Ferdinanda Leopolda

"Osamljeni stambeni dragulj, 'dvorac iz bajke' koji se otkriva tek kad se dođe do njegovog ulaza na brdu Monte Zaro", piše o vili Toscani Branko Perović u knjizi "Austrougarske vile i kuće u Puli".

Prvo Haus Huebschmann, kasnije vila Toscana s prostranim i prelijepim parkom, gotovo šumicom, građena je između 1886. i 1889. godine. Naručitelj je bio Grossherzog Ferdinand IV von Toscana, veliki vojvoda toskanski ili Principe Don Pedro von Sachsen. On je, piše Perović, vilu dao sagraditi za svog sina Erzeherzoga Ferdinanda Leopolda, mornaričkog časnika, rođenog 1868. u Salzburgu. Početkom 20. stoljeća u njoj je živio Gottfried von Meyer Hohenberg, viceadmiral austrougarske ratne mornarice.

Glavni je ulaz s istočne strane prema Monte Zaru, gdje se nalaze željezna vrata uz ciglenu stražarsku kućicu, u koju se kasnije smještaju vrtlar i posluga. Danas u njoj živi jedna obitelj.

Povezane vijesti

• Rode sve rjeđe slijeću na Buzeštinu
• Ulaganje u stambene zajednice za djecu Doma
• Rađaju se nova dica - 30 i još dvoje na putu