Od 400 mečeva u karijeri izgubiti samo četiri, skor je koji zaslužuje svako moguće priznanje. Rezultati su to boksačke karijere Puljanina Srboljuba Stankovića Srbe, najtrofejnijeg borca nakon legendarnog Mate Parlova s ovog područja.

Sa sportskom karijerom započeo je davne 1971. godine, sa svojih 17 godina, nakon što se doselio u Pulu. Boksao je do 1988. godine. Trenirao je u BK Puli, a kategorija u kojoj se borio bila je polusrednja, ali i velter kategorija.

(Osobna arhiva)

Slučajan susret s Parlovom

Danas, u svojoj 72. godini, prisjetio se početaka i mečeva, ljudi i uzora koji su pridonijeli njegovom sportskom putu, ali i podijelio s nama svoja promišljanja o boksu kao jednom od sinonima našeg grada. Otkrio nam je i kako je sve za njega počelo.

- Jedan poznanik me pozvao da prošetamo po gradu, nakon što sam posjetio brata u Puli, a tada sam boravio u blizini Augustovog hrama. Tako smo šetajući gradom došli do nogometnog stadiona te sam kroz prozor ugledao Matu Parlova kako boksa. Bio sam oduševljen što ga vidim kako trenira, a do tada sam ga gledao samo na televiziji. Inače, televizor je tada u mom mjestu bio samo jedan, a ja presretan i u nevjerici da vidim Parlova uživo. Ušao sam unutra i pitao ga mogu li trenirati boks. On mi je tada rekao da kupim majicu, patike i da dođem. Naravno da sam sve to tako napravio te mi je on u početku dao da mu motam bandaže (platnene trake koje se motaju oko ruku i zapešća prije stavljanja boksačkih rukavica, op. a.) I tako je bilo nekih desetak dana. Bio sam presretan, kao da sam vidio Boga. Nakon toga sam otišao u svoje mjesto gdje sam im se pohvalio s riječima: ej seljaci, treniram boks s Parlovom, na što su mi oni rekli da lažem i da ga nisam sigurno ni vidio. Tako sam na povratku u Pulu stvarno počeo trenirati, a mogao bih reći da je to bilo baš zbog njega. Međutim, Pula je uvijek imala boks, biciklizam i atletiku. Najjači je bio boks te tako redom, kako sam nabrojao. Bili smo stvarno jaki, a bilo je šampiona u boksu i prije i poslije mene. U jednom smo navratu bili i prvaci bivše države, i to 1983. godine, ako se ne varam, prisjeća se on.

(Osobna arhiva)

Na tadašnja vlastita postignuća veli da ih ni onda nije doživljavao kao nešto posebno, premda su bila velika.

- Mladost to nosi, ja sam to volio i nisam pretjerano razmišljao koliko je to tada značajno. Bio sam prvak tadašnje države, a u finalu sam tukao Kačara (Slobodana Kačara kojemu su suci brojali u finalnoj borbi, a tada 18-godišnji Stanković bio je gotovo autsajder i rezultat neočekivan, op. a.). Tada Kačar nije bio toliko veliko ime kao kasnije, ali su ga jako gurali, opisuje rezultat koji je na samom početku karijere doživio, ali koji ga je još godinama održao u boksu.

Boks se naziva "plemenitom vještinom" zbog povijesne povezanosti s moralnim vrijednostima, disciplinom i viteštvom, a ne samo sirovom snagom, ali naš sugovornik iz ove perspektive ima jedno drugačije viđenje koje se rijetko gura u prvi plan.

- Je, da, plemenita je to vještina, ali kad te netko udari u glavu vidiš duplo. Udarac je udarac. Boks je poseban, to je. Međutim, Pula je imala poseban status jer je imala najboljeg trenera, pokojnog Alda Buršića - "doktora boksa". Znao je s kime kako boksati, pokazivao nam je, učio nas je; stvarno je bio legenda. Odličan kao trener i pedagog. Imao sam i druge trenere, ali nitko nije bio kao on. Zato je Pula imala šampione, a Buršić zaslužuje spomenik u gradu, s puno poštovanja govori Stanković o svom treneru.

Legendarni Buršić snažno je obilježio njegov život, prepoznao Stankovićev kapacitet, a on danas veli da su pravi znalci boksa - šampioni oduvijek znali koliko je ovaj trener bio velik i uspješan. Jer, biti uspješan trener govori o individualnom pristupu i odličnom prepoznavanju sposobnosti sportaša, a sve je to Buršić u sebi imao, konstatira naš sugovornik. Svemu je pristupao temeljito, radio s boksačima u potpunosti na profesionalan način; svaki segment borbe, od distance do udaraca. Također, jako je dobro prepoznavao talente i potencijale, opisuje ga Stanković.

(Snimila Jelena Milović)

- Tada smo trenirali u večernjim satima, četiri puta tjedno. Poslije kad sam imao jake mečeve i dobro znao što oni znače, trenirao sam rjeđe, po dva puta tjedno i procjena je bila da je to dovoljno. Svi su mi sparirali iz kluba. Na sparingu ih nisam tukao, već sam imao odmjerene udarce, pa su mi svi rado sparirali. Jer, ako ga istučeš, sutra ti više ne želi sparirati, kroz smijeh nam ocrtava vrlo slikovito ono što već možemo i zamisliti.

Priznaje da je jako i sam volio sparirati. Dok su neki tada odlazili igrati nogomet, on je ipak najradije sparirao i na taj način uvijek bio uz boks. Godine 1975. postao je prvak Hrvatske i bivše države te je bio aktivan sve do svoje 33. godine, do kad je bilo i dozvoljeno da može u ring. Stanković je u boksu ostvario brojne rezultate, a danas se kroz maglu prisjeća imena i mjesta, godina i boraca.

Boks u Puli i nadalje prati, a ističe da grad ima još talentiranih boksača, međutim nema više lige i to vidi kao razlog današnjeg statusa boksa i njegova manjeg značaja koji se gubi s godinama.

- Opet smo najbolji u Hrvatskoj, tako da je Pula uvijek u boksu. Razlika u odnosu na nekad je da je boks danas manje popularan kod nas, a upravo zato što nema lige, opisuje on kako danas vidi status ovog sporta; u gradu i šire.

A da se ponovo rodi, bi li ponovo izabrao boks, pitamo ga.

- Danas na boks u svom životu gledam kao na sretno iskustvo i uvijek kažem da ima Boga ili da postoji neka viša sila. Mogao sam biti invalid. Naime, u Osijeku sam boksao protiv Rusa i on me udario u glavu, a od tog mi je udarca izletjelo "jaje". Aldo Banovac me vodio tada poslije meča za Pulu, a ja sam mu komentirao da ćemo teško putovati jer u gradu pada snijeg, a bilo je ljeto. Samo mi je kratko odgovorio da će snijeg proći, jer je bio svjestan jačine udarca. Da me tada Rus udario u bradu ili u vilicu, slomio bi je i napravio invalida od mene. Boks je opasan, stvarno opasan. Jedan udarac može biti koban, a bivši boksači su ih primili puno. Dosta njih su sada invalidi, govori on i o onoj manje lijepoj strani ovog sporta kojeg nimalo ne idealizira.

(Osobna arhiva)

Najteži mečevi

Kroz tako plodonosnu karijeru uvijek postoje i mečevi koji se posebno pamte i spadaju u pamtljive trenutke.

- Kad sam tukao u Novom Sadu aktualnog svjetskog prvaka Amerikanca, to mi je bila borba koju pamtim, jer je to bio i najteži meč. Također, jedan od najtežih mečeva koji sam imao je onaj na Svjetskom prvenstvu u Münchenu. Taj sam meč izgubio protiv Armanda Martineza, koji je bio trostruki Olimpijski prvak. Bila je to baš jaka borba. Prvu rundu me istukao, druga je bila izjednačena, a treću sam ja bio bolji, ali sam na kraju izgubio na bodove - 3:2. Nikad nisam bio nokautiran, ali sam u nekoliko navrata ja druge nokautirao - predavale su se neke borbe. Najdraža borba mi je bila kad sam tukao Perunovića u Borovu; istukao sam ga k'o vola, u duhovitom tonu kroz smijeh opisuje Stanković i pojašnjava kako je tada bio u strahovitoj formi.

Neizostavno kroz razgovor opetovano se vraćamo na Matu Parlova i njegov značaj za grad i boks.

- Mate je bio prava legenda; dobar čovjek i veliki šampion. Nitko o njemu ne može reći ništa loše, a mi sportaši, boksači, nogometaši i košarkaši, trebamo stati mirno na pomen njegovog imena. On je bio najuspješniji i najtrofejniji naš boksač. Po direktnom značaju za nas boksače, još jednom moram spomenuti trenera Alda Buršića koji je sve držao pod kontrolom i zaslužuje svo naše poštovanje, ističe Stanković.

I danas pogleda boks na televiziji, a kao boksača čije mečeve rado pogleda ističe one najjače.

- Gledam šampione, a posebno mi se sviđa Oleksandr Usik. Stvarno je svjetski borac. A ako si šampion tu su jako teški mečevi, pa bude i povreda. Na završetku karijere, sad sam sve u svemu zadovoljan kako sam prošao. Po mom skoru jedan mi je novinar rekao da sam trebao ostvariti i veće rezultate, ali tada su gurali neke druge boksače, pa je ukupan učinak zadovoljavajući, zaključuje skromno nekadašnje veliko trofejno i boksačko ime, Srboljub Stanković.

(Osobna arhiva)

Plodonosna boksačka karijera

Stankovićeva generacija s kojom je trenirao bili su Rade Vujović, Nazim Softić, Dorijan Čalić, Josip Čikada, Stevo Kovijanić, Oto Gerlić i drugi. Nakon odsluženja vojnog roka, 1974. godine opet boksa i osvojio je naslov prvaka Hrvatske u Zagrebu, zatim i prvenstvo Jugoslavije u velteru.

Godine 1978. prvak je Jugoslavije, pobijedivši u Beogradu u finalu Danila Jovanovića, a 1980. godine osvojio je svoj treći naslov prvaka Jugoslavije, pobijedivši u Borovu u finalu Miodraga Perunovića. Godinu poslije, 1981. godine u Bursi u Turskoj osvojio je prvenstvo Balkana, a 1982. godine boksao je u Münchenu na svjetskom prvenstvu, gdje ga je Kubanac Armando Martinez tijesno pobijedio odlukom sudaca 3:2. Godine 1983. osvojio je drugi naslov prvaka Balkana na prvenstvu u Puli.

Bio je član momčadi BK Pule koja je sezone 1982/83. osvojila prvenstvo Jugoslavije bez poraza. Stanković je boksao te sezone u polusrednjoj kategoriji, a četvrti naslov prvaka Jugoslavije osvojio je 1985. godine u Prištini, pobijedivši u finalu Hazirija Ajdinija.

Prvak Jugoslavije bio je u velteru i polusrednjoj kategoriji. Osvojio je i devet naslova prvaka Hrvatske, najviše od svih boksača u povijesti BK Pule. Dobio je ponude iz Nizozemske da se okuša u profesionalnom boksu, ali je odustao nakon mjesec dana. Od boksa je odustao 1988. godine. Pulski ljubitelji boksa zapamtili su Stankovića kao jednog od najboljih boksača iz BK Pula svih vremena. Mnoge su Stankovićeve zasluge za razvoj boksačkog sporta u Gradu Puli.

Povezane vijesti

• PH u boksu: Marko Čalić u finalu
• Umro legendarni Muhammad Ali
• Aldo Buršić napravio je od boksača šampione i do danas ga nitko nije nadmašio