Silvana Sorbola Rožanković

Životna priča vrijedna filma: Već 70 godina stadion je njezin život

| Autor: Roberto Car
(Snimio: Roberto Car)

(Snimio: Roberto Car)


Puno je bilo nogometaša i trenera koji su ostavili neizbrisiv trag u pulskom nogometu. Svaki je od njih obilježio jedno razdoblje, ali samo je jedna osoba ostavila tako dugi trag. Niti trener, niti nogometaš. Žena. Jedna žena punih 70 godina živi s pulskim klubom. Doslovno je većinu života provela na današnjem Gradskom stadionu »Aldo Drosina« gdje je doselila sa samo godinu dana. Naravno, to je Silvana Sorbola Rožanković.

Desetljećima već brine o čistoći dresova, pere ih, nekad je i peglala, nastavivši posao koji je prije nje radila njezina majka Eufemija, koja je s ocem Marijom, domarom i oružarom, živjela u stanu ispod nekadašnje Zapadne tribine. Silvana će uskoro, 9. svibnja, napuniti 71 godinu, a u klub je stigla s malo više od godinu dana.

- Otac mi je rekao da smo na stadion doselili 21. lipnja 1953. godine. I otad sam ovdje - počinje na svom radnom mjestu, u ekonomatu ispod Zapadne tribine »Drosine« svoju nevjerojatnu nogometno-životnu priču Silvana.

Na prijedlog vodstva Istre 1961, obrazloženog od pulskog nogometnog kroničara i člana Uprave Antona Percana, predložena je za nagradu Grada Pule.

(Snimio: Roberto Car)(Snimio: Roberto Car)

- Naravno, posao koji radim danas i onog kojei sam radila nekad, ili koji je radila moja mama, su posve različiti. Na staroj tribini, gdje su bile špine, bio je veliki škaf za pranje robe na ruke. Tamo je bacala robu i ispirala je. To je bilo u dva-tri ujutro. Kad bi se probudila, sve bi to nosila na tribinu sušiti. Boljela su je koljena pa me znala pitati od čega je bole. Rekla sam joj »od lipega života, majko«. Tako su radili 20 godina, da bi na kraju dobili dvije kućne mašine pa je opet morala nositi robu sušiti gore na tribinu. Tamo je sušila kad je bila kiša, inače je bila špaga do našeg stana i tamo je vješala robu. Kad sam ja počela, na starom stadionu sam imala jednu perilicu i jednu sušilicu. Danas je puno kvalitetnija roba, lakše se pere i ne treba peglati. Jednom su, sjećam se, na Ponte rossu kupili dresove i hlačice. Te hlačice su bile bijele, a materijal kao platno. I kad su igrali po blatu, morala sam to namočiti u varikinu do druge utakmice, da bi se to opralo. Roba nije bila kvalitetna kao sad. Sad se stavi na 60 i sve ide dolje.

Žena u muškom okruženju

Silvana je od malih nogu bila vezana uz stadion i nogomet pa ne čudi da su i najranija sjećanja vezana uz to.

- Kad su mi bile dvije ili tri godine, imali smo psa Dijanu. Ona se okotila i imala je 7, 8 štenaca. To je bilo u hodniku ispod tribine i tu su bile dvije prostorije, mi smo to zvali škal i tamo ju je tata zatvorio da bi se okotila, a ja sam je lijepo pustila vani. I onda su me tata i brat jurili po igralištu i vikali da ne smijem puštati pse vani. Drugo čega se sjećam je kad je tata obilježavao igralište. Imao je dasku gdje je bila linija i on je bacao prah. Po njega je išao u Industrokem kod nekadašnje Mljekare. Rukom je bacao prah, a braća Banane i ja smo mu nosili tu dasku i premještali preko cijelog terena. Banane? Odrasli smo zajedno, bili su non-stop na igralištu i bili smo susjedi. Potom su krenuli u atletiku. Njihova je mama jako puno pomogla mojoj mami, a oni su meni uvijek pomagali, i dandanas mi pomažu ako mi bilo što zatreba - dodala je Silvana.

Pa ipak, raditi godinama kao žena u muškom okruženju, zasigurno nije bilo lako.

- Meni je bilo jako lijepo. Neka se žene ne naljute, ali ja jako volim raditi s dečkima i s muškima. Žene su malo... Muški su pravi i lijepo mi je raditi s njima. Neki puta viknem, normalno, jer ja se s njima ponašam kao mama. Želim im sve najbolje. Ako viknem na nekoga, to je zato što mu želim dobro. Kao mama kući. Ona te i pogladi i viče na tebe. Tako i ja. Počela sam raditi ovdje 1. lipnja 1991. godine. Direktor je bio Ljubo Španjol i pitao me bih li ja mogla prati robu jer moja mama to više nije radila. Odgovorila sam da radim u Puljanci i da će to biti teško. Rekla sam da ću pitati mamu može li mi pomoći. Ona je pristala, a i Vlado Masni također. Kad bih došla kući iz Puljanke, pola robe je već bilo spremno. Tako je bilo do 2002. godine kad sam prešla pod Savez sportova Grada Pule. Radila sam 30 godina u Puljanci pa mi je mama bila bolesna, teško je hodala i bilo me strah da ne padne, da neću biti kući. Tada je predsjednik Saveza sportova bio Mladen Pavićević, a tajnik Branko Uležić i oni su me zaposlili jer sam radila na stadionu. Onda su me u klubu natjerali da i kuham za igrače. Novaca u to vrijeme nije bilo i Taj Pan nam je bio sponzor te smo jednom tjedno išli tamo na ručak. Valjda smo i mi doprinijeli da bankrotira, ha, ha. Uzimali smo bez plaćanja, a bilo je gotovo 20 igrača na ručku jer su skoro svi igrači bili izvan Pule. No, i s time što sam im ja kuhala, bili smo prvi na ljestvici Druge lige, a Uljanik, koji je bio pun novaca, je bio drugi. Neka se zna - ponosno je dodala Silvana.

(Snimio: Roberto Car)(Snimio: Roberto Car)

Dva obroka i kolač

Podatke, godine i imena »sipa« kao iz rukava.

- Naši igrači su imali dva obroka na dan i kolač. Sve su imali i bez novca. A puno mi je pomogao Pile Demon. On mi je bio konobar. Postavljao je stol i sve spremao, a ja sam kuhala. I tako do lipnja 2003. godine, kad je sve pošlo k vragu. Kad je moja Istra otišla. Jer to je bila moja Istra.

Stigao je vjetar promjena. Promijenio se klub, promijenila se i javna ustanova.

- Prešli smo u sastav Pula sporta, a ravnatelj je bio ovaj aktualni, Mario Peruško. Rekla sam da me puste da radim na stadionu. Rekao mi je: Silvana bit će vam teško, nećete moći. Rekla sam, kad ne budem mogla, ja ću vam reći. Ali pustite me, nemojte da idem. Pustio me i od 2010. do 2015. godine sam radila sama, uz dva domara, Eka Bajramija i Nina, dok je Darko Raić Sudar bio voditelj. Onda su došli da perem robu, a oružar je bio Aco Koljančić. Čistila sam svlačionice, pa trčala ovdje sušiti, a on mi je pomagao. Sve je bilo u redu, a nije bilo robe kao sad. Jedna garnitura za trening, nije bilo dvije, pa sam morala oprati robu do drugog treninga. I nije bilo čekanja.

Na stadionu je dočekala i odlazak u mirovinu. Naravno, ni tada nije prestala raditi.

- Išla sam u penziju 1. ožujka 2015. godine, u vrijeme kad je Rus Mihail Ščeglov bio vlasnik kluba. I rekli su mi da ostanem raditi u klubu honorarno te sam ostala do 2. srpnja kad su došli Amerikanci. Neću nikoga spominjati, ali jedna osoba u klubu bila jako protiv mene i ta osoba napunila je glavu američkim vlasnicima protiv mene i oni su me poslali doma. Doma sam bila tri godine, koliko su Amerikanci bili tu. Onda su došli Baski i nije im imao tko prati robu pa me Buba zvao da se vratim. Rekla sam mu »nemoj me zvati, odvikla sam se od toga«. Onda su me zvali Raić Sudar i Darko Podnar te smo se dogovorili da radim na četiri sata na ugovor o radu. Kao umirovljenik.

I tako je ostalo do danas, a tako bi trebalo biti do 1. lipnja kad planira »objesiti kopačke o klin«. Dakako, ni tada neće odoljeti zovu stadiona. Svog doma.

- Ne znam, razmišljam još što ću napraviti 1. lipnja. Vidjet ću, godine me pritišću. Ali ja ne mogu bez toga, to je meni problem. Ujutro kad se dignem moram sat vremena namještati kosti prije nego krenem ovamo. No, kad dođem tu, sve je normalno, radim k’o šajeta. Ali treba se pokrenuti.

Kroz sve te godine Silvana pamti puno lijepih i manje lijepih trenutaka. Puno je trenera i igrača koji su joj ostali u sjećanju.

Moj Paminjo

- Bilo je jako, jako teško. U vrijeme mojih roditelja promijenilo se puno predsjednika i uprava i uvijek su ih poštovali. Nikad nije bilo ružnoga. Meni je bilo najljepše s Igorom Pamićem, mojim Paminjom. To ne mogu zaboraviti. Kad je Paminjo bio trener, bio je tu i Neven Šprajcer i Ščeglov i stvarno su me »štimali«. Na kraju nije bilo šoldi, ali bi uvijek oni uskočili Vladi i meni pa bi nam dali malo šoldi. Od trenera najljepše mi je bilo raditi kad je trener bio Paminjo, pa Elvis Scoria, Ivan Prelec, Krunoslav Rendulić, Gonzalo Garcia i sad Paolo Tramezzani. To su ljudi koje sam ja poštovala i oni mene.

