JEDAN OD SIMBOLA GRADA
IZ POVIJESTI: Kako je nastala pulska tržnica, možda i najljepša u Hrvatskoj, i zašto je ona pulski Eiffelov toranj
Tramvaj, plin, struja… Sve je to na početku 20. stoljeća pokrenulo znatne promjene u Puli, ali ništa je nije vinulo u moderno doba kao nova tržnica izgrađena na Piazza Verdi, današnjem Narodnom trgu.
Izgradnjom tržnice gradonačelnik Lodovico Rizzi ne samo da je želio osigurati funkcionalni objekt vrijedan divljenja, čudo moderne arhitekture i primijenjenih materijala u službi secesijske estetike, već je i stara "srednjovjekovna" trgovišta iz starog grada naumio izmjestio na novo mjesto, te time gradu u ekspanziji dati novi duh i sadržaj.
Fotografija Aloisa Beera iz 1903., odmah nakon otvorenja, na kojoj se ispred tržnice vidi gradska gospođa koja nosi košaru i koja je poslužila kao model skulpturi postavljenoj na katu tržnice po rekonstrukciji 1997.
Takav se plan počeo realizirati u jesen 1901. kada je gradskim ocima predstavljen projekt arhitekta Leopolda Nobisa iz Beča, specijaliziranog za zatvorene tržnice. Bečki graditelj Munz, koji je itekako ostavio traga u Puli, ponudio je tada podignuti kompleks za 219 tisuća kruna, uz napomenu da cijeli projekt ne bi trebao koštati više od 250 tisuća kruna. I krenuli su 1902. radovi na Opašićevom zemljištu da bi Mercato coperto ili Zentrallmerkat Halle, ta secesijska ljepotica i ponos Pule i danas najljepše tržnica u Istri i šire, u travnju 1903. Puljanima otvorila vrata.
Moderna je tržnica, onako blistava i fluidna, s prekrasnim željeznim lukovima dopremljenih iz željezarije u Witkowicama, i na koncu okrunjena kamenim stubištima, odmah šarmirala javnost, kao što i danas šarmira građane i njihove goste. Svaka čast tramvaju i mnogim drugim nosiocima progresa s početka 20. stoljeća, ali bez središnje gradske tržnice Puljani ni danas ne mogu - pokazalo se to proteklih mjeseci za epidemije korone.
Skulptura postavljena 1997. koja prikazuje gospođu s fotografije iz 1903.
Naša je tržnica pulski Eiffelov toranj! Remek djelo elegancije, za to vrijeme jedinstven primjer moderne arhitekture okrunjen s mnogo željeza i stakla. Ali i prema njoj je bilo otpora, ne zato što su je građani smatrali rugobom i grdosijom onako kako su Parižani smatrali svoj toranj, već zato što je ona značila prekretnicu i promjene u gradu na koje su rijetki bili spremni. Njenom izgradnjom, činjenica stoji, stara je jezgra Pule izgubila ulogu centra grada i civilnog života.
Prije nego je tržnica otvorena, pobunili su se protiv nje trgovci iz starog grada, prvenstveno oni s peškarije iza Augustovog hrama, gdje se riba prodavala od pamtivijeka. Nije im bilo drago seliti u novo moderno zdanje ni prodavačima sa Stare tržnice, da o trgovcima s Giardina i ne govorimo. Otpor je podestat Rizzi otupio kompromisom - riblja tržnica ostat će još neko vrijeme u starom gradu, ali u dvorištu katedrale. Neka friškina tamo zadaje, a ne iza komunalne palače, poglavarstvu pod nosom.
Ovako se nekad trgovalo u Puli
Radovi su se odvijali brzo i već 1. aprila 1903. sjatilo se mnoštvo na Piazzu Verdi na otvorenje novog središnjeg gradskog markata.
"Glasovima divljenja prekrasnu je zgradu ispunila gomila ljudi", izvijestio je Il Giornaletto di Pola. Novinar je zabilježio da se oduševljenje izmiješalo s neizbježnom kritikama nezadovoljstva onih koji su silom uklonjeni iz kućeraka Giardina te dovedeni u novo okruženje. Koliko god Mercato coperto bio lijep, zapisao je kroničar, u to nije uspio uvjeriti i sve prisutne.
"Oni koji su prvi put ušli u veliku dvoranu mezanina nisu uspjeli suzdržati glas divljenja veličanstvenom okolišu, ispravnosti linija i udobnosti kojom se omogućuje trgovcima i posjetiteljima da se nađu u zatvorenom, ali prozračnom i zdravom okruženju", pisao je pulski list na talijanskom jeziku.
"Čak je i voće i povrće ljepše i potiče javnost na kupovinu", ustvrdio je, a za ribarnicu je naveo da će naše ribare oduševiti promjenom. Tržnica još nije bila gotova, ona je svečano inaugurirana tek 1. prosinca te godine, a još je trebalo urediti i okoliš na tom donedavno praznom prostoru.
Željezna konstrukcija i danas je na svom mjestu
Prema gradskim vlastima uvijek kritična "Naša sloga" priznala je da zgrada ostavlja lijep dojam, ali i spočitala da je "izvanruke većini obćinstva".
"Raspoređenje unutrašnjosti jest moderno, nu jako nespretno te za odmjerenu najmovinu premaleni su prostori za prodavaoce. U prvom katu nalazi se glavno tržište, dočim prizemno u unutrašnjosti nalaze se skladišta za najamnike. Pod verandom izvana jesu prostori za prodavaoce ribe, pod vedrim nebom odmjeren je prostor za prodaju zelenja, jaja, kokošiju itd. Kako rečeno, kompleks tržišta jest lijep. Za želiti je bilo jošte, da se obzirom na razne epidemije barem u prvom katu u tržištu postave higijenički pljuvalniki, da se kroz prašinu, koja će i ondje vladati, bacili s voćem ne razširuju", izvijestile su novine na hrvatskom jeziku.
Tržnica je lijep kompleks, ali bez ljudi ne bi vrijedio puno, a Puležani su novi markat objeručke prihvatili, posebno gradske domaćice. Vidi se to i na fotografiji Aloisa Beera koji je već 1903. ovjekovječio to novo moderno zdanje. U prvom planu je gradska gospođa koja nosi košaru i koja je poslužila kao model skulpturi postavljenoj na katu tržnice po rekonstrukciji 1997., uz nju su seljanke koje su u Pulu donijele svoje proizvode.
Za potrebe tržnice odmah je postavljena i telefonska stanica s brojem 55, a određeno je i radno vrijeme od 6 do 21 sat! A gdje se trguje, tu se i viče, pije, vara, krade i zafrkava, uvjetno rečeno stvara se onaj živopisni gradski nered. Već u lipnju, kad su na markat stigle slatke trešnje iz istarskih sela, občinsko se redarstvo našlo u čudu - u jednom je danu 38-orici Puležana moralo ispisati kaznu za bacanje (pljuvanje) koštica od trešanja duž nove zgrade tržnice. Eh, da su bar poslušali novinare i postavili nekoliko pljuvalnika.
Kamena stubišta jedna su od karakteristika pulskog Zentrallmerkata
Susrela se tu urbana i ruralana Puljština. Nova tržnica omogućila je istjerivanje tovara i stoke iz stare jezgre i s njima gradu uvijek odbojan miris/smrad sela. U to doba, podjela na građanstvo i seljaštvo koje hrani Pulu nije samo statusno, već i nacionalno pitanje. Na novoj tržnici uvedena su nova pravila, a novinari "Naše sloge" dignuli su se na noge i zbog tih nacionalnih principa, da bi u prosincu 1903. prosvjedovali zbog "prevelike strogosti" na Zentrallmerkatu.
"Stermotić udova Lucija iz Alture donesla je prošlog mjeseca u Pulu na prodaju nekoliko pilića i jednog peteha. Kad je došla na novi merkat policija njoj zaplijeni blago jer da ga je donijela vezanih nogu na prodaju", pisali su novinari iz čega vidimo da su za novu tržnicu postojali i određeni propisi o postupanju sa životinjama. Da, novinari navode da se blago na novi markat treba dovesti slobodno, ne vezano, ali i da je nepravda što seljaci u Valturi za to nisu morali znati. A udovica je pulaštre, napisali su, išla prodati da bi namirila zaostali porez. Globu je trebala platiti, ali svoje piliće više nije vidjela pa ni novac koji je trebala dobiti od njihove prodaje na javnoj dražbi… I tako je krenuo 117. godina dugi niz gradskih štorija, jadikovki, prigovaranja i pošalica.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
