PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
GRADSKA ŠTORIJA Da prostite, smrdi
Možda sve to ima smisla, možda šetnja opustjelim gradskim ulicama i… opet sam ugazio u drek, da prostite. Pa zar ti ljudi nemaju nimalo kulture? Zar ne mogu ni za psom…? A taman sam krenuo o smislu, jer sve me to nešto muči, pritišće u grudima. Ali ne mogu više o tome razmišljati kad smrdi. Užasno smrdi. Podsjetilo me to na priču jednog mog znanca, poznatog književnika, neću s imenom jer se svi nešto tužakaju kad im ga spomeneš bez njihove privole. Uglavnom, on s djevojkom na plaži, leže, gledaju naravno u zvijezde, treba pasti i prvi poljubac. On joj se približava, dodiruju im se usne. A njemu smrdi. I misli si: Zar to ljubljenje tako smrdi? I psuje, jer puno psuje. I dižu se njih dvoje na noge, jer i njoj smrdi. Jedan drugome smrde. Legli su u neki drek.