”SIROMAŠNI SMO, ALI LIJEPI”

SVE JE POČELO U PROLJEĆE 2001. GODINE: KAZALIŠTE ULYSSES je, usprkos svim preprekama koje su im postavljali, izguralo dvadeset ljeta i sada ih čeka jubilarna sezona, u koprodukciji s borbom protiv korone

| Autor: Jurica Körbler
Arhiva

Sve je počelo u proljeće 2001. godine, a Rade je, kako je zabilježio naš najveći pisac kojeg imamo na ovim prostorima, Miljenko Jergović, zabilježio susret ”jednog sunčanog dana u zagrebačkoj Teslinoj”, gdje mu je Borislav Vujčić, pisac, pjesnik i dramaturg, ispričao da sa Šerbedžijom osniva kazalište na Brijunima. ”Nisam zakolutao očima, premda mi se, vjerujem, na licu vidjelo što mislim o tome. Rano sam stekao uvjerenje, koje biva sve čvršće, da ovdje ne treba ništa osnivati. Samo se gubi vrijeme, gube se živci, ali naravno nisam im to rekao”

Što su Brijuni danas, otok na kojem je stolovao Josip Broz Tito, dragocjeni turistički biser ili mjesto gdje Kazalište Ulysses dvadeset godina priređuje festival koji je prepoznat na svjetskoj karti ljetnih teatarskih događaja. Kako stoje stvari Brijuni su u turističkom smislu itekako zapostavljeni, druga Tita više nema i nostalgiju iskazuju samo kineski turisti kojih ove godine isto tako nema, a Ulysses, usprkos koroni, priprema i dvadesetu, jubilarnu sezonu. ”Siromašni smo, ali lijepi”, kaže bard Ulyssesa Rade Šerbedžija, umjetnik svjetskog glasa koji bez kune honorara već godinama, uz suprugu Lenku Udovički, nevjerojatno talentiranu redateljicu, stvara kazališne događaje za pamćenje.

Sve je počelo u proljeće 2001. godine, a Rade je, kako je zabilježio naš najveći pisac kojeg imamo na ovim prostorima, Miljenko Jergović, zabilježio susret ”jednog sunčanog dana u zagrebačkoj Teslinoj”, gdje mu je Borislav Vujčić, pisac, pjesnik i dramaturg, ispričao da sa Šerbedžijom osniva kazalište na Brijunima. ”Nisam zakolutao očima, premda mi se, vjerujem, na licu vidjelo što mislim o tome. Rano sam stekao uvjerenje, koje biva sve čvršće, da ovdje ne treba ništa osnivati. Samo se gubi vrijeme, gube se živci, ali naravno nisam im to rekao”.

I te Jergovićeve riječi imaju itekako pokriće. Kod nas zaista nema mnogo smisla nešto osnivati i ‘gurati’, ali je Kazalište Ulysses, usprkos svim preprekama koje su im postavljali, izguralo dvadeset ljeta i sada ih čeka jubilarna sezona, u koprodukciji s borbom protiv korone. Ona prva ekipa u kojoj su bili Lenka, Rade, Boro i Tanja Ačimović koja je priredila ”Kralja Leara” bila je senzacija, koja živi i danas, a Ulysses je počeo plovidbu po nemirnom hrvatskom moru u kojem se šapa politike uvijek gura i u teatar, kulturu, među umjetnike.

Često, ne da pomogne, već da odmogne, ali Ulysses je preživio upornošću, a prije svega nevjerojatnim organizacijskim talentom Duška Ljuštine, koji je, službeno, direktor ili ravnatelj kazališta, a zapravo pokretač svega i svačega bez čega teatra ne bi ni bilo. Danas je to orkestar dragih ljudi koje veže trajno prijateljstvo, pa su ljeta na Brijunima nezamisliva bez Damira Urbana, Davora Rocca, Vlatka Stefanovskog, Zijaha Sokolovića, braće Stazić, dvije Sonje iz pozadine i jedna nezamjenjiva Mirjana te vrhunske ekipe tehničara koji pripremaju predstave na tvrđavi Minor i mnogim drugim lokacijama. I kuharica i ton majstora i vozača i svih onih koji pomažu da sezona uspije. Nemoguće je nabrojati sve prijatelje Ulyssesa, koje je okupio entuzijazam i želja da se stvori kazalište koje će imati europske i svjetske vrijednosti, s vjernom publikom ‘ispod zvijezda’, kako se često to voli reći u PR tekstovima oko Ulyssesa.

