FULVIO JURIČIĆ

Priznati akademski slikar koji je odgojio generacije mladih umjetnika dobitnik je Nagrade grada Pule za 2019. BILI SMO U CRNILU, SAD SMO U TAMNOSIVOM


Akademski slikar Fulvio Juričić (rođen 18. kolovoza 1952.) dobitnik je ovogodišnje Nagrade grada Pule koja će mu biti uručena 5. svibnja, na svečanosti obilježavanja Dana grada. Priznanje je to za izniman doprinos likovnom stvaralaštvu kojim je obogatio kulturu Pule, podižući njezin razvitak i ugled, odgajajući u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna brojne generacije kreativaca. Znakovito je da je ovog uglednog, nedavno umirovljenog profesora, kojeg su podjednako voljeli i učenici i kolege, nominiralo osam organizacija i pojedinaca: Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Umjetnička organizacija Robot, Mjesni odbor Vidikovac, akademski slikari Robert Pauletta i Eros Čakić, Apoteka - prostor za suvremenu umjetnost i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Istre, a prijedlog su podržale udruge Distorzija i Cavae Romanae 95.

Umjetnička škola

Juričić je jedan od osnivača Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre 80-ih godina prošlog stoljeća u kojem je i danas aktivan. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Iako je u karijeri prolazio kroz različite cikluse svog likovnog izražaja, vizualno bilježeći vlastita emotivna stanja, ono što ga okružuje, ali i sliku društva, kroz gotovo je cijelo stvaralaštvo ostao posvećen apstraktnim formama. Nedavno je, dajući izjavu za jednu TV kuću, skromno rekao da ga je nagrada iznenadila jer samo radi posao koji voli.

- Priznanje mi puno znači iako ga nisam očekivao. Nikad nisam razmišljao o tome da bih jednog dana mogao dobiti Nagradu grada jer sam čitavog života radio samo ono što sam volio. Ne vidim da sam se trudio, mučio, to je došlo samo po sebi. Neki su to valjda prepoznali i to je rezultat. Tim više što su prijedlozi krenuli od struke, što mi puno znači. To su ipak kolege koji prate moje stvaralaštvo i rad u školi pa mi je nagrada vrednija.

- Cijeli ste radni vijek, od 1979. do umirovljenja prije godinu i pol, proveli u pulskoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna. Možete li rekapitulirati svoj profesionalni put?

- Godine 1978. završio sam slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Vasilija Jordana. Vratio sam se u Pulu i zaposlio u školi, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću to raditi do mirovine. Mislio sam raditi neko vrijeme dok ne raščistim misli. Još je u ono vrijeme, mislim da je to bilo 1976., profesor Ivan Obrovac pripremao temelje sadašnje škole: tada se na Stoji školovalo samo nekoliko umjetnika, škola je postojala kao odjel. Prvo smo koristili učionice u Gimnaziji, pa Ekonomskoj, pa Glazbenoj školi… Profesor Obrovac zaslužan je za osnivanje samostalne umjetničke škole kakvu danas imamo. Prije 30-ak godina škola se, zahvaljujući kolegama Čakiću i Pauletti, kao i pomoći ondašnje ministrice Vesne Girardi Jurkić, uselila u zgradu bivšeg vrtića, u kojoj je i danas. Iz škole su izašle generacije i generacije nadarenih učenika spremnih za nastavak studija na akademijama i drugim fakultetima.

- Iz Škole je izašlo puno priznatih umjetnika. Možete li neke izdvojiti?

- Riječ je o čitavoj plejadi: od starijih, prvih generacija iz kojih su stasali Eros Čakić, Robert Pauletta, Bojan Šumonja, Marina Banić, sve do danas, kad je jedna vrlo plodna generacija iznjedrila Gorana Škofića, Matiju Debeljuha, Poropata, Šumberca… Žao mi je što ne mogu nabrojiti sve, svi su bili vrijedni i zaslužili su biti na mom popisu.

Šmitranova galerija

- Iznimno ste plodan, a istovremeno samozatajan autor kojeg mnogi smatraju vrhunskim umjetnikom: sudjelovali ste na impresivnih 55 samostalnih i 240 skupnih izložbi. Gdje ste izlagali?

- Samostalno uglavnom u zemlji i po Europi, a skupno i šire.

- Surađujete i s njemačkim umjetnicima?

- Da. To je grupa umjetnika s kojom je slikar Dušan Šmitran započeo suradnju u Puli prije 31 godinu i to u njegovoj galeriji koja se nalazila iza gradske palače. Nakon godinu dana pulski su umjetnici prvi put bili njihovi gosti. Nakon toga bio sam često njihov gost. U početku suradnja je bila intenzivna, s godinama se smanjila, ali prijateljstvo ostaje i traje do današnjih dana. Zatim su suradnju nastavili mlađi umjetnici, Iva Fonović, Vedran Šilipetar, Marko Človek.

- HDLU Istre 2004. izdaje monografiju o vašem radu u kojoj Tonko Maroević uz ostalo piše da ste kroz četvrt stoljeća stvaralaštva postali istaknuta osobnost pulskog likovnog kruga, slikar koji mediteransko-manirističku motiviku interpretira isključivo dinamizmom svjetlosno-kromatskih odnosa. Uglavnom se bavite apstrakcijom?

- Recimo. Krenuo sam s figurativnim slikarstvom, još uvijek pod utjecajem akademizma i autoriteta profesora kao što su bili Kulmer, Lovrenčić, Stančić, Ivančić, Ružić. Diplomirao sam kod Jordana, ali najveći je utjecaj na mene, pa makar na početku nesvjesno, imao profesor Ljubo Ivančić. Najteže je bilo odmaknuti se od svih utjecaja i pronaći vlastiti put. Krenuo sam od stiliziranih istarskih pejzaža, da bih nastavio kroz cikluse Fragmenti, Dubine-tišine pa Jedra, pa Crna jedra 90-ih. Između su Moji mali svijet Tao, Dijalozi… I dalje se tražim. Uvijek sam radio u ciklusima tako da nemam nazive slika nego cjelina. Naziv može sugerirati sasvim drukčije tumačenje slike. Motivi su more, jedra, more, tišina, dubina.

- Možemo li to povezati s Vašom strašću za ribarenjem? Stalno ste na moru?

- Možemo. Na barci sam, ribarim koliko mogu.

- Kao starac i more, borite li se s ribom?

- Stalno čekam da naleti ta velika riba (smijeh). To doživljavam više kao opuštanje, meditaciju, nego ribolov. Ponekad mi se zna dogoditi da hranim ribice umjesto da ih lovim. Dok nisam bio u mirovini bio sam češće u ribolovu nego sada. Ispada da u penziji imam manje vremena nego prije.

- Čime se bavite sad, u mirovini, slikate?

- Bavim se sobom, imam nešto više vremena, nisam pod stresom, slikam. Kolikogod rad u školi izgleda jednostavan, bezbrižan kako neki kažu, jako je zahtjevan i iscrpljujući. Posvećen si tome, ne samo ono vrijeme koje provodiš u nastavi, već stalno. Postajete opsjednuti školom, učenicima, njihovim problemima. Ubrzo sam shvatio da mi je ribolov relaksacija i bijeg od svakodnevnih obaveza te mi je prerastao u strast. Nije bitno koju ribu loviš, da li uloviš, već biti na moru, u blizini mora, promatrati, mirisati, gledati, osjetiti, biti sam sa sobom u bilo koje doba dana, po svakakvom vremenu.

- Vratimo se na faze Vašeg stvaralaštva. Stali smo na 90-ima.

- Devedesetih sam bio u Crnome, nakon toga sam imao neke faze istraživanja u ciklusu Moj mali svijet Tao, da bih na kraju krenuo s Dijalozima koji i danas traju i to je po meni možda najzreliji opus koji odražava stanje našeg društva. Dijalozi su čitava priča: krenulo je tako što sam bio u jednoj tiskari i primijetio probne otiske na papiru. Bilo je to više različitih probnih otisaka na istom papiru, a rezultat toga je bilo preklapanje više informacija. Znači, ide crno na crno, pa onda još jednom crno, pa onda peru valjke, pa opet suše valjke preko svega i dobivate fantastičnu teksturu koja me iz prve podsjećala na radove mog profesora Ivančića. Gledam otisak i ne uspijevam dešifrirati što piše, ima toliko tih naslaga, tekstova koji se preklapaju, različitih fontova, veličina slova, crno-bijelih fotografija… Jednostavno, kaos koji me isti tren podsjetio na kaotičnu komunikaciju današnjeg društva, u kojem se puno priča, puno je slova, slogova, informacija, dezinformacija, laži, a ustvari se ništa ne kaže. Od takvog sam otiska, uz minimalne intervencije, krenuo u neiscrpan ciklus pod nazivom Dijalozi, koji je do danas prisutan. Spremam se za nešto novo, ali stalno odgađam.

