SDP je izgubio polovicu svojih glasača i članova koji su odmah 1990. preko noći prešli u HDZ, a drugu polovicu već 30 godina uspješno gube ulizujući se i podilazeći nacionalističkoj desnici od koje nikad u 30 godina nisu dobili nijedan jedini glas

Feralovac Boris Dežulović na Sajmu knjiga u Puli predstavio je svoje novo djelo "Summa atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg" u kojem na čak 600 stranica sažima svoje kolumne i eseje objavljene u medijima u proteklih 20 godina. U njima na brutalno satiričan način raskrinkava Katoličku crkvu u Hrvata nakon osamostaljenja, ali i, kao što je ustvrdio Viktor Ivančić, obuhvaća širok asortiman religijski intoniranih gadosti: od ratnog i poratnog huškanja, do ideološkog zaglupljivanja i biskupske hipokrizije. Knjiga, kako i spada, ima urednu dozvolu za objavljivanje biskupskih vlasti, predgovor je napisao prof. dr. Claudio Battistelli s Papinskog sveučilišta Gregoriana, pogovor fra Drago Bojić, a bilješku o autoru kardinal Josip Bozanić, koji kaže da je djelo - potpuno bezvrijedno.

Razgovaramo o knjizi, Bogu i nečistim silama, ali i mnogim drugim zanimljivim temama: Kerumu i IDS-u, pulskoj tapiji, životu u suživotu, ljevici koja to nije, političkim luzerima i trećoj struji.

- U "Heretičkim raspravama" ne raskrinkavate samo instituciju Crkve.

- Bavim se idejom Boga, Isusa, Marije i ostalih iz tog imaginarija. Bavim se, naravno, i institucijom Crkve, bavim se ponaosob hrvatskim klerom i odnosom Hrvata prema Crkvi i tim pitanjima. Na kraju ima čak dio mojih teoloških rasprava s pravoslavljem. Radi se uglavnom o tekstovima koji su pisani za novine, novinske kolumne i eseji. Ono što je objavljeno u knjizi nije sve što sam napisao o Crkvi. A tu je i nešto neobjavljenih stvari i to mi se učinilo zgodnim za objavu i, sudeći po čitalačkoj reakciji, mislim da je imalo smisla.

- Miljenko Jergović u jednom svom romanu piše da je njegova baka prestala vjerovati u Boga nakon što joj je u ratu poginuo omiljeni sin Mladen. Kad ste Vi prestali vjerovati u Boga?

- Svi se rodimo kao bezbožnici i onda nas utjeraju u svetu mater Crkvu i u Boga. Ja sam odrastao u klasičnoj dalmatinskoj familiji: otac radnik u škveru, proleter, bravar i komunist. S druge su strane mama i baba. Mama nepraktična vjernica, a baba praktična vjernica koja je za životnu misiju sebi uzela da me privede u krilo Crkve, pa me tjerala na mise, na vjeronauk. Ja sam sve to podnosio da bih u ponedjeljak dobio džeparac za novu ploču ili Hajdukovu utakmicu, tako da sam primio sve sakramente i, što bi rekao fra Drago Bojić, ja sam totus catholicus. Imam ih sve. Kroz taj vjeronauk koji je nekad bio puno ljudskiji i normalniji s don Ivanom Grubišićem, čuvenim splitskim svećenikom koji je bio župnik moje Župe sv. Roka u Splitu, kao dijete sam vodio duge razgovore. Bio sam klasično znatiželjno dijete koje sve zanima i kroz te razgovore sam vrlo brzo, s 11 ili 12 godina, shvatio da religija, vjera i Crkva nemaju odgovore na moja pitanja i da Boga nema.

- Koja su to pitanja bila?

