Pula slavi dan grada
80 godina od oslobođenja: Bitka za Muzil bitka je za slobodnu Pulu
(Arhiva Glasa Istre)
Kad su 2. svibnja 1945. partizanske jedinice ušle u okupiranu Pulu nije ih dočekao nikakav otpor njemačke vojske, ali ni civilno stanovništvo. Bio je to sablasno pust grad. Stanovnici, koji ga nisu napustili zbog bombardiranja, povukli su se u kuće, neki iz straha od ratnih okršaja, drugi iz straha od Titovih jedinica.
Istina je da partizani ulaze u grad, koji je snažno disao antifašistički, ali i u grad kojem je 27 godina nametana propaganda o inferiornoj i krvoločnoj slavenskoj rasi, o opasnostima slobodarskih ideologija.
Tko je prvi ušao u grad?
"Ulazimo preko Šijane. Čim smo prošli crkvu, kod prvih kuća na desno izašle su dvije žene. To su i jedine civilne osobe koje sam taj dan vidio u Puli", ispričao je znameniti antifašist, pokojni Tomislav Ravnić, koji je kao maloljetnik i pripadnik bataljona Kvarnerskog odreda mornaričke pješadije među prvima ušao u Pulu.
Ravnićevo svjedočanstvo zabilježeno je prije deset godina na dokumentarnom filmu "Pula, svibanj 1945.: osvojena i oslobođena" koji su realizirali Igor Galo te povjesničari Igor Šaponja i Igor Jovanović.
"Nama je zadatak bio zauzeti komandu mornarice. Mislim da sam prvi ušao u zgradu. Nikakav otpor u Puli nismo imali. I nikoga drugog od civilnog stanovništva nisam vidio", svjedoči Ravnić.
No daleko od toga da je grad bio slobodan. Njemačke snage predvođene admiralom Georgom Waueom utvrdile su se na Muzilu. Slijedilo je šest teških dana, stradavanja i borbi, sve do kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945. godine!
Datumi su bitni i zbog njih se desetljećima vode rasprave o tome treba li Dan Pule i oslobođenje slaviti 2., 5., 8. ili kojeg drugog svibnja. Raspravlja se i koja je partizanska jedinica prva ušla u grad, a na to pitanje Igor Jovanović podsjeća da se u ožujku 1945. osniva 4. armija na čelu s Petrom Drapšinom koja je nadirala prema Trstu.
Da se u Mošćeničkoj Dragi 28. travnja iskrcava Dalmatinska brigada, a 1. svibnja u Plominu jedan od bataljona Kvarnerskog odreda u čijem je sastavu i Ravnić. Pripadnike mornaričke pješadije kamionima odvoze kod Loborike i oni 2. svibnja pješke ulaze u grad, preko Šijane do Punte. U to vrijeme u Šikićima se nalazi i 5. bataljon Operativnog sektora za Istru. Razne jedinice gotovo istovremeno nadiru prema gradu i stežu obruč.
Da je upravo Ravnićev bataljon prvi ušao u grad, smatra i prof. dr. Darko Dukovski, također jedan od sudionika u filmu, s obzirom da je mornarička pješadija bila izviđačka postrojba.
Ulazak u Pulu sasvim sigurno nije bio na bijelom konju, uz pompu i ovacije.
Povlačenje na Muzil
Istog dana, 2. svibnja, Nijemci izvještavaju partizane da ostavljaju grad i povlače se na Muzil. Zapravo su se snage Wehrmachta na južnu stranu Pulskog zaljeva utvrdile već danima ranije. U knjizi "Gorki put od Pole do Pule" Josip Orbanić navodi da je povlačenje na Muzil počelo još 29. travnja.
U obavijesti koju je visoko odlikovani zapovjednik garnizona Waue dao polijepiti po gradu poručio je da se povlači iz grada iako je u stanju oduprijeti se partizanima. Zahvaljuje se stanovništvu na civilnom ponašanju u ratnim uvjetima, "iako je ponekad trebao biti čvršće ruke prema komunističkim neprijateljima".
Ne zaboravimo pritom da je njemačka vojska po kapitulaciji Italije, od jeseni 1943. u Istri izvela brojna zvjerstva, palež i pokolj, a od prvih dana na Puljštini zavela strahovladu, vršila odmazde, priređivala javne egzekucije...
"I vidikovac je ujutro 30. travnja ispražnjen od naoružanja i ostale vojne opreme. Jedino smo mi djeca uživali prolaziti kroz ogradu od bodljikave žice i trčati po rovovima u kojima je bilo mnoštvo različite municije, punjenja i čahura. Nije se razmišljalo o miniranju zemljišta, kao ni o mogućim eksplozijama tog silnog materijala", piše Orbanić.
U povlačenju na Muzil, Nijemci nastoje onesposobiti što je više moguće postrojenja. Na meti im je i brodogradilište pa se 30. travnja uljanikovci Sergio Dobrich, Carlo Sgagliardi i Anton Boljun sukobljavaju s njima. Braneći most za Otok od rušenja na mostu i pogibaju - za Uljanik!
Njemački ratni brodovi već su napustili bazu, dok se preostala, ali nemala vojska povlači kako bi dočekala Saveznike i njima se predala. Jugoslavenskoj vojsci ne vjeruju, boje se odmazde.
"Komandant njemačkog garnizona, kojeg je Hitler unaprijedio u čin admirala, bio je vrlo prepotentan. Naši su tražili da se bezuvjetno opreda, ali si je on dozvolio da razmišlja do 15 sati tog 2. maja.
I točno u 15 sati došli su na Busoler dva njemačka oficira, da izvijeste da oni prepuštaju grad i povlače se na tvrđavu Muzil", prisjeća se Ravnić. Mala prizemna kuća na Busoleru u kojoj su se susreli partizani i Nijemci i danas postoji, iako je znatno preuređena.
Vodnjanska epizoda
Jugoslavenska armija ne želi prepustiti stvar slučaju i odlučuju se sutradan za napad. Ne čudi jer Wehrmaht utaboren na Muzilu predstavlja stvarnu opasnost, što pokazuje i vodnjanska epizoda 30. travnja.
Naime, kolona njemačkih vojnika nastojala se probiti prema Trstu te se sukobila s partizanima kod Vodnjana. U okršaju je ubijeno 38 njemačkih vojnika i oficira. Reagirajući na to, njemačke snage s područja Pule otvaraju vatru i ranjavaju šest boraca, dok je jedan preminuo.
Po Vodnjanu su padale topovske granate, jedna i na kuću pokojnog Antona Ferlina, poznatog vodnjanskog antifašiste, koji je kao dijete preživio naci-fašistički pokolj u Maloj Gajani. Ferlin je iz Krnjalože gledao kako granate eksplodiraju pored zvonika sv. Blaža. Pucali su upravo s Muzila!
Dakle, Muzil mora pasti. Bitka počinje 3. svibnja.
Partizanske jedinice kreću prema današnjoj Stoji, prolaze Polikarpom, kvartom koji je nestao pod savezničkim bombama. Podsjetimo da su u konstantnim bombardiranjima Saveznika od siječnja 1944., poginule stotine Puležana, više od 200 zgrada je u potpunosti srušeno, a samo 26 posto zgrada u gradu je neoštećeno. Sa zemljom su sravnjene cijeli kvartovi u starom i u novom dijelu gradu.
Liniju obrane Nijemci su postavili već od cementare preko mornaričkog groblja do Valkana. Ravnić kaže da je otpor bio jak, spominje žičane ograde i minska polja.
"Naše su haubice počele tući po Muzilu, a oni uzvraćaju", kaže Ravnić. Među Barakama vode se žestoke ulične borbe. Narednih tri dana Pula gruva. Povrh svega, 6. svibnja zbiva se i posljednje savezničko bombardiranje Muzila. Dukovski vjeruje da su bombe ispuštene u dogovoru s 4. armijom kako bi se oslabio otpor.
Ravnić u filmu dodaje da je pod bombama i poginulo najviše njemačkih vojnika na Muzilu. Međutim to nije nanijelo veliku štetu, a povjesničari se slažu da je presudno bilo to što je istog dana kasnije Romano Kumar prekinuo vodoopskrbu Muzila.
Oružje je do kraja dana utihnulo, primirje traje i 7. svibnja. Rano ujutro 8. svibnja pripadnici Wehtrmachta s kapitulacijom Njemačke konačno izvijesuju bijele zastave. Muzil dakle nije pao, Muzil se predao.
"Besprijekorno su se postrojili. Ta silna vojska položila je oružje. Nepregledna količina oružja", prisjećaju se akteri tih događaja. Navodno je bilo i punih tunela hrane. Da nisu ostali bez vode i da nije oglašena kapitulacija, Nijemci su mogli odolijevati mjesecima.
Strijeljanje časnika
Zarobljenike su sproveli u Komandu i u kasarnu u Šijani, gdje su ih popisali, nakon čega su svi upućeni na aerodrom. Dalje ih šalju u Pazin i u Čepić. Admirala Wauea i njegove časnike strijeljaju. Dukovski u filmu odbacuje tezu da su pogubljeni bez suđenja, iz odmazde: "Jugoslavenska armija nije bila rulja". Ravnić je pak rekao da su imali informaciju da je nekima tada suđeno za zločine.
Ne zaboravimo da je ulaskom Njemačke na područje Istre po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. krenula Rommellova ofanziva, da su njemačke snage u suradnji s najtvrdokornijim fašistima ozbiljno shvatili Hitlerovu poruku: "Potamanite tu slavensko-talijansku gamad u Istri!" Nesumnjivo je neko u tome prepoznao i odgovornost admirala Wauea, kao i dogovornost za nepotrebna stradanja u svibnju 1945. godine.
- Što se zaista dogodilo i je li bilo suđenja njemačkim časnicima? Vjerujem da je bilo, ali bi to trebalo istražiti. Nitko od naših istarskih povjesničara nije bio u njemačkim arhivima, a vjerojatno ima nešto i u Beogradu. Puno toga bi se rasvijetlilo o oslobođenju Pule kad bi netko istražio, kaže danas Jovanović.
Poznate fotografije ulaska partizanskih jedinica u Grad u kolonama nastale su dan, dva nakon predaje njemačkih vojnika. One zapravo prikazuju mimohod pobjednika.
"Narod je oduševljeno dočekao osloboditelje, obasipao ih cvijećem, manifestirao veselje zbog oslobođenja i sjedinjenja s domovinom", zapisao je povjesničar Herman Buršić.
Sudionici Galovog filma, Nerina Rakić i Anton Nini Dajčić svjedoče o prašini koju su ulicama digli borci u svečanom mimohodu. Jedva su ih dočekali! Kolone su prošle u dva pravca - jedna rivom, a druga pored arene prema Giardinima. Tada je nastala i poznata fotografija talijanskog odreda "Pino Budicin", kao svojevrsni legitimet oslobođenju Pule s većinskim talijanskim stanovništvom.
Naravno da su i unatoč tome oslobođenje mnogi doživjeli kao osvajanje.
"Iste godine, 1945. gradom su vladale Italija, Njemačka, Jugoslavija i savezničke snage, koje su se sve odreda predstavljale kao osloboditeljice" piše Orbanić.
Kome će pripasti Istra?
Oduševljenje oslobođenjem brzo je splasnulo. Jugoslavenska armija povlači se iz Pule, nastupa razdoblje savezničke uprave, Istra se dijeli na zone... Grad je već bio duboko podijeljen i nacionalno i ideološki, slijede dvije neizvjesne poslijeratne godine. U Puli razorenoj bombama, uz oskudicu hrane i uništenu infrastrukturu, raste netrpeljivost i strah. Kome će pripasti Istra?
Svaki pokušaj normalizacije Saveznici sami pobijaju vraćajući zakonodavstvo na postavke iz doba fašizma. Kako mnogi crnokošuljaši (bakule) dobivaju legitimet provoditi red u gradu, tako se dižu nove tenzije. Nikada Pula nije bila tako podijeljena kao tih poslijeratnih godina.
"...Nesuglasice su često dopirale i do same jezgre obitelji", napisao je u romanu "Podijeljeni grad" Claudio Ugussi opisujući kako se raspadaju zajednice. Talijanske obitelji različitih političkih svjetonazara podnose najveći teret i međusobna trvenja. Određuje li im sudbinu političko stajalište ili nacionalna pripadnost?
Pula je u grozničavoj atmosferi. U toj histeriji događa se i strašna eksplozija i tragedija na Vargaroli (18. kolovoza 1946.), događa se sukob kod mlina i stradavanje troje antifašista (3. siječnja 1947.), događa se i fanatična fašistkinja Maria Pasquinelli koja s leđa ubija britanskog generala Robert De Wintona (10. veljače 1947.) nezadovoljna Pariškim mirovnim ugovorom.
Koloplet sukoba i tragedija na istarsko-pulski način u par je stihova opisao Milan Rakovac u pjesmi "Češ me za brata - Ćeš me za brata, Maria Pasquinelli?!" koju izvodi Gori Ussi Winnetou: "Tvoji su mi oca i dida ubili/ moji su tvoje doli u jamu/ pa ti tega siroteg Ingleža./Pak bakuli neri Talijane titine poli malin/ Pa ingleška granata našega brižnega Simu kad je lišće grablja/ i sad ča ću ti ja!".
Događa se i strašni egzodus stanovništva, odlazak tisuća i tisuća Puležana, mahom etničkih Talijana, od čega se grad nikada nije oporavio.
"Povijest se mijenja, kotač se okreće jednom na jednu, a drugi put na drugu stranu", riječi su kojima svoj roman završava Ugussi.
Zato je porušeni i podijeljeni grad za jedne 1945. oslobođen, za druge osvojen. Zato su neki mislili da porušeni grad treba obnoviti, a drugi da ga treba napustiti. I jedni i drugi, kako god odlučili, suočili su se s prazninama, noseći ožiljke koje su nametnule zlokobne ideologije prve polovice 20. stoljeća.
Je li onda zaista bitno kojeg ćemo svibnja slaviti Dan grada i koji je bataljon prvi ušao? Nije! Bitno je da je u svibnju 1945. pobijeđen naci-fašizam i da Pula s ponosom pamti te dane.
Snaga istarskog antifašizma u njegovoj je slojevitosti
Ključne točke za razumijevanje antifašizma u Istri, kao možda i prvog otpora totalitarizmu u svijetu, ulazak su talijanske vojske u Puli 1918. godine i početak represije, zatim paljenje Radničkog doma u Puli i napad na dom u Vodnjanu, kao i Krvavi 1. maj u kojem pogibaju četiri radnika (svi različitih nacionalnosti!) 1920. godine.
Iste godine Benito Mussolini drži govor u pulskom kazalištu s riječima: "U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego batine".
- Istarski antifašizam bio je izrazito slojevit. Imamo građanski antifašizam, imamo antifašizam narodnjaka sa sela, imamo antifašizam preporodnog pokreta, pravaša, i antifašizam istarskog svećenstva, pogotovo nakon 1927. kad je izašao zakon o vjeronauku i otkad trpe maltretiranje i progone. I to je naša specifičnost jer ovdje antifašizam nije vođen jednom partijom kao drugdje, kaže Igor Jovanović.
Podsjeća i da je samo Pula dala više od 40 boraca na stranu republikanaca u Španjolskom građanskom ratu, među kojima je i Jurica Kalc, počasni građanin Španjolske republike. I da su ti borci dali značajan doprinos antifašizmu i u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, u Istri su djelovale tri komunističke partije – Italije, Slovenije i Hrvatske. Antifašizam u Istri sigurno nije uvjetovan ni etničkom pripadnošću ni političkim stajalištem.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
