Špira svi znaju. Ne znamo prepušta li nešto slučaju, ali znamo da ne propušta niti jedan događaj. Izložba, promocija, koncert, pješačenje, čišćenje, štogod da se događa u gradu, ali i izvan njega, Špiro je tamo. On je popularno sveprisutan. Netko će kazati posvuduša, mlađi bi ga, da je ženskog roda, nazvali "eventuša", no s njegovih 85-godina Špiro Dmitrović, nekadašnji rudar, znatiželjni je umirovljenik s puno kilometara u nogama koji potvrđuje onu "u zdravom tijelu zdrav duh". Da je više njih kao Špiro, svijet bi bio bolje mjesto. Težak život, dobra duša i gotovo dječačka znatiželja održava mladim kako njegovo tijelo, tako i duh. Tome u prilog govore i prijeđeni kilometri. U nedjelju je sa KRUPP-ovcima propješačio 12 kilometara na relaciji Katoro - Sečovlje, a jučer je u Udruzi tjelesnih i invalida rada Istre, na Međunarodni dan invalida rada, postavio izložbu svojih alternativno-socijalnih radova inspiriranu i posvećenu rudarima.

Špiro je član ove udruge jer je, nažalost, ozljede ruku zadobio vrlo mlad, radeći u rudniku u Raši. Rudnik je obilježio njegov život za koji kaže da nije bio lak. "Rođen sam u selu Biskupiji kod Knina gdje je kralj Dmitar Zvonimir pokopan te po njemu, valjda, imam i prezime. Brat i sestra blizanci umrli su od gladi. Poslije dvije godine otac se oženio ženom koja je prema meni bila nemilosrdna maćeha. Tako sam brzo krenuo u život trbuhom za kruhom", priča o ranom djetinjstvu. Nakon toga je, na nagovor susjeda, otputovao u Aleksinac gdje je završio trogodišnji zanat u Industrijskoj školi (RIŠ). Raša je bila logičan slijed. Rudari su tada bili traženi, a rudarski je posao bio dobro plaćen. Nakon što se zaposlio u rudniku, nakon mjesec dana poslan je na izgradnju hidroelektrane Peruće na rijeci Cetini gdje je za svoj rad odmah dobio značku Udarnik radnik koju je ukomponirao u jednu od instalacija na svojoj izložbi. On je radnik i umjetnik cijeli život.

Rudnik mu je obilježio život kako u negativnom smislu zbog ozljede, tako i u ljudskom jer i dan-danas priča o snazi kolektiva i ljudi koji su se brinuli za radnike. I zato cijeli život piše pjesme, slika, stvara sve u čast rudnika za koji opet, paradoksalno kaže:"Unutra je mrak, prašina i uvijek toplo te se stalno znojiš. I nakon tjedan dana izbacuješ crno. To ti je pakao". Ondje je radio šest godina. Možda bi i on, poput Alije Sirotanovića, postao rudarski rekorder i simbol radničke klase da mu težak materijal nije pao na ruke te se, sjeća se, probudio u bolnici u Raši gdje mu je život spasio dr. Rauch, nakon čega se na Učki tjednima liječio terapijom parafinom.

Uslijedila je prekvalifikacija za automehaničara te je godinama radio u Istratransu u Labinu. Sjeća se da mu je jedan prijatelj rekao zašto je izabrao taj posao jer da će opet kao u rudniku imati crne ruke, na što on odgovara:"Da su mi rekli da ližem tlo, ja bih i to radio samo da sam dalje od rudnika". Kaže da se nakon toga bavio i poslovima s azbestom.

Povezane vijesti

• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"
• Sašo Sedlaček izlaže u splitskoj Galeriji umjetnina
• Richard Deacon u Galerijama Umjetnina i Kula