- Razna, od onih glupih djetinjih pitanja, općih mjesta o tome kako smo nastavili vrstu ako su Adam i Eva imali dva sina. Onda bi on meni objasnio da su oni imali još djece. Pa otkud Adamu i Evi pupak ako nisu rođeni na tradicionalan ljudski način…No, pitanje kojim sam raskrstio s vjerom je bilo čisto filozofsko: koji je smisao Boga koji bi pravio ljudsku vrstu na nekoj zemlji, a jedini smisao te vrste bio bi da zasluži raj, zagrobni život. Meni je to kao djetetu od 11 godina bilo potpuno budalasto. Ako je netko zaista toliko svemoguć i svesmislen, taj korak pravljenja ljudi na zemlji tih 70-80 godina je potpuno suvišan i besmislen. Onda odmah napraviš raj i kurtališeš i sebe i nas bede. Kasnije sam to, naravno, osvijestio na sve druge načine, ali to je bila točka na kojoj sam shvatio da to zapravo nema smisla.

- Znači, to nije nastalo kasnije, nakon što ste shvatili na koji sve način djeluje Crkva?

- Ovo je bilo, što bi se reklo, čisto filozofski moje odvajanje od teizma i te religije. A Crkva mi je, kao organizacija, otpočetka bila teror i patnja jer je bila prisila. U malim sredinama jako brzo doznaš što se događa iza tih zidina i unutar tih hramova tako da je to bilo u potpunosti u koliziji s onim što se nama govorilo za oltarom.

- Paprenje hostija bila je jedna od Vaših prvih subverzivnih djelatnosti.

- Je. Ja i mojih par prijatelja skojevaca u Župi sv. Roka radili smo razne subverzije pa smo tako hostije koje su bile pripremljene za svetu misu dobro napaprili nekim paprom i ljutim razmrvljenim papričicama i onda sa strane gledali kako te stare babe uzimaju tu hostiju i, naravno, muče se u Tantalovim patnjama, znajući da ne smiju izbaciti tijelo Kristovo.

- To je bilo vrlo pokvareno i kreativno.

- Naravno, to je bilo vrlo pokvareno, ali kad imaš deset godina to je samo zabavno. I onda smo uživali gledati sa strane. Don Ivan je, naravno, odmah znao tko je odgovoran za to i tu bi nedjelju i eventualno još koju ostajali bez džeparca svojih baba, ali – vrijedilo je.

- Što zamjerate kleru u Hrvatskoj, što se promijenilo u tih 30 godina? Je li sve lošije?

- Naravno da je sve gore. Crkva je na, uvjetno rečeno paradoksalan način, imala svog unutarnjeg smisla za vrijeme socijalizma i komunizma, za vrijeme mraka, što se danas kaže, jer je bila okrenuta pastvi koja je nominalno bila pod komunističkom čizmom. I onda je to čak u jednom izvornom smislu to apostolska crkva Isusova, Petrova Crkva koja je iz katakombi naukovala svoju vjeru bez prerogativa vlasti moći i države kakve će imati sljedećih 2.000 godina. U komunističkoj Jugoslaviji to nije imala, bila je dakle, uvjetno rečeno, u katakombi, okrenuta ideji i pastvi da radi na onom što se danas zovu duhovne radionice. To je naprosto imalo izvorno kršćanski smisao koji se gubi onog trenutka kad katolička vjera postaje državna i kad Crkva zapravo postaje stup države.

- Nije li izmišljotina da ljudi nisu smjeli ići u crkvu u vrijeme socijalizma? Sjećam se da je moja baba, vrlo bogobojazna žena, redovito išla u crkvu, a mama je rođena 1946. i u svjedodžbi Biskupije splitske i makarske iz 1957. ima peticu iz kršćanskog nauka.

- Pa naravno, imali smo vjeronauk. Pamtimo, naravno, pune crkve. Istinabog, pune crkve uglavnom starih baba, žena i domaćica, bar u Dalmaciji jer su muškarci bili ili na balotama ili na rivi ili u brijača ili na drugim mjestima. Čak i vjernici nisu išli u crkvu, ali ne zbog straha, nego zato što to nije bilo u tradiciji. Svjedočim pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da nije bilo udbaša u kožnim mantilima koji su hapsili ispred crkava i na licu mjesta strijeljali vjernike. To su budalaštine nove hrvatske historiografije i mitologije u koju nas utjeravaju iako je to bilo samo prije 30 ili 40 godina. Dakle, pamtimo, znamo da nije bilo tako.

- U knjizi ne štedite ni Srpsku pravoslavnu crkvu.

- Naravno, ne štedim nijednu.

- Što je s ostalim religijama? Sputavaju li i one čovjeka?

- Naravno, religija po definiciji sputava čovjeka. U knjizi je dio o pravoslavnoj teologiji zato što je ona kršćanska. O islamu sam isto strašno puno pisao za bosanske portale, medije i novine, ali sam njih izostavio iz razumljivih razloga jer se ovdje bavim kršćanskom teologijom. U knjizi je izbor tekstova koje sam pisao za srpske ili bosanske medije koji se tiču Srpske pravoslavne crkve, odnosa Crkve i društva, odnosno odnosa Crkve i države u Srbiji koji je, naravno, preslikan, potpuno isti i od kojeg nas dijeli samo tih 14 dana u kalendaru i neki sitni tehnički detalji.

- Osim standardnih misa za Pavelića i teze da su ateisti stvorili Aushwitz, što konkretno zamjerate Crkvi i njenim poslanicima?

- Radi se o tome da Crkva u Hrvata ima ogroman društveni utjecaj u hrvatskom nacionalnom korpusu. Kad se 1990. stvarala ta nesretna hrvatska država, HDZ-u i Tuđmanu, iako je on bio ateist, je bilo potpuno jasno da hrvatsku državu ne mogu stvoriti bez savezništva sa Crkvom, a ona je zauzvrat pristala na taj perverzni seksualni odnos zbog toga što je znala da time dobiva društvenu, ali i materijalnu, vrlo fizičku moć. Niti bi hrvatska država bila moguća ovakva kakva jest bez Crkve u Hrvata, niti bi Crkva bila ovakva kakva jest da nema državu koja joj daje to nacionalno sponzorstvo. Tako da je u toj sprezi, u tom perverznom odnosu, hrvatska država definirana, a onda su time i naši društveni odnosi definirani ideologijom Crkve. A to je onda gledanje na sve drugo i drugačije kao neprijateljsko prema religiji, prema Bogu, a samim tim i prema državi. I onda su homoseksualci, lezbijke, umjetna oplodnja, i sve te stvari bezbožne, a onda i antidržavne.

- Pišete da je prva gay ikona sv. Josip, a Isus izvanbračni sin.

- Na više mjesta se bavim tim otajstvima i misterijama Starog i Novog zavjeta pa tako predlažem i te teorije da je sv. Josip gay ikona i da je Isus vanbračno dijete. Čak u jednom tekstu predlažem izmjenu evanđelja po kojemu bi Isus Krist i sv. Ivan Krstitelj, obojica rođena intervencijom Duha Svetog Boga, dakle umjetnom oplodnjom, bili dokinuti jer oni po nauku Hrvatske biskupske konferencije ne bi bili mogući. Isus Krist koji je, kako znamo, začet medicinski potpomognutom oplodnjom, bio bi nemoguć i naša bi se povijest sasvim drugačije pisala, a onda bi se samim time Hrvatska biskupska konferencija i Crkva u Hrvata samoponištile.

- To zvuči logično i uopće nije sprdačina kao što se čini na prvi pogled.

- Naravno da nije. Ja sam ozbiljan pisac, ne znam zašto me ljudi neozbiljno shvaćaju.

- Vjera je, kažete, intimna stvar svakog čovjeka, on je nosi u sebi i vjerovao bi u Boga čak i kad bi se spalile sve crkve i ne bi bilo popova. Niste li time priznali Boga?

- Ja priznajem vjeru, ne Boga. Ja ne vjerujem, ali ne pada mi napamet agresivno uvjeravati vjernike ili zabranjivati, zaboga, vjeru. To u jednom tekstu samo obrazlažem zašto je institucija Crkve u tom nekom duhovnom smislu ne samo besmislena i suvišna, nego čak direktno i suprotstavljena ideji Boga i intimnog čovjekovog odnosa, potrebi za duhovnošću i objašnjenjem sebe. Na kraju krajeva, ni u samim svetim spisima kršćanstva nema previše dokumenata za legitimaciju Crkve kakvu danas poznajemo. Dakle, kao jedne paradržavne ili čak državne institucije koja nastupa represivno prema svojim pripadnicima na jednak način na koji država represivno pristupa svojim državljanima.

- Kako objašnjavate činjenicu da nitko od političkih opcija, pa ni takozvana ljevica, ne dira u „hrvatske svetinje“: Crkvu, Domovinski rat, državu i naciju? Što bi se dogodilo kad bi to učinili, bi li bili proglašeni hereticima?

- Hereticima, a i samoponištili bi se. Zato što je njihov smisao u hrvatskoj državi ovakvoj kakva jest. Nekakva druga hrvatska država bi isključila mogućnost i HDZ-a i ovakvog SDP-a i svih tih stranaka koje su prihvatile mit kao okvir kojega nikom ne pada na pamet dovesti u pitanje, jer bi se u tom slučaju obesmislili. I onda smo prihvatili svetinje kao bukvalno crkvene dogme. Nama državni mitovi Hrvata, Domovinski rat, evo sad i Franjo Tuđman, su općeprihvaćeni, betonirani, izliveni u bronci i postavljeni kao neupitna dogma u koju se ne dira. Pa onda imaš smiješnu situaciju da danas čak i SDP i Zoran Milanović optužuju HDZ za izdaju Tuđmanove državotvorne ideologije. To je, jasno, paradoksalno i glupo, ali je tako zato što SDP ovakav kakav jest nije reformirani Savez komunista, već deformirana socijalnodemokratska ideja ugrađena u mit hrvatske države i prilagođena tom mitu.

- Oni su se uvijek bojali desničara.

- Uvijek su bili taoci vlastitog kukavičluka, od vremena Ivice Račana, od čijeg se vremena sve do danas SDP nikad nije rasteretio te hipoteke svog vlastitog kukavičluka, straha od toga da budu optuženi kao nehrvati i antihrvati.

- Zato su ulizivanjem desnici izgubili glasove koje su možda očekivali od drugih.

- To je već političko-analitički toliko banalno istrošeno, ali ne može biti točnije. Oni su izgubili polovicu svojih glasača i članova koji su odmah 1990. preko noći prešli u HDZ, a drugu polovicu već 30 godina uspješno gube upravo tako, ulizujući se, dodvoravajući se i podilazeći nacionalističkoj desnici od koje nikad u 30 godina nisu dobili nijedan jedini glas, uspješno gubeći preostale.

- Kakva je sudbina SDP-a?

- Nemam šta predvidit, to se već dogodilo: danas je SDP stranka desnog centra. Razlika između njih i HDZ-a je samo u tome što njeguju deklarativni, plakatni antifašizam koji nisu nikad praktički demonstrirali kad je trebalo. Druga je suštinska razlika u tome što su zapravo u nekim pitanjima, poput liberalne ekonomije, još desniji od HDZ-a, tako da je to možda jedina razlika. Hrvatski nacionalisti, tzv. suverenisti desničari, opet kažem deklarativno, ali ipak, ponekad su socijalno osjetljiviji od SDP-a. To bi svugdje u svijetu bio paradoks osim u Hrvatskoj.

- Ne ljubi li i Crkva samo deklarativno bližnjega svoga, a zapravo je dvolična, brine samo o svojoj pastvi?

- Naravno. Kad bismo pisali Ustav Hrvatske po deset Božjih zapovijedi, bilo bi veselo. Volio bih vidjeti katoličku Hrvatsku u kojoj bi neki veliki katolik, recimo ministar obrane Damir Krstičević, poljubio neprijatelja svog, na primjer da ode u Haag i poljubi Ratka Mladića. Naravno, to je dramatično radikalna slika, ali molim lijepo, nisam je ja zamislio, nego gospodin Isus Krist i šta ćemo sad s tim?  

- Kažete da je Istra za ljude izvana paralelni svemir u okviru hrvatskog društva i države. Volite tu doći i podsjetiti se kako bi trebalo izgledati naše društvo. Mnogi Istrani nisu toliko oduševljeni time s obzirom da ovdje mahom vlada jednopartijski sistem, a on, kad se duboko ukorijeni, rezultira negativnim pojavama poput uhljebništva, pogodovanja, nepotizma.

- Već 25 godina se svađam s mojim istarskim prijateljima kad mi, kao kontraargument, isture IDS koji jest istarski HDZ, kao stožerna istarska stranka koja kontrolira Istru više, duže i konzistentnije nego HDZ Hrvatsku, i s tim nemam problem. HDZ u Hrvatskoj je bar dvaput bio presječen mandatićima SDP-a, u Istri je to potpuno nezamislivo. IDS ima apsolutnu vlast u Istri i da sam Istrijan bio bih gori od njih prema IDS-u, ali uvijek im odgovorim jednom rečenicom: 'Eto Vam splitski Kerum ili zagrebački Bandić, a vi nama IDS, pa se vidimo za mjesec dana. Molit ćete, kumit ćete da vam ih vratimo'. Njima je jasno što ja mislim i to, naravno, ne delegitimira njihov otpor prema IDS-u jer ja bih bio radikalniji od njih. Možda je to zato što mi dolazimo na nekoliko dana, ali ponekad je i to sasvim dovoljno da čovjek ozdravi od ostatka Hrvatske i da se podsjeti kako to može biti. Uz sav IDS, lopovski,

mafijaški i kakav sve jest, Istra je i dalje prostor u kojem se ja ne osvrćem oko sebe kad idem ulicom, u kojem mogu s prijateljima u konobi ili oštariji govoriti što god hoću. Nitko me neće zalit kantom govana. Čak i Istrani koji su ljuti na IDS ne znaju kakav je to osjećaj. To je potpuno nevjerojatan starinski osjećaj kakav poznajemo iz publicistike i literature, da ti i dalje, na primjer, šapćeš u birtiji. E, toga u Istri nema.

- Kako se taj optimističan stav o Istri i Puli uklapa u čuvenu pulsku tapiju?

- Jučer sam od jedanaest do ponoći po Puli tražio cigarete i bio potpuno šokiran pustoši, ali Pula je na neki način uvijek bila takva. Takvom je pamtim otprije. To je jedna trajna, dostojanstvena propast. Trajno stanje propadanja koje može proizvesti nekakve sjajne stvari. Sve dobro što se u Puli događalo, događalo se iz te trajne i dostojanstvene propasti tako da bi sad trebalo samo tu propast učiniti održivom i ostaviti je trajnom. Evo, Split je propao, ali smo ga mi umili i uredili i on izgleda fantastično. On je šaren, živ, na ulicama su milijuni ljudi, čuje se sto hiljada živih i mrtvih jezika, to sve izgleda prekrasno na spotovima turističke zajednice, ali taj grad je potpuno mrtav. Taj grad može samo sanjati o nečemu kao što je pulski Sajam knjiga.

- Predsjednički kandidati ovih dana poručuju građanima da je neizlazak na izbore poklonjen glas nekome koga ne biste voljeli vidjeti na vlasti. Koga biste voljeli vidjeti, a koji bi bio najgori mogući izbor? Ili izbora nema i osuđeni smo na propast?

- Mi smo već propali, samo što Hrvati to još ne znaju. Još im nisu rekli. U tom smislu su izbori potpuno besmisleni.

- Ne glasate na izborima?

- Uvijek idem na izbore i bez greške uvijek zaokružujem kandidate koji u nedjelju u 20 sati dobiju u izvještaju Državnog izbornog povjerenstva između 0,8 i 1,6 posto glasova. Nikad nijedan moj kandidat nije prešao izborni prag. Ja bez greške biram luzere i to je moj životni kredo. Ja zaista mislim da su jedine čestite i poštene bitke u kojima treba sudjelovati one koje su unaprijed izgubljene, tako da ja svjesno pristajem među gubitnike i tu se najbolje osjećam. Moji su suborci gubitnici.

- Je li moguće u nekoj skoroj budućnosti u Hrvatskoj političko spajanje između populističkih grupacija tipa Živi zid, Pernar, Kolakušić, s desnicom?

- Sva je sreća, čini se, da su Hrvati toliko politički netalentirani i nesposobni, da čak ni ta populistička ideja u nas nema tu snagu. Kako znamo, taj treći put je požnjeo dosta uspjeha po zapadnom demokratskom svijetu. U načelu, najčešće su to neki lakrdijaši tipa Beppa Grilla u Italiji ili Zelenskog u Ukrajini koji je pobijedio na izborima s televizijskom parodijom, pa imaš u susjedstvu Šareca koji je komedijaš, imitator koji je predsjednik Vlade. Ti neki treći putevi koji su danas jako popularni u političkim kulturama koje su razočarane službenom etabliranom politikom, klasičnom ljevicom i desnicom. Mi smo toliko politički netalentirani i nesposobni da u nas čak ni oni nemaju nikakvih šansi. Oni se pojave, pa dođu u anketama do 10 ili 15 posto i u roku od 15 dana se sami od sebe uruše i raspadnu. Kažem, sva sreća, zato što su od etablirane tradicionalne ljevice i desnice u Hrvatskoj, a bogami i šire, jedino gori tzv. treći putevi iz kojih se stvaraju kojekakvi, a Riječani znaju o čemu je riječ, Gabrieli D'Annunziji. Ne kažem da zbog toga treba glasati za HDZ, ali samo upozoravam na to da bi nam bilo gore jedino ako bismo izabrali taj slavni treći put.

- Zašto je ljevica u Hrvatskoj, u kojoj glavne političke opcije već 30 godina mantraju o istim neostvarenim ciljevima, toliko tiha, marginalna i beznačajna?

- Zato što je ovo država koja je sagrađena samo na dva temelja. Jedan je identitetski odnos prema Srbima, a drugi je historijski odnos prema komunizmu, odnosno Jugoslaviji. Mi ovdje ljevicu koja ne bi bila percipirana kao jugoslavenska nemamo, niti ćemo je ikad imati i ona je u startu osuđena na takvu hipoteku. Manji je problem što će je gledati kao jugoslavensku, veći je problem u tome što se svaka hrvatska ideja ljevice sama boji te hipoteke. Zato imamo SDP kakav jest koji nikad nije ni bio, niti će biti ljevica.

- Radnička fronta?

- Oni imaju sve moje simpatije zato što su gubitnici. Oni nikad neće dobiti veću podršku, ali je dobro da su tu. Dobro je da se pojavi ljevica koja bi tu ideju socijalizma, prema kojoj imamo gotovo američku averziju, vratila i objasnila Hrvatima što je socijalizam. Dakle, socijalizam nije komunizam SKJ, nego ideja pravednog društva, solidarnosti, jednakosti, javnog prostora i javne dobrobiti.

- Jeste li gledali Vrdaljakovog "Generala" koji je loše prošao kod publike i kritike?

- Nažalost, nisam jer sam u Puli skoro deset dana i promakla mi je prva epizoda. Film nisam gledao jer sam čekao seriju. Čini se da će serija ispuniti očekivanja koja smo imali od filma jer je on, kako su mi rekli prijatelji koji se bave filmskom kritikom i koji su ga gledali, toliko loš da nije čak ni trash.

- Kako to komentirate s obzirom da je u vrijeme komunističkog totalitarizma Vrdoljak bio odličan režiser koji je snimao sjajne filmove i serije? Znate li desničara koji je napravio odlično umjetničko djelo?

- To će ostati i meni vječna tajna. Slobodan Novak je na kraju ispao poludesničar, ali nitko mu neće moći osporiti da je napisao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. Ali, opet je to bilo nekad. Jedino objašnjenje bi bio taj kontekst. Ako prihvatimo da je Antun Vrdoljak danas ili prije 20 godina kad je snimao "Dugu mračnu noć" isti onaj Vrdoljak koji je snimao "Glembajeve", "Prosjake i sinove", "U gori raste zelen bor", onda moramo razloge potražiti u vremenu i prostoru u kojima su ta djela nastajala. Danas je, gledajući "Generala", nezamislivo da je to isti

čovjek koji je snimao te filmove. Očito je da se Vrdoljak, kolikogod to ne voli priznati, u ono vrijeme mogao osjećao kao slobodan umjetnik. On nije imao potrebu u tim filmovima deklarirati svoju odanost ideji komunizma, revoluciji. Radio je i neke subverzivne stvari. On to danas ne može ne zbog toga što mu netko stoji s pištoljem iznad glave, nego zato što ima potrebu da se identificira kao hrvatski domoljub, zbog toga što je imao svoju historijsku privatnu nesreću da je radio neke dobre stvari za vrijeme Jugoslavije. To u startu poništava talent. I zato ne samo Vrdoljak, nego i neki drugi umjetnici koji su nekad pisali i snimali fantastične stvari, danas pišu i snimaju potpuno nepodnošljivo grozne stvari.

- Na kraju ovog razgovora, a znajući da ste na strani dobra, jer pratim Vaš rad još otkako je Feral izlazio kao podlistak Slobodne Dalmacije, zaključujem da niste samo totalni, nego nepatvoreni katolik.

- To je vjerojatno zato što su vas krivo naučili da je katolik dobar čovjek. Niti sam ja, međutim, tako dobar, niti u korpusu takozvanih katoličkih vrijednosti ima ičega makar sličnog ljudskoj dobroti.

Mala privatna republika

- Ne volite da Vas se poistovjećuje sa Splitom. Jeste li se zbog toga preselili na selo čiju lokaciju ne želite otkriti?

- To je selo na moru, negdje između Rijeke i Dubrovnika. To je jedna moja mala privatna republika u koju dolaze moji dragi prijatelji, u kojoj se družimo, pijemo, veselimo, odcijepljeni od ostatka Hrvatske, i u kojoj Republika Hrvatska nema nikakvih ingerencija. To nije samo prostor bijega od grada, iako jednim dijelom to jest bijeg od Splita. On je najljepši na svijetu, volim ga jer sam rođen i odrastao u njemu, ali on je postao nepodnošljiv za život.

- Abdulah Sidran mi je svojedobno rekao da ga ne zanima suživot, a to je riječ koju često koristi vlast u Istri, nego život. I tolerancija nekako grubo zvuči, ona ne označava nikakvu ljubav i privrženost, nego hajde, trpjet ću te, ako baš moram…

- Da, zato bih radije život u takvom suživotu, nego u onakvom životu. Suživot i tolerancija su zvučali dobro i onda smo išli analizirat zašto bi bio suživot, a ne život. Eto zato. Mi u Splitu nemamo nikakav suživot jer nemamo s kim suživjeti nego sami sa sobom. Dakle, živimo u životu lišenog suživota i tolerancije jer nema drugih i ne trebaju nam drugi, osim ako nisu turisti koji dolaze s 200 eura dnevno i onda, vjeruj mi, radije bih živio u suživotu. - Na kraju „Heretičkih rasprava“ obećavate da ćete, nakon što za to dođe vrijeme, primiti i posljednje pomazanje. Što bi Bog na to rekao?

- Da, što bi Bog, kad bi postojao. To je bilo ironično, naime, taj mi sakrament jedino fali. Ja sam se u crkvi vjenčao jer je tako poželjela bivša supruga i ja sam tu demonstrirao katolicima toleranciju. Meni ništa nije značilo, njoj jest, i zašto ne?

- Zbog tekstova koje pišete prijete Vam cijeli život. Koja je najgora, da ne kažem najbogohulnija prijetnja koju ste primili?

- Štagod možeš zamisliti, i šta ne možeš, sve su mi rekli, tako da to više ne pratim već godinama.

Povezane vijesti

• "Hvala Gradu što je doprinio mom moždanom udaru"
• Transvestiti su najveće face!
• Dežulović i Lucić nasmijavali gorkim pjesmama