Od igrača, zanimljivo, najviše pamti one s karakterom.

- Dejan Radonjić i Ante Erceg. Oni su posebni, to su moji miljenici. Baš zato što su takvi. Radonjić bi poslije treniga ili utakmice došao kod mene pa bi se izjadao. Ja sam znala svu njegovu povijest. Jako je emotivan. On i ovaj »manicomio«, kako zovem Ercega. Onda su tu i oni koji misle da su igrači, ali samo misle. Ali da sam bila u konfliktu s nekim, nisam nikad. Jednostavno, igrači mi govore, vaš miljenik je dao gol (Erceg). Da, i? On mi je miljenik i šta onda. Ja volim takve igrače, dobre igrače. Neki bivši igrači znaju me pitati da li ih se sjećam Pitam ih, »a kad si igrao«? Odgovaraju: »bio sam junior«. U sjećanju mi ostaju samo seniori. Juniori idu na studij, pa idu ovamo, onamo. Ne mogu to pamtiti.

(Snimio: Roberto Car)(Snimio: Roberto Car)

Od starijih igrača Silvana je često spominjala Refika Kozića.

- Kozića sam jako voljela, kao i Bubu, Ivana Bubića. On je bio moj drugi brat. Rade Spasić mi je isto bio drag. I Dario Ružić. Ta starija generacija i dan danas je korektna prema meni. Bio je tu i pokojni Miki Ostović, njega ne smijem zaboraviti. Od trenera sam najviše voljela Ivana Bezjaka, Ružu (Franca Rosignolija), Alda Drosinu, normalno i Sergija Scoriju.

Pamti i generaciju koja je 1991. godine ušla u HNL.

- Oni su bili najbolja ekipa. Bili su svi naši, domaći igrači. Bilo je tri, četiri igrača izvana, Piplica, Sušić, Lasić i Knežević, ostalo su bili sve naši dečki. Sve dobri dečki.

Spašavanje pehara

Zahtjevan dugogodišnji posao u nogometu nosio je i teške trenutke s kojima se trebalo boriti.

- Bilo je puno teških trenutaka. Moji roditelji jednom nisu šest mjeseci dobili plaću u sezoni 1966/67. Išla sam u školu, a brat Egidio je bio u vojsci. Onda je mama od svoje prijateljice posuđivala novac svaki mjesec. I na kraju, kad su se prodali Rosignoli, Poldrugovac, Maras i Cukon, onda su dobili sve plaće pa je vratila dugove svima od kojih je posuđivala. Moj tata se, pak, uvijek snalazio. Imao je prijatelje, a imali smo i vrt pa bi uvijek donio verduru. Išao je na rivu pa bi nam i ribu nosio. Imali smo i kokoške tu iznad bivše Karbonine. Poslije su nam to ukinuli i napravili pomoćni teren. Ne mogu reći da smo bili gladni, ali kad sam vidjela roditelje kad se muče i ne dobivaju plaću... Brat i ja smo bili mladi i želiš da si nešto kupiš, a nemaš otkud. Normalno, teško mi je bilo i kad su mi umrli tata i mama, to je bilo strašno. A i drugi muž mi je umro tu, Milan. Bilo je teško i kad su srušili staru Zapadnu tribinu, kao i kad su me Amerikanci poslali doma.

Baski?

- Odnos je dobar. Nemam problema s njima, isplata redovna i poštuju me. Da bi riječ rekla. Meni su u redu, a moram spomenuti i moje kolege iz praonice, to su Biljana Đukić, Vlado Derkuća, Sandi Omić i Davor Vukšić. Prava ekipa.

Kad su srušili tribinu ispod koje je stanovala praktički od rođenja, bilo joj je posebno teško.

- Iselila sam se 1. ožujka 2009. godine. Onda su počeli radovi. Vidjela sam da su srušili jedan dio. Sjedimo u kafiću Mladen Ivančić i Vlado Ivančić i ja govorim: »Vlado, oni nisu uzeli pehare. » Ništa nisu uzeli. Kao, to je stara Istra, pa ne treba. »Idemo to izvući van«. Onda sam zvala braću Banana, došao je i sin od Vlade Masnog i njih još četvorica njih pa smo ispod ruševina izvukli sve van. Dobro da nas nije poklopilo. To me jako boljelo. Te pehare je netko osvojio, zaslužio. To je uspomena jednog kluba, povijest pulskog nogometa koja je trebala ostati pod ruševinama. I sad su ti pehari u Domu braće Ribar, puni prašine, doduše.

Anegdota za kraj?

- Bilo je toga. Golman, neću spomenuti ime, igrali smo u Varaždinu. Bila sam s njima, k’o kofer, bila sam cura. Mi smo napadali, a iza našeg gola bile su neke cure. I naš golman se lijepo okrenuo, pustio gol i pričao s njima, ha, ha. Ali kad je bila kontra, nismo primili gol. Završilo je 1:1 - zaključila je Silvana Sorbola Rožanković, žena koja punih 70 godina »živi« nogomet u Puli.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater