(M. MIJOŠEK)
Postoje ceste koje će vas odvesti van granica zemlje, postoje one kojima se svaki dan vozite na posao ili u dućan. A postoje i one koje vas uopće neće odvesti van vlastitog grada, ali će vas zasigurno natjerati da se čim prije provozate do autopraonice, ili automehaničara. Takvih cesta, ili bolje rečeno stranputica, makadama, kozjih putova, Pula ima napretek.
Navigiranje po glavnoj prometnici u Valdebeku, na primjer, više nalikuje vožnji u lunaparku, toliko je poskakivanja i tumbanja. Samo što u toj zemlji zabave nećete dobiti šećernu vatu i kokice, nego visoku dozu frustracije, iako je u oba slučaja riječ o nezaboravnom iskustvu. Gradske vlasti su tu situaciju riješile praktično i efikasno. Na sam ulaz u spomenuto predgrađe, udaljen malo više od dva kilometara od centra grada, stoji natpis "Vinska cesta". I doista, ta cesta puna rupa, pukotina, zakrpa, grba više priliči seoskoj stazici, nego kolniku u suburbiji koje je dio, i to po smještajnom kapacitetu turistički prilično razvijen dio, najvećeg istarskog grada.
Prometna infrastruktura bitna je odrednica prostorne pokretljivosti stanovništva, samim time i razvoja grada. Ne može se ni u kakvim okolnostima i ni pod kakvim izlikama pričati o urbanom i razvijenom gradu, dokle god je dijelu stanovništva, zbog ograničene mobilnosti, svakodnevica oblikovana i uvjetovana lošom kvalitetom stanovanja. Zbog takvih bi, iznimno loših uvjeta kojima se odlikuju prometne površine, prikladnije bilo Valdebek nazivati vangrađem umjesto predgrađem.
Pulski gradonačelnik ne može u svoju obranu reći ni da mu je teško voziti po rupama jer mu je vozilo prst od ceste, kako je svojedobno izjavio prvi čovjek Splita Željko Kerum. Taj je, sjetit ćete se, vozio Ferrari. Boris Miletić, barem koliko znamo, ne upravlja tolikim luksuzom, ali štogod da vozi, očigledno ne vozi po Valdebeku.