Jugoslavenski paviljon 1958. za izložbu Expo u Bruxellesu, ta Richterova palača od čelika i stakla, otvorenih ulaza, bez vrata, kao metafora otvorenosti Jugoslavije, oduševio je tada internacionalni tisak, dok je domaća javnost prigovarala na njegovoj hladnoći jer da "ne komunicira s toplom slavenskom dušom." Kasnije je preseljen u Belgiju gdje i danas, bizarno, funkcionira kao katolička škola

U brzo proteklom satu zanimljivog izlaganja o arhitektu, vizualnom umjetniku i teoretičaru Vjenceslavu Richteru, jednom od ključnih figura poslijeratnog modernizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji, preksinoć je u popunjenoj čitaonici pulskog Filozofskog fakulteta renomirani kritičar arhitekture i dizajna, arhitekt i predavač na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu Maroje Mrduljaš posebno ukazao na Richterovu međunarodnu reputaciju, još od čuvenog Richterovog projekta Zagrebačkog paviljona 1958. godine do ovog tjedna zatvorene izložbe "Concrete Utopia" postavljenoj u njujorškoj MOMA-i, gdje je Richteru posvećena monografska soba.

Jedan je od osnivača grupe EXAT 51

Njegov najpriznatiji rad, 'Jugoslavenski paviljon' na izložbi Expo 1958. godine u Bruxellesu (ta palača od čelika i stakla, otvorenih ulaza, bez vrata, kao metafora otvorenosti Jugoslavije) oduševio je tada internacionalni tisak, dok je domaća javnost prigovarala na njenoj hladnoći jer da "ne komunicira s toplom slavenskom dušom", pa su naknadno montirane figure u foklornim nošnjama. U cijelom tom kontekstu pomalo bizarno zvuči da je naknadno taj paviljon, premda ga Richter nije smatrao trajnim objektom, preseljen u belgijski grad Wevelgen gdje i danas funkcionira kao katolička škola. S velikom, neskinutom fotografijom Dubrovnika u interijeru.

Vjenceslav Richter jedan je od osnivača grupe EXAT 51 čije je djelovanje počelo 1951. godine, i zapravo je cijeli stvaralački život posvetio istraživanju novih mogućnosti u arhitekturi, slikarstvu i skulpturi, težeći prema sintezi svih umjetnosti.

- Ta grupa snažno želi polemizirati kako umjetnost treba izgledati, zastupajući stav da umjetnost treba biti u službi društvenog progresa. Fascinantno je da 50-ih i 60-ih godina različite grupacije zastupaju svoje estetike i žustro polemiziraju preko tadašnjih periodika. Tako je i Richter prigovarao da čistim arhitektonskim linijama u Šegvićevom zagrebačkom Neboderu-baru ne ide razlistana skulptura Vojina Bakića u tom prostoru. To za Richtera nije bila prava sinteza, kazao je Mrduljaš, posebno pohvalivši Richterov projekt interijera Muzeja revolucije (zagrebačke 'džamije'), iako nije prihvaćen.

Posebno je impresivan bio Richterov "Jugoslavenski paviljon" na Trijenalu u Milanu 1963. godine - nepregrađen i sav od drvenih letvica koje su se, ovisno o kretanju posjetitelja, pomicale i pretvarale u fotografije.

Arhitektonski opus i istraživanje

Nakon što je predstavio Richterov arhitektonski opus - od njegovog prvog projekta restorana u Slavonskom Brodu 1953. godine do poznatih zagrebačkih "raketa" nebodera, od Nacionalnog muzeja u sirijskom Alepu (uništenog u ovom ratu) i ugostiteljske škole u Dubrovniku do 'Vile Zagorje' 1963. godine - Mrduljaš je ukazao na njegov sustavan i dugotrajni rad na istraživanju modernističke teme sinteze klasičnih umjetnosti, koju Richter proširuje na širi društveni plan.

Lijepi zagrebački stan bračni par Richter ustupili su svojedobno zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a danas je to muzej 'Zbirka Richter', u kojoj se čuvaju 182 umjetnička rada nastala od 1964. do 2002. Predavanje "Vjenceslav Richter: prema sintezi" organizirao je pulski sveučilišni Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS). (Zoran ANGELESKI)