Malo su koga iznenadili, ali su mnoge uznemirili najsvježiji podaci Državnog zavoda za statistiku o demografskim kretanjima u Hrvatskoj i svakoj njezinoj županiji. Iako su mediji puni priča o odlascima mladih u inozemstvo, migracijama i opadanju broja stanovnika, tek statistički pokazatelji o broju živorođenih i umrlih u 2017. godini hladno svjedoče kako su upozorenja demografa zapravo pogrebna zvona nacionalne sudbine. Podaci koji jasno govore da umire trećina više stanovnika nego što ih se rodi – na razini države to je jedan mali grad, na razini Istarske županije jedna mala općina – nisu više alarm za uzbunu, nego dokaz pogrešne politike koja je vođena godinama.
Za depopulaciju Hrvatske, koja je bila vidljiva još u popisima stanovništva iz 2001. i 2011. godine, krivac su oni što su je mogli pokušati spriječiti, ali to nisu učinili. Današnje komisije koje osniva Pantovčak i demografske mjere aktualne Vlade mogle su biti oformljene i napisane prije dvadeset godina, gradovi koji dobro stoje trebali su pomagati mladim roditeljima odavno, dok se političke borbe vezane uz udomiteljstvo trebaju posvetiti korisnim ciljevima, a ne politikanstvu.
Ako na razini Hrvatske svake godine nestane jedan gradić te u Istri jedan Grožnjan ili dva Lanišća - tada imamo trend koji nećemo zaustaviti još niz godina. Demografskim mjerama ne mogu se smatrati samo financijska pripomoć za novorođenče ili manji PDV za pelene, dok nije sigurno može li država osigurati školske knjige ili prijevoz za sve učenike kojima je to potrebno. U aktualnim razmatranjima kako pomoći obiteljima s djecom zanemaruju se samohrani roditelji, problem što žene zarađuju manje od muških kolega na jednakim poslovima te što zapravo znači biti "prijatelj djece", što je titula kojom su se okrstili brojni hrvatski gradovi.
Zašto gradovi "prijatelji djece" ne omogućuju svojim najmlađim stanovnicima besplatan javni prijevoz ili korištenje javnih knjižnica, kina ili upotrebu sportskih objekata? Shvaćanje po kojem samo treba pomoći novorođenčetu za kupnju dječjih kolica – da bi ga se kasnije "gulilo" kao da je odrastao građanin s plaćom – jedan je od razloga da je beba sve manje dok su groblja sve punija.
Nije potrebno biti demografski stručnjak kako bi se razumjelo da bez djece nema ništa. Sve starije stanovništvo ne može zajamčiti ni vlastitu opstojnost – što je vidljivo iz činjenica da na jednog umirovljenika imamo 1,23 zaposlenika – a kamoli boju budućnost za sve. Odumiranje Hrvatske također je činjenica koja ružno zvuči, posebice u doba kada se misli uglavnom na vedro slavlje prelaska u novo ljeto. Za godinu dana Državni zavod za statistiku obavijestiti će nas o novim demografskim kretanjima i pokazati koliko su deklarativne mjere što su ih političari osmislili da bi se mogli pogledati u zrcalo imale efekta.