Živimo u vremenu gdje smo postali robovi hiperprodukcije i potrošačkog društva. U središte interesa stavljam procese transformacije odbačenog i nefunkcionalnog materijala u novi umjetnički i estetski objekt. Ili nastojim davati organskim produktima regenerativna svojstva i transsimbolički karakter. Drugim riječima, oni postaju novostvorena vrijednost u sociološkom i umjetničkom smislu

Slavica Marin, povjesničarka umjetnosti, jedna od vodećih hrvatskih umjetničkih performerica rodom iz Banja Luke, s adresom u Umagu, kroz svoju konceptualnu umjetnost glasno upozorava javnost o aktualnim problemima suvremenog društva, zagađenju okoliša, hiperprodukciji, konzumerizmu te neskladu prirode i društva koju uzrokuje čovjek zbog stvaranja profita. Razgovaramo o njezinom umjetničkom putu i poštovanju kojega svestrano pruža hraniteljici Zemlje - prirodi. Povod je njen performans u Varaždinu, i to drugi ove godine, održan 28. studenog povodom obilježavanja Stoljeća tekstila u Varaždinu.

- Kako si ostvarila suradnju s njima i kako si uklopila tvoju umjetničku numeru u program proslave?

- Predivno je sjetiti se tog zadnjeg vrlo kompleksnog performansa izvedenog na obljetnici Stoljeće tekstila u organizaciji Gradskog muzeja Varaždin te modne i tekstilne kompanije Varteks. Kako sam već ranijih godina održala izložbe u Varaždinu, a proteklog ljeta sudjelovala i na njihovim Danima performansa te ostavila zapažen nastup stigao mi je poziv da se uključim i u navedenu hvalevrijednu proslavu. I ovaj je nastup, performans koncipirao preoblikovanje starog i odbačenog u novi sadržaj. U tvornici Varteks, nekada vodećoj kući modne industrije, zatekla sam velike količine otpada i neiskorištenih tkanina. Poslužile su mi kao inspiracija da im svojim kreativnim pristupom udahnem novi značaj i smisao.

- Radila si kao poduzetnica i onda si prije dvadesetak godina postepeno započela ulaziti u umjetničke vode.

- Svu svoju kreativnost naslijedila sam od majke. Još u osnovnoj školi pokazivala sam interes za modni dizajn i kreirala sebi odjeću, šivala, plela ili kukičala. Taj je afinitet prisutan i danas pa se na svim svojim izložbama pojavljujem u svojim, za neke pomalo avangardnim redizajniranim kreacijama ukomponiranim kao sastavnica izložbenog postava. Zvuči neobično, ali i sama tako postajem svojevrsna živa skulptura ili živa slika.

- Osim bavljenja likovnim stvaralaštvom htjela si obogatiti likovnu scenu Umaga otvaranjem privatne umjetničke galerije 1997. godine. Adaptacijom prostora u starogradskoj jezgri, Umag je, a osobito devastirani dio kulturno-povijesnog staroga grada, dobio reprezentativni kulturni prostor. Gotovo niti jedna veća kulturna manifestacija nije održana, a da se dio programa nije odvijao u ovom funkcionalnom prostoru. Koga bi istaknula iz plejade priznatih umjetnika koji su gostovali i jesi li zadovoljna svojim dosezima? Kako je danas biti vlasnik privatne galerije u Umagu i općenito u Hrvatskoj?

- Galeriju vodim već dvadesetak godina kao managerica u kulturi. Uvijek nedostaje novaca u kulturi za realizaciju programa i projekata, ali umjetnici osobito likovnjaci nisu zahtjevni i zahvalni su suradnici te presretni što se mogu predstaviti u nekoj novoj sredini, odnosno galerijskom prostoru. Tako da je puno afirmiranih i mladih umjetnika prošlo kroz moju galeriju, kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva. Godinama sam radila na međunarodnoj suradnji, najviše sa Slovenijom, ugošćavala njihove umjetnike u svojoj galeriji i organizirala razmjenu naših umjetnika u njihovim galerijama. Teško je nabrojati sve umjetnike kroz ovih dvadeset godina, jer je svatko na svoj osebujan način ostavio likovni trag na umjetničkoj pozornici grada, no ipak bih istaknula izložbe dvojice velikana iz Hrvatske likovne enciklopedije, pokojnog Edu Murtića i Dušana Džamonju. To govori da se i s manje financijskih sredstava može postići znatno više, ali samo ukoliko se sve radi s puno ljubavi i odricanja uz profesionalan pristup. I zato mi je od samog početka bavljenja galerijskim radom, uz sve ono što se mora odraditi vezano za organizaciju izložbe, najvažnije bilo posvetiti se maksimalno umjetniku, stvaraocu djela. Želimo li glorificirati nečije djelo, moramo slaviti autora, odnosno čovjeka koji stoji iza njega. Pa, kada prevrtim film dug 20-ak godina mogla bih konstatirati da sam zaista uspjela u tome. Dugujem to jednim dijelom podršci dobivenoj od gradskih vlasti i brojnih institucija s više razina, s kojima kvalitetno surađujem. I mogu slobodno izjaviti da Marin gallery nije privatna galerija zatvorenog tipa za povlaštene, već važan kulturni meeting point grada u kojem se promiče Umag kao kulturna destinacija. Ili u popularnom žargonu: To je galerija na dobrobit svih ljudi.

- Osim što si managerica u kulturi ti si prije svega multimedijalna umjetnica, umjetnička performerica te angažirana eko aktivistica koja kroz svoje performanse šalje upozorenja o devastiranju prirode, a najčešće apeliraš za spas napuštenih i zlostavljanih životinja. Odakle baš takva potreba da se angažiranom umjetnošću boriš za održivi razvoj? Misliš li da tvoje poruke mogu djelovati?

- Kroz svoj umjetnički rad u bilo kojem mediju izražavanja, bile to slike, skulpture, instalacije, performans, govorim o gorućim problemima suvremenog društva, ekologiji i konzumerizmu te neskladu prirode i društva. Živimo u vremenu gdje smo postali robovi hiperprodukcije i potrošačkog društva. U središte interesa stavljam procese transformacije odbačenog i nefunkcionalnog materijala pretvarajući ih u novi umjetnički i estetski objekt ili nastojim davati organskim produktima regenerativna svojstva i transsimbolički karakter. Drugim riječima, oni postaju novostvorena vrijednost u sociološkom i umjetničkom smislu. Što se tiče životinja, udomljavanja i spašavanja napuštenih pasa, tu svoju brigu i borbu prvenstveno trebam zahvaliti svojoj kćerki Mariji doktorici biologije i njezinom suprugu Davidu.   Gotovo petnaestak godina skrbimo o napuštenim i po kontejnerima bačenim psima. Tako smo uspjeli udomiti preko tristo štenaca i odraslih pasa i to s pripadajućom dokumentacijom. U drugim je zemljama puno potresnih priča o nebrizi prema životinjama, samo što tamo efikasnije funkcionira sustav zbrinjavanja. Kod nas u Istri je različito po gradovima, no ipak većina ljudi koji primijete napuštene životinjice, osvrne se i nahrani ih. Ali samo veliki ljubitelji životinja i aktivisti spremni su žrtvovati se za njihov spas. Zbrinjavanje životinje iziskuje velik angažman, ponekad i novčana sredstva, a k tomu, još ako ne postoje azili za smještaj četveronožnih ljubimaca, stan vam postane sklonište za životinje. I onda traje proces udomljavanja…No nema tih novaca koji vam mogu nadomjestiti njihovu ljubav i onaj zahvalan pogled kada ih spasite. I zato kroz svoje performance progovaram univerzalnim jezikom o ovim problemima, neovisno radi li se o zaštiti prirode, životinjske vrste ili potrošačkom društvu koje uzrokuje nesklad između prirode i društva.

- Vjerojatno si sa ciljem da se senzibilizira javnost i promovira održivi razvoj te ekološka svijest kod ljudi, pokrenula otvaranje jedinstvenog Parka skulptura na saniranom dijelu deponije Donji Picudo kraj Umaga. O kakvom se projektu zapravo radi   i kako ga planiraš razvijati ?

- Da, jedan od glavnih razloga je upravo taj što sam osnovala Park skulptura na saniranom gradskom deponiju u Umagu. Izvodeći performans Svjetlost za žive na odlagalištu smeća u Umagu, gdje je bilo brdo odbačenih lampiona, a koji nisu dio tradicije s ovih prostora već novi hit potrošačkog društva, počela sam promišljati o nastalom nus proizvodu koji zagađuje okoliš. Dirljivo i impresivno ih je promatrati dok svijetle u tami i tada ne razmišljamo kako to netko mora sakupiti, pa odložiti, voditi brigu o tome jer to je iznimno ekološki opasan otpad. Na kraju sve to opet plaćaju građani. Svi prisutni na performansu, dok nisu dobili taj lampion u ruke, nisu bili svjesni problema kojega sami stvaraju. A to je samo jedan u nizu izvedenih performansa u kojima progovaram o problemu održivog razvoja i zatvorenom krugu zagađivanja okoliša. U Parku skulptura uoči proslave Dana grada Umaga (6. svibnja) dodajem svake godine nove skulpture izrađene od otpadnog materijala te se predstavim novim performansom. Ovim Parkom skulptura i uopće svojim umjetničkim radom, nastojim osvijestiti ljude da smanje proizvodnju bespotrebnog smeća, prije nego što počnu brinuti kako ga se riješiti.

- Tvoja ljubav prema prirodi i umjetnosti, tvoj zdrav duh i optimizam kojim zračiš zasigurno je uvjetovan tvojim karakterom, ali i bavljenjem sportom. Bila si aktivna trkačica. Prva si se u Umagu počela baviti maratonskim tračanjem. Jesi li još aktivna maratonka?

- Moja povezanost s prirodom je i moje trčanje. Spoj fizičke spremnosti i ljepota duha je neiscrpan izvor energije i ljepote življenja. Ne brojim maratone, mnoge sam istrčala i još uvijek trčim, ne mislim ni prestati. Svake godine izvodim performanse - morphogenesis, kamerom bilježim sve promjene na tijelu koje se dešavaju tijekom trčanja. To je inovativni performans u svijetu umjetnosti koji ću izvoditi svake godine do kraja života. Zašto trčim? Za sve one koji to ne mogu, a htjeli bi, za sve one koji mogu, a nisu disciplinirani…Mislim da sam upravo ja mnoge i potakla da započnu trčati. U nekim tužnim i neizostavnim momentima, kada su meni drage osobe otišli na onaj svijet, trčala sam i za njih. Trčim za ljepotu i radost svakog poklonjenog dana u životu. Eto, trčim, a voljela bih da mogu i letjeti. No za sada to radim samo na duhovnoj sferi.

- Možda je manje poznato javnosti tvoje bavljenje primijenjenom umjetnošću, izradom uporabnih predmeta, od ženskih torbica do odjeće. Nosiš li uvijek svoje modne kreacije?

- I to je moj oblik slobodarskog izražavanja i neograničavanja industrijskom konfekcijom. Što je ustvari za mene pojam slobode? Pa sve ono što me ne sputava i ne stavlja u neke neprihvatljive, konvencionalne okvire. Sloboda je ljubav, sloboda je umjetnost, sloboda je biti svoj. Eto, ja sam svoja i u modnom izričaju. Moje kreacije bi se mogle nazvati unikatnim predmetima koje nosim na sebi i šetam ih kao neke personalizirane eksponate.

- Godina je tek počela i svi smo još puni nada, želja i novih planova. Čime misliš u 2019. oduševiti i pomaknuti u glavi umjetničke krugove i umaško-istarsku publiku svojim, na neki način, otkačenim interpretacijama?

- Nikad nisam imala velikih planova. Uspjeh mi je, prema staroj kineskoj mudroslovici, radosno proživjeti dan kao da mi je posljednji. A ja to i činim. Čim otvorim oči i pogledam na jutro, razveselim se što će biti puno novih izazova. A o godini koja predstoji da i ne govorim. Iznenađenja će biti i za mene i za ljude oko mene!

- Ne možemo ne pohvaliti tvoje zdrave kruščiće koje pripremaš i pečeš sama za svaku svečanost prilikom otvaranja izložbi u Marin galeriji. I kroz kulinarstvo si potvrdila svoju vjernost zdravom životu i možda bi recept mogla otkriti našim čitateljima.

- Ah da ti moji mali kruščići! Stvarno su se već nadaleko proslavili. Istina je, nikada ne kupujem kruh već ga sama pečem, a recept mi je teško podijeliti jer je uvijek drugačiji. Radi se o trenutku inspiracije i namirnicama koje imam pri ruci. No, glavni su sastojci više vrsta brašna, voće koje imam ili marmelade koje sama kuham od voća koje berem u prirodi, orasi, lješnjaci, bademi, razne sjemenke... Od svačega se može napraviti dobar kruh. Svako jutro izlazim u prirodu sa svojim psima, jurimo po poljima, šumama. Zbog njih sam se i preselila na selo. Dok šetamo berem koprivu, maslačak, trputac, šparoge u proljeće i sve ostalo jestivo pa to sebi pripravljam za jelo, i naravno sve to ponekad stavljam i u kruh. Ne volim se hvaliti, to prepuštam drugima, ali sada ipak mogu sa sigurnošću reći da sam dobra kuharica i zaista volim kuhati. A kuhanje je danas vrlo cijenjena umjetnost! (Sanja BOSNIĆ)

Povezane vijesti

• Umjetnica kao suvremena Medeja
• Uvijek sam dio radova koje pokazujem
• "Ljepši svijet" za mali broj ljudi