A bez Šerbedžija i Lenke, zasigurno, ne bi bilo Ulyssesa. Taj nevjerojatni Rade, ne samo kao umjetnik, već i kao čovjek, prekida snimanje filmova i serija i juri na Brijune, vozi neki gliserčić sam do otoka, šeće sa šeširom na glavi po stazama Brijuna, trpi napade zapjenjenih desničara koji mrze sve što podsjeća na brijunsku prošlost i slobodarsku sadašnjost. Koliko je samo bilo priglupih napada na Ulysses i Šerbedžiju, glumca koji ne pripada ni Hrvatskoj, ni bivšoj Jugoslaviji, već pripada svijetu. Jedna anegdota iz bezbroj onih koje će u knjizi o Ulyssesu opisat u knjizi koja upravo izlazi i mladi Borna Vujčić, sin nažalost prerano preminulog osnivača kazališta Bore, koji je preminuo u Zagrebu 2005. godine, najbolje prikazuje tog našeg Leara, Hamleta ili kako Jergović kaže, ”teatra ima dok je domovine i svaki je glumac svaki Hamlet, glumac i Hamlet jednog određenog društva”.

Dakle, prije nekoliko godina, kada su u vrijeme dragog, a na sreću i kratkotrajnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića letjele strelice prema Ulyssesu i financiranje svedeno na minimum, Ljuština je pripremao konferenciju za medije na kojoj je trebao govoriti i Šerbedžija. Na sastanku prije toga dao je jasne upute Radi, jer, glumci ionako svašta kažu, a vremena su ozbiljna. I dok je vješti Ljuština diktirao od riječi do riječi što Rade treba reći, Šerbedžija, da li namjerno ili slučajno, izbacivao je rečenice koje su Ljiuštini dizale kosu na glavi. Sve obrnuto od diplomatskog celofana u koji nje vješti Ljuština zamatao predviđeni Šerbedžijin istup.

Ali, to je Ulysses, skup različitih ljudi koje spaja samo teatar, vrhunska umjetnost i ideja slobode kao pokretača svega. Na skromno uređenoj terasi gdje glumci i umjetnici svih profila provode vrijeme pred i nakon predstava i koncerata, okuplja se i šareno društvo tvrdih ljevičara i tvrdih desničara, a svakog ljeta je na repertoaru i tema o ljetovanju ”za sedam kuna”. A to ‘ljetovanje’ se svodi na boravak u uvjetima koji bi bili neprihvatljivi i za školsku ekskurziju organiziranu neposredno poslije Drugog svjetskog rata, pa od glamoura Brijuna nitko zaista nema ništa. Nije ni Nacionalni park često mazio Ulysses, prije svega kroz račune koji su im stizali, a bez tog teatra i samo brijunsko ljeto bilo bi svedeno na oronule hotele i ne baš prevelik entuzijazam da se nešto tamo pokrene.

Ali, lokomotiva zvana Ljuština probija sve prepreke da bi i ovog ljeta Ulyssesova publika mogla vidjeti ”Tko se boji Virginije Woolf”, te prisustvovati spektaklu 2. kolovoza kada će Šerbedžija i prijatelji proslaviti dvadesetu obljetnicu. Publika će biti na brodovima, propisani su tvrdi epidemiološki uvjeti kao da ih je pisao sam Capak, a Šerbedžija i društvo pokazati da kazalište može biti živo i u najtežim vremenima kao što je, uostalom i ovo. Bit će to prilika prisjetit se mnogih koji su prodefilirali kroz Ulyssesove predstave, velikog Pere Kvrgića, Ivice Vidovića, Zlatka Viteza, gostiju poput Vanesse Redgrade i mnogih drugih.

”Sve je trebalo učiniti makar mislili kako je uzaludno. Ali u toj uzaludnosti smisao je i tajna teatra. Nakon što predstava završi nema ijednog čvrstog dokaza da je predstave ikada i bilo. Nakon što glumac siđe s pozornice ostaju samo sjećanja, nesigurna, nepouzdana, možda i fantomska, na njegovu ulogu. Da nije kazališne zgrade, kazalište bi bilo lijepa varka, fatamorgana. A kako Ulysses nema svoju zgradu, on je sav od varke, privida i sjećanja”, zaključuje Jergović.

I, kaže, kako u temeljima te varke stoji čisto prijateljstvo dvojice ljudi, Šerbedžije i Vujčića, koje se zatim razlistalo u niz novih prijateljstva, umjetičkih i privatnih. ”To dvoje je uvijek povezano. Daroviti nemaju razloga za neprijateljstvo, naročito iu kazalištu”, tvrdi veliki pisac.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom