Srednjovjekovni glagoljski skriptorij
Zavičajna nastava u Osnovnoj školi Veruda donosi vrlo bogate i raznolike sadržaje što su učenici izvrsno prihvatili
(Privatna arhiva)
U Osnovnoj školi Veruda zavičajna nastavna provodi se na svim razinama i sastavi je dio mnogih predmetnih kurikula, razrednih i školskih projekata, nastavnih i izvannastavnih aktivnosti. Čime su se bavili i što su naučili ove školske godine učenici i učitelji predstavili su na Projektnom danu zavičajnosti "Zov zaviČAja". Bilo je to sasvim drugačije događanje od uobičajenih priredbi i izložbi u školskom prostoru.
- Kulturno-umjetnički program upriličen je na samom početku. U zavičajnom tonu, na čakavštini i u istarskoj ljestvici, nizale su se izvedbe učenika i učitelja, a u pozadini se ‘sušila’ odjeća naših starih. Recitacije, školski zbor, učiteljski zbor, dramske izvedbe i plesna točka koja je tradiciji dodala djelić suvremenog i aktualnog dodatno razveselivši posjetitelje – plesna koreografija najmlađih učenika odjevenih u istarsku narodnu nošnju uz tonove "Rim tim dagi dim" Baby Lasagne, bile su dio programa. U holu škole postavljena je izložba provedenih aktivnosti i radova u najrazličitijim izvedbama: keramičke istarske hiže, njokomati, ukrasi u obliku istarske čipke, nakit sa zavičajnim motivima, likovni radovi u raznim tehnikama, literarno stvaralaštvo. Upriličena je radionica "Srednjovjekovni glagoljski skriptorij" na kojoj su učenici perom i tušem ispisivali glagoljska slova, izrađivali straničnike i ukrašavali ih toplim voskom, a svoj ukrasni straničnik mogli su izraditi i posjetitelji. Aleja glagoljaša s učeničkim likovnim interpretacijama spomenika (prava umjetnička djela) ‘lebdjela’ su nad publikom tako da su posjetitelji mogli na pomalo neobičan način ‘prošetati’ Alejom, kazala je nastavnica hrvatskog Jelena Urošević Hušak.
Osnovna škola Veruda ove godine sudjeluje u županijskom projektu "Institucionacionalizacija zavičajne nastave" nizom aktivnosti objedinjenih pod nazivom "Istarska škrinjica/Lo scrigno istriano". Istarska škrinjica zamišljena je kao autorski suvenir škole koji čuva blago zavičaja, a sadržaj škrinjice može se mijenjati i prilagođavati interesima i aktivnostima učenika i učitelja. Ovogodišnja škrinjica, prva u nizu, sadrži glagoljašku lepezu, njokomat, nakit sa zavičajnim motivom, starinsku društvenu igru, pulski legendarij i straničnik. Na projektnom danu zavičajnosti predstavljen je dio aktivnosti.
- Pozitivne reakcije posjetitelja na cjelokupan program Projektnog dana zavičajnosti dodatni su poticaj da Zov zaviČAja preraste u tradicionalnu manifestaciju škole jer naše zavičajno blago u vrijeme globalizacije moramo više nego ikad poznavati, čuvati, ponosno nositi u srcu i na dlanu, veli ova nastavnica.
Legenda o nastanku Herkulovih vrata
Sa svojim drugovima Argonautima na brodu Argo, Heraklo je bježao od Kolhiđana noseći zlatno runo Kolhidskoga ovna. Bježeći, doplovili su na područje današnje Pule i napravili naselje koje se desetljećima razvijalo, a stanovnici su nadljudski snažnog i besmrtnog poluboga Herkula prihvatili kao zaštitnika grada. On ih je branio od svakojakih zala i uvijek se pouzdao u svoju ogromnu toljagu.
No, posao zaštitnika grada nije uvijek lak zadatak, jer je jednoga dana grad napala šestoglava hidra, spaljujući i rušeći kuće jednu po jednu. Stanovnici su bili očajni jer su njihovi domovi jednostavno nestajali u hidrinom plamenom dahu. Heraklo je odlučio: ili će on ubiti hidru, ili će hidra ubiti njega. Jurnuo je na hidru sa svojom toljagom, mačem i sjekirom, no hidra je bila spremna. Dvije glave su mu zarobile ruke dok su ostale rigale vatru prema njemu. Kad je uspio osloboditi ruke, odmah je počeo sjeći hidrine glave, jednu po jednu. Obezglavljena hidra pala je na tlo u lokvi krvi...
No, to je bila katastrofalna pogreška! Hidrino truplo se naglo povećalo i osovilo na noge te je toga trenutka Heraklo na teži način naučio da na mjestu jedne odsječene glave narastu dvije, dvaput veće od izvorne. Hidra je žestoko ogromnim rašljastim repom udarila Heraklovu ruku i izbila mu toljagu iz nje. Toljaga je poletjela kroz zrak i kada je udarila u zemlju, tlo ju je progutalo zbog njezine težine. Iz zemlje je izvirala samo omča koja se nalazila na kraju drške. Heraklo se razbjesnio jer mu je ta toljaga bila najdraže oružje. Potrčao je prema hidri, izmaknuo se plamenu, isukao mač i probio hidrino srce. Zvijer je pala na mjestu mrtva, dok se njena siva krv razlijevala po poljani. Heraklo je ponosno prebacio hidru preko ramena i bacio ju daleko u dubine Jadrana gdje su ju počeli trgati morski psi privučeni snažnim mirisom njene krvi. Kad se vratio u grad, Heraklo je došao na gradski trg koji je bio pun ljudi. Nastao je muk, koji se u tren oka pretvorio u gromoglasno klicanje. Ljudi su pjevali, plesali, jeli i pili do kasno u noć, a Heraklo, onako izmoren borbom, im se pridružio.
U Heraklovu čast, ljudi su omču toljage obložili kamenom i od nje napravili ulazna vrata u grad. Na vrhu vrata isklesali su reljef Heraklove glave i njegove toljage ispod kojeg su Rimljani 1500 godina kasnije napisali Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea i ukomponirali vrata u gradske zidine antičke Pule u čast Heraklu, najvećem junaku svih vremena.
Kameni div
Jednom davno, u našem gradu Puli, živio je jedan kameni div. Nije to bio obični div, koji nije imao probleme s ljudima, već jedan iz odmetnute skupine čovjekomrzaca. Obožavao je gnječiti ljude i pretvarati ih u kamen.
Živio je na jednom brdašcu pokraj Pule i svakih nekoliko tjedana bi se spustio i pravio neprilike po Puli. Zbog toga su stanovnici grada bili očajni. Vapili su za pomoć. Car Rimskog Carstva August smilovao im se i poslao je pomoć. U smjeru Pule je zaplovila rimska galija sa četiri junaka na palubi. Imali su jednu misiju: okončati divovo postojanje jednom za svagda. Bili su opremljeni pozlaćenim oklopima, kacigama s perjanicama, dugačkim kopljima i oštrim mačevima. Kada su se iskrcali u Puli, dočekani su ovacijama i lovorovim lišćem. Nakon iskrcavanja krenuli su prema brdašcu gdje je živio div. Div je ipak imao jednu slabu točku, a to su bila četiri kristala na divovim leđima. Kada su se popeli na brdašce, divu ni traga. Odjednom kamenje se počelo micati i pred njima se stvorio ogroman kameni div. Bio je građen od masivnih kamenih gromada koje su formirale njegov izgled i bio je obrastao mahovinom. Munjevito se zaletio prema junacima, ali oni su ga vješto izbjegli. Jedan mu je skočio na leđa i kopljem razbio jedan kristal. Međutim, div ga je zgrabio i silovito bacio s brdašca. I drugi su mu se pokušali popeti na leđa, ali on ih je odbacio. Nakon pola sata žestoke borbe, div je slomio noge jednom junaku, no ostala dva su mu se popela na leđa i uništila još dva kristala. Pred preneraženim očima prvoga zgnječio ih je obojicu. Zatim se zaletio na prvoga i lansirao ga u zrak. On se uspio okrenuti u zraku i sletio je na divova leđa zabivši mač u divov posljednji kristal. Div se uz strašan vrisak raspao na stotinu kamenih komadića. Junaku su noge čudesno ozdravile kada je ubio diva i vratio se u Pulu kao pobjednik. Nakon tog dana Puležani su podigli hram i nazvali ga Augustov hram iz zahvalnosti prema caru Augustu koji im je poslao junake. Hram je sagrađen od ostataka kamenog diva kako bi i on bio jednom korišten za nešto dobro. Narodna predaja govori da se u hramu može naći divovo kameno lice i da će se jednog dana opet probuditi, ali ovoga puta kako bi štitio Pulu…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
