Tužan dan za pulski, istarski, ali i hrvatski nogomet. U 79. godini žiota umro je Berislav Poldrugovac Mićula. Dugo se ovaj poznati Štinjanac borio s teškom bolešću, uvijek vedar i nasmijan, no ovu posljednju bitku nije uspio dobiti. Rođen 11. siječnja 1948. godine u Puli, bio je vrhunski nogometaš kojeg je teška ozljeda natjerala da u naponu snage, sa samo 25 godina, zaključi karijeru. Potom je kao trener radio u Uljaniku i Istri. Bio je uvijek prepoznatljiv po vedrom duhu, pozitivac koji je lakoćom prepoznavao prave igrače, kakav je i sam bio. Igrao je za Istru (1964 - 1967), Rijeku (1967 - 1972) i Hajduk (1973 - 1974), a u splitskom dresu osvojio je Kup (1973.) i prvenstvo Jugoslavije (1974.).

Evo kako je o njemu za naš list pisao Robert Matteoni.

Generacija kojoj je pripadao Mićula, "utemeljena" je u Tehnomontu, pod palicom entuzijaste Ante Blaškovića, i uz pomoć Ibriksa i Martinovića. Rasli su tamo Sergio Scoria, Pržiklas, M. Cukon, dva Grpca, Šegota, Mekešinjac, Jehnić, Ghergheta, Grubelić, Homoki, potom Košara, Saša Dadić.

Kad se Tehnomont ugasio 1964. godine, tipično pulski jer više nije bilo novca iz firme za nogomet, većina je igrača otišla u Istru. Poldrugovac je debitirao sa 17 godina u momčadi gdje je kapetan bio nezaboravna ljudina, Đimi Giljanović s 34 godine! Malo se afirmirala priča o toj sezoni, 1965., kada je Istra u zapadnoj skupini druge jugoslavenske lige (bilo je samo dvije grupe) osvojila izvanredno peto mjesto.

Berislav Poldrugovac bio je izvanredno krilo kojeg je Istra, zbog kroničnih financijskih kolapsa, morala prodati u Rijeku 1967. (Rosignoli i Maras u Maribor, on i Štemberga na Kantridu). Tamo je Poldrugovac postao u 6 godina glavna vedeta, zbog kojeg su navijači Rijeke 1973. prosvjedovali pred upravnim prostorijama, razbijali prozore i zahtijevali da ga klub ne proda u Hajduk. No, i Rijeka je bila švorc, a Splićani su uplatili tada fantastičnih 30 milijuna dinara te poslali dva igrača, Matkovića i Mijača.

Za Mićulu su se otvorila vrata raja, jer htjela ga je struka (Branko Zebec, Tomislav Ivić) velike slave, za momčad koja će biti dominantna u Jugi. Poldrugovac je bio brz, dribler, igrač vica, tehnički sjajan, lako se bilo zaljubiti u njegove vještine. Miljan Miljanić ga je zvao u kamp mlade Jugoslavije, uz Mutibarića, Vukčevića, Mujkića, Ačimovića, Paunovića, Novaka, Đorđevića, Trifke Mihajlovića, a bio je i još jedan Puležan, Ivan Pržiklas.

Bio je Mićula 13 puta akter državne momčadi, dojmljiv toliko da ga je Miljanić nagovarao za prelazak u Crvenu Zvezdu. No, tada još igrač Istre, Poldrugovac je osjetio traume očeve smrti, potrebu da ostane bliži majci u Štinjanu, pa je na kraju otišao u obližnju Rijeku. I opet se nametnuo za najveću scenu, ali tada je opet spoznao i koliko je varljiv faktor poklapanja, bez kojeg sretnog dijela, ne možeš uspjeti. Ili možeš potonuti. Bio je desno krilo Hajduka, voljeli su ga Šurjak i društvo, navijači i uprava.

Zaradio je već puno, dobio stan, kupio tada luksuzni Citroen GS bijele boje s plavim bočnim trakama. Imao je 24 godine, odsluženu vojsku, obitelj, dakle i perspektivu 4 sezone u velikom Hajduku pa nastavak kroz veliki inozemni transfer sa 28. Inkasirati novac za sve generacije do kraja života. No, život i nogomet imali su drugu ideju. Potpisao je za Hajduk 22. veljače 1973.

Osam mjeseci kasnije, protiv Vojvodine u Novom Sadu, koju je vodio Vujadin Boškov, s leđa ga je pokosio Bošković. Pukla je Ahilova tetiva. U ondašnjim vremenima to je bio praktično kraj karijere. Dvije godine se mučio s oporavkom, ali bolovi i otekline bili su kronični. Upao je Slaviša Žungul, iskoristio prazninu i postao slavan golgeter. Mićula se vratio kući, pokušao je reaktiviranje u Istri, ali ozljeda je bila prevelika prepreka.

Povezane vijesti

• Iznenada preminuo Branko Bubić - Buba, legenda pulskog nogometa
• Dugo već traje šikaniranje klubova s Poluotoka na nacionalnoj sceni
• Napustio nas je Ilija Ivković: Nogometna Istra i cijela Hrvatska ostala je bez još jedne nogometne veličine