Ana Osti rođena je u Puli 6. prosinca 1895. u obitelji Host-Ivešić. Otac Petar bio je privatni krojač, majka Marija Maraspin domaćica. Obitelj je imala sedmero djece, ali će samo troje doživjeti zrelu dob

U Papinskom katalogu osoba za proglašenje blaženih i svetih nalazi se i ime Ane Tarsille Osti, redovnice iz Pule. Sestra Tarsilla, redovnica Misionarskih sestara Presvetog Srca Isusova i Marijina, radila je dugo godina kao medicinska sestra u Puli i istaknula se svetošću života, a posebno su je cijenili bolesnici o kojima je cijeli život predano brinula. Talijanski franjevac Massimiliano Taroni, svećenik i novinar-publicist, napisao je njezinu biografiju (Venerabile suor Tarsilla Osti, anima eucaristica), koristim njegov tekst u pripremi ovoga priloga.

Ana Osti rođena je u Puli 6. prosinca 1895. u obitelji Host-Ivešić. Otac Petar bio je privatni krojač, majka Marija Maraspin domaćica. Obitelj je imala sedmero djece, ali će samo troje doživjeti zrelu dob.

Umjesto knjige, igla u ruci

Kada je završila peti razred osnovne, prekinula je školovanje, veoma ožalošćena. U dnevniku će zapisati: "Desideravo tanto di continuare, ma la mia mamma non mi acconsentì perché aveva bisogno di mia sorella per la sartoria (questa non aveva voglia di studiare). Così non mandò neppure me, perché sembrava brutto, secondo lei: dovevamo essere eguali. Quanta pena per me, come si riaprivano le scuole! Invece di guardare i negozi di moda mi fermavo innanzi alla vetrine di libri, quaderni...". Morala je, dakle, prekinuti školovanje jer je majka to htjela, bila je potrebna sestri u krojačnici. To ju je jako žalostilo. U gradu je više zastajala pred izlogom knjiga nego pred izlogom odjeća.

Pred početak Drugog svjetskog rata, 1915. godine, obitelj je u izbjeglištvu, u mađarskom logoru Pottendorf-Landegg. Nakon izbjeglištva vraćaju se u Pulu. Ana je izrasla u stasitu djevojku, prava je ljepotica. Piše: "Ero bellina, avevo parecchi corteggiatori, mi divertivo ed ero contenta d’essere guardata".(Bila sam ljepuškasta, imala sam prosce, zabavljala sam se i radovalo me biti zapažena). Zaručila se s jednim poštanskim službenikom, ali od toga nije bilo ništa. Brak nije osjetila svojim pozivom. Mnogo je puta osjetila želju postati časnom sestrom. Ovdje treba podsjetiti da je obitelj bila kršćanska, ali vjeru nisu prakticirali, ni majka, ni otac, ni braća. Ana je, međutim, bila naklonjena Crkvi. Jednoga se dana, nakon sestrine smrti, javila časnim sestrama Svetih Srdaca. Dogodilo se to u siječnju 1925. godine. Časne su je lijepo primile. U kolovozu iste godine oblači redovničku halju i uzima ime Tarsilla, suor Tarsilla del Crocifisso.

Fra Massimiliano piše: "Le Suore dei Sacri Cuori, fondate a Roma da suor Rosa Rosato e suor Rosa D’Ovidio, dopo complesse vicende storiche, avevano aperto una seconda presenza proprio a Pola, ad opere di suor Rosa D’Ovidio; da lì al tempo di suor Tarsilla si erano aggiunte altre due opere, l’ospedale della Regia Marina Militare, l’asilo e il collegio - convitto dove si trovava suor Tarsilla. In tutto vi erano una trentina di suore". ("Redovnice Srca Isusova osnovale su Rosa Rosato i Rosa D'Ovidio. Nakon Rima, Pula je bila drugo njihovo sjedište i mjesto djelovanja. U doba sestre Tarsille služile su u Mornaričkoj bolnici, otvorile su dječji vrtić i konvikt, odgojnu ustanovu za djevojke. Sveukupno je bilo tridesetak sestara.")

Dobra samaritanka među bolesnicima

Nakon pripreme, suor Tarsilla dodijeljena je Mornaričkoj bolnici. Tu će na službi ostati dvadeset godina. Nije bilo lako suočiti se s patnjama i boli pacijenata. U njima, piše u svom dnevniku, vidi Isusa i doslovce bolesnike zove, obraća im se: Isuse... donijet ću ti... Ova dobra Samaritanka u bolesnicima vidi Isusa. Naučena je na bol: u roku od tri godine izgubila je tri brata. Da bi bolje služila i bila od koristi bolesnicima uči, 1929. godine položila je ispit za bolničarku. Majka Marija preminula je 1929. godine, otac Petar prisustvovao je njezinim vječnim zavjetima u kolovozu 1932. godine; preminut će 1944. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata sestre Svetih Srdaca, a s njima i suor Tarsilla, napuštaju Pulu. Časna je u Rim stigla 22. kolovoza 1945. godine. U listopadu je raspoređena u mjestu Lanciano kod talijanskog grada Chietti u regiji Abruzzo. Dvije godine vodi skupinu dobrovoljnih gospođa koje po kućama njeguju stare i bolesne. Zatim je deset godina (1948.-1958.) glavarica časnih sestara koje drže civilnu bolnicu u mjestu Piedimonte d'Alife u regiji Kampaniji. U blizini je bila poljoprivredna škola pa časne sestre otvaraju konvikt za studente. To je prvi put u životu ove redovnice, rođene u Puli, da postaje starješinom.

Godinama su se počele skupljati i bolesti. Kada se jednoga dana vraćala kući iz bolnice ostala je nepokretna na stepenicama, nije mogla učiniti ni koraka. Unijeli su je u kuću, legli u krevet i više se nije mogla kretati. Mnogi su je obilazili, posebno bolničko osoblje. Braća su je u rujnu 1958. godine odveli u Napulj radi bolje skrbi, ali više nije bilo pomoći. Ubrzo je premještena u Rim, sjedištu redovnica Svetih Srdaca.

Proces proglašenja blaženom

Suor Tarsilla sjedila je u svom naslonjaču i gasila se poput svijeće malo pomalo. Preminula je 26. prosinca 1958. godine u 63. godini života i 33. godini redovničkih zavjeta. Njezini posmrtni ostaci počivaju u crkvi Svetih Srdaca u Rimu. Već za života mnogi su u njoj prepoznali osobu mnogih vrlina, po njezinu zagovoru, mnogi su i ozdravili. Dijecezanski postupak njezina proglašenja blaženom otvoren je u veljači 1987. godine. Papa Benedikt XVI. prepoznao je herojske životne vrline redovnice Tarsille i 15. ožujka 2008. godine proglasio je prečasnom, venerabile. Švora Tarsilla, Puljanka, mogla bi postati prva Istranka koja je proglašena sveticom.

Godinom utemeljenja Misionarskih sestara Svetih Srdaca smatra se 1886. godina. Utemeljiteljice su Rosa Rosato (1858.-1940.)i Rosa D'Ovidio (1857.-1930.). Izvjesni mons. Pietro Wenzel iz rimske kurije i vikarijata preporučio je da sestre protegnu svoje djelovanje u Pulu. To će ostvariti dinamična i praktična švora Rosa D'Ovidio, koja će se nakon djelovanja u Puli povući u creskom samostanu gdje će preminuti. Zašto Pula? Tada austrougarski grad ocijenjen je najpovoljnijim za širenje djelovanja novoosnovanih sestara koje će se posvetiti odgoju mladeži i bolesnicima. Pula nije imala redovnice, imala je veliku vojnu bolnicu. D'Ovidio je krenula za Pulu u prosincu 1893. godine s tri sestre (Angela Rossi, Luiza Iezzi, Giuseppina Mancinelli). Porečki i pulski biskup Giovanni Battista Flapp srdačno je prihvatio četiri časne sestre i ubrzo se uvjerio u humane i organizacijske vrline časne Rose D'Ovidio. Ona je pak htjela što prije otvoriti konvikt i školu za djevojke. Trebalo je za to dobiti privolu austrijskog cara, što je on i učinio 20. travnja 1897. Od ožujka 1899. sestre žive u novoj, velikoj trokatnoj zgradi u kojoj djeluje škola i u kojoj je smještaj za djevojke. Sestra Rosa D'Ovidio dobila je 1908. godine dozvolu od crkvenih i civilnih vlasti za zidanje crkve posvećene Svetom Srcu Isusovu. Crkva je sagrađena i bila spremna za posvetu 18. rujna 1910. godine. Arhitektonska je ljepotica s lijepim portalom. (Priredio Robert BURŠIĆ)