Čovjek koji je stvarno doživio rat izbjegava govoriti o tom iskustvu. Kad društvo kroz kolektivne rituale obnavlja sjećanja na dobivenu bitku, ratnik se povlači u sebe, ostaje sam. Pitaš se kako doprijeti do njega jer se riječi, kratki razgovor, zaustavljaju na rubu ponora. Nemoguće je preći preko suza i drhtavog glasa. Strahota bitke krije se u detaljima, a oni ostaju zapečaćeni u ratnikovom sjećanju. Vrijeme trajanja iskustva na prvoj crti bojišnice nije presudno, jer je svaka sekunda i minuta provedena pod paljbom duga kao cijeli jedan život, i više od toga. Novinar koji piše i (nadam se) onaj koji čita mora shvatiti da je zid vatrenog krštenja vojnika visok i neprobojan.

Dario Sirotić rođen je 1968. u Muntrilju. I danas živi između rodnog sela i Tinjana. Našli smo se ispod visokih, prastarih ladonja odakle pogled zahvaća lijepo obrađenu Limsku dragu. Sjedeći kraj okruglog kamenog stola, simbola Tinjana, započeli smo razgovor. Kada je krenula velika vojno-redarstvena akcija Oluja Dario je imao 27 godina i kao mnogi Istrani javio se na poziv vojnih vlasti.

Počinju suze

- Odslužio sam ukupno pet mjeseci i jedanaest dana. Moj put je započeo 18. travnja 1995. i završio 11. rujna iste godine. Stigao sam u Gospić i stao pred zapovjednika čete koji je na stolu imao papire o mojoj obuci u bivšoj jugoslavenskoj vojsci. Ja sam 1989. odslužio vojni rok u Zaječaru u sklopu izviđačko - diverzantske jedinice. Bila je to izuzetno teška obuka, pripremali su nas kao prave, profesionalne ratnike. Zapovjednik je kratko analizirao osobne dokumente i onda me rasporedio za vozača tenka u sklopu 9. gardijske brigade Vukovi. Rekao sam mu da nisam nikad ušao u tenk, a on kratko: vrlo brzo ćeš naučiti. Bili smo stacionirani kod Male Plane ispod Velebita, sjeo sam u tenk s ostalom posadom, ciljačem, puniocem i zapovjednikom i započeo višemjesečnu obuku. Deset dana prije Oluje pripremili smo se i krenuli u vojarnu u Ramljanima blizu Perušića u okolici Gospića. Po cijele dane obavljali smo kontrolu tenkova i reagirali na česte uzbune. Bilo je napeto, nismo znali kad će se krenuti, živjeli smo u stalnoj pripravnosti. U četvrtak 3. kolovoza stigli smo na poziciju ispred brda Duman. Srpski bunkeri bili su udaljeni dva do četiri kilometra. Tog dana oko 22 sata navečer krenuli smo na početne položaje, prethodno su bili iskopani rovovi radi smještaja tenkova i tu smo proveli noć. Dan poslije, u petak oko pet sati ujutro preko radija čuli smo ono što smo danima iščekivali, naredbu o pokretu u akciju jasnom i kratkom porukom “Svim jedinicama: 5-0-0 Vukovi”. Svaki je tenk imao zadatak uništiti sedam do osam ciljeva, neprijateljskih bunkera udaljenih od nas od dva do četiri kilometra. Pazite, tenk ispaljuje granatu tešku 38 kilograma koja može uništiti cilj i na 14 kilometara udaljenosti, priča mi Dario.

Pišem, redam detalje a on odjednom stane i počinju suze. Nastala je šutnja i sasvim otvoreno pitam ga da mi objasni emocije. (E. VELAN)