Prijevara dio folklora

- Spomenuli ste stanje društva. Kakvo je ono?

- Društvo se mijenja. Onda je bilo crno i zbilja se obistinilo to crnilo. Sada smo u tamnosivom.

- Besperspektivnost, odlazak mladih, depopulacija, fašizacija društva?

- Pratim događaje u medijima, stalno si govorim nakon toliko živciranja da ću se poštedjeti, ali ne možete biti izvan toga jer ste dio društva. Mogu biti apolitičan, ali moram imati stav o tome kakvu bih želio zemlju u kojoj živim. U svakom slučaju, nije onakva kakvu sam zamišljao, a pogotovo ne u 21. stoljeću. Trebalo bi jako puno toga promijeniti. Stanje je takvo kakvo smo ga odabrali, malo direktno, a dijelom nametnuto prijevarom koja je postala dio folklora. Iseljavanje, korupcija, netolerancija, nepriznavanje različitosti, primitivizam, zatucanost, neobrazovanost, vraćanje u prošlost (u negativnom kontekstu), zloba, lažno domoljublje, lažno demonstriranje vjerskih osjećaja… Sve nabrojeno nas koči i gura u neko drugo vrijeme. Ono nije zavidno, a pogotovo ne za mlade u koje se kunemo i na kojima "ostaje svijet". Srećom, nije sve tako crno.

- Stanje u Puli? Možete li se dotaknuti ove vlasti i ovdašnjih problema?

- Ono što je ova vlast napravila vidi se u svim segmentima u usporedbi s drugim županijama. Nije bez razloga da se kod nas više ljudi useljava, nego što se iseljava, kao što je slučaj u drugim krajevima. To ne znači da se uvijek može napraviti više i bolje. Rođen sam u Puli, živim oduvijek ovdje, volim svoj grad i imam pravo biti kritičan, a ima stvari koje bi se trebale napraviti, mijenjati... Svi smo nestrpljivi, želimo da bude odmah sve gotovo, sređeno, međutim, to je proces koji traje. Svi kukamo da su fasade derutne, ulice također, neugledni kvartovi, ali ne vidimo što je ostvareno. Puno je i napravljeno.

- Kako kao umjetnik koji se izražava vizualno doživljavate Pulu, izgled grada, njegovih ulica, fontana, izloga? Gdje biste intervenirali?

- Naravno da vidim nedostatke, ali vidim i dobre strane i cijenim to što se radi. Kao što sam ranije rekao, htjeli bismo kao djeca, da bude odmah sve odrađeno, a takav način razmišljanja nije uvijek primjeren. Nisam kompetentan da kažem je li to moguće ili ne, vjerojatno ima objektivnih razloga za to ali… Možda racionalizacijom i prioritetima? Osobno bih usmjerio energiju u uređenje stare jezgre. Ako smo se odlučili za turizam - jer očito je da Uljanik propada i neće ga više biti, industrije nema, turizam je, nažalost, prva i jedina grana koja realno ima budućnost - mislim da je centar prioritetan. Tužno je gledati one lijepe secesijske fasade koje se urušavaju, ne ostavljaju neki naročit dojam prvo nama, a onda i posjetiteljima koji su u prolazu.

Povijest se ne vraća

- Vratiti duh prošlosti?

- Ne može se povijest vratiti. No, može se grad urediti u svom izvornom duhu. Svaka čast na rotoru, lijepo izgleda, ali turisti ne dolaze zbog rotora, nego dolaze posjetiti grad. Mislim da bi trebalo više sredstava uložiti u uređenje centra.

- U planu je izložba?

- Za Dan grada imat ću retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Vjerojatno će biti još jedna u Puli s najnovijim radovima, a planiram izlagati i u Austriji. (Razgovarala Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ) 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater