Priča selo, grad, čaršija, ili pak hodnik, čekaonica, autobusna stanica. A tek kavana, odnosno birtija. Pa i tržnica, kvartovska butiga, poneki frizeraj sa stalnim mušterijama. No, najviše ipak pričaju, u ovome, kako bi filozofi rekli, ne lakom stoljeću, društvene mreže. Štogod se relevantno dogodilo u nekoj sredini, komentari s društvenih mreža su ponekad najjače oružje, ponekad i, istina, učinkoviti, a često i vrlo opasni.

Netko je nešto napravio, desila se neka, rekli bismo, frka, i odmah svi nude svoju verziju toga. Tako je, primjerice, učiteljica koja maltretira učenike iz škole u komentarima poprimila mnoštvo lica i naličja, pa i identiteta. Po pričama s mreže svih mreža, ta je osoba imala između 25 i 65 godina, iako je u svim medijima objavljeno godište dotične osobe, a u komentarima je naveden čitav niz predmeta koje je navodno predavala. Tako i tako, svi (misle) da znaju sve.

A i lokacije nedjela su, prema tim istim komentarima, bile vrlo različite, od najsjevernije do najjužnije točke Poluotoka. Tako je manje-više uvijek u komentarima, bilo onima na ulici ili onima na mreži svih mreža, svi znaju sve i svatko ima svoju verziju i viziju događanja.

Nekada se, istina, nađe i kakav suvisli komentar, koji je, što je najvažnije, argumentiran, no puno toga se temelji na rekla-kazala filozofiji. Tako je to bilo i vezano za recentne slučajeve koji su punili vijesti zadnjih dana, svatko se našao prozvan da nešto kaže, svi su tražili imena, a u nedostatku nekih konkretnih podataka, sve ostalo je rezultat raznih teorija.

I neminovno, odmah se prizivaju neka prošla događanja, makar su se neka zbila silno davno i makar akteri tih događanja su već odavno pokojni. Tako se uz slučaj učiteljice koje zlostavlja učenike, u komentarima pojavilo mnoštvo priča iz sedamdesetih, osamdesetih godina, pa i iz ranijih razdoblja. Sjetili su se tako učiteljice koja je prije tridesetak godina čupala za kosu, bacala krede, no zanimljivo je reći kako su komentari bili sasvim drukčije intonirani.

Neki su odmah govorili o nultoj stopi tolerancije na nasilje, ističući da se sve rješava razgovorom, jedni su tvrdili da učitelj/ica treba djeci prije svega biti prijatelj, osoba kojoj će izreći svoje probleme i koja će ga savjetovati, motivirati i usmjeravati, dok su treći bili uporni u ponavljanju da je batina izašla iz raja i da djeci treba koja dobra "odgojna". I svi su, pri tome, bili prilično uvjereni u ideje koje zastupaju, vjerojatno i zbog činjenice da je komentirati iza ekrana sigurnije negoli komentirati uživo, suočeni s nekolicinom (ne)istomišljenika.

Najlakše je komentirati tipkajući iz udobnosti doma ili ureda svog i donosit zaključke, imenovati, prozivati, bili ili ne upućeni u bilo koji slučaj. Pitanje je bi li ti isti ljudi bili toliko angažirani da je trebalo izravno reagirati, pomoći, utvrditi činjenice, reagirati in medias res?

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo