DOKTORIRAO NA SVEUČILIŠTU U KLAGENFURTU
PULJANIN VITO PAOLETIĆ Interdisciplinarno o problemima adolescenata i mladih do distopije i utopije
Puljanin Vito Paoletić, profesor njemačkog jezika u Talijanskoj srednjoj školi "Dante Alighieri", doktorirao je na Sveučilištu u Klagenfurtu (Alpen-Adria-Universität Klagenfurt, Institut für Germanistik) temom iz njemačke književnosti u prizmi romana autora njemačkog govornog područja koji prikazuju problematične aspekte adolescencije i njihov odraz na život pojedinaca iz raznih perspektiva.
Istraživanja i putovanja
Iznimno obiman doktorat pisan je na njemačkom jeziku, a obranjen je pred ispitnom komisijom u kojoj su sjedili redovni i izvanredni profesori njemačke književnosti iz Austrije i iz Njemačke, a koji su pohvalili izazovnu temu mladog pulskog znanstvenika.
Prije dvije godine Paoletić je uzeo godinu dana neplaćenog dopusta u školi da bi se posvetio doktoratu, a na izradi tog obimnog doktorata, koji je zahtijevao i brojna putovanja i istraživanja, radio je ukupno četiri godine. Paoletiću je, pored materinjeg talijanskog jezika, njemački postao gotovo drugi jezik, te mu pisanje o tako stručnoj temi tim jezikom nije nipošto bilo teško. Paoletić osim hrvatskog, talijanskog, engleskog i njemačkog jezika, govori i mađarski, španjolski te slovenski jezik.
Vito Paoletić diplomirao je kao prvi u klasi od 160 studenata na Fakultetu stranih jezika Sveučilišta u Udinama trogodišnji studij anglistike i germanistike te mađarski jezik u dobi od svega 20 godina s najvišom ocjenom. Nakon toga, nastavio je također studij tih jezika na Sveučilištu u Udinama i Klagenfurtu, kombiniranim dvostrukim studijem na oba sveučilišta. Jedan je studijski semestar proveo i u Australiji.
Od kada je diplomirao predaje u Talijanskoj srednjoj školi "Dante Alighieri", gdje je najprije predavao engleski jezik, potom njemački i engleski, a u zadnjih nekoliko godina samo njemački, te sudjeluje u raznim projektima i razmjenama učenika s njemačkog govornog područja.
Njegova doktorska disertacija obuhvaća različita područja humanističkih znanosti koja se međusobno prožimaju i nadopunjuju pa bi se zapravo moglo reći da je apsolvirani doktorski studij stvarno interdisciplinaran: od problema koje zaokupljuju interes adolescenata i mladih, uz proučavanje raznih aspekata psihologije i sociologije vezano uz te likove, odnosno protagoniste, pa sve do filozofskih pitanja oko utopije i distopije u stvarnom svijetu odnosno u realistički koncipiranoj književnosti.
- Pokušao sam "pomiriti" te teme i dovesti ih pod zajednički nazivnik kako bih analizirao, kako u suvremenim tako i u povijesnim adolescentskim romanima, kako se mladi nose s tipičnim neprijatnim adolescentnim problemima. Nisam psiholog niti sociolog i nisam htio ući u neka previše složena dubinska istraživanja s tog gledišta, već tome pristupiti s književne perspektive. Romani za mlade, ono što se nekada kod nas nazivalo omladinska literatura i romani za adolescente, premda obuhvaćaju kronološki gotovo isto razdoblje, posve su drukčiji žanr u njemačkoj književnosti, i htio sam upravo to obrazložiti i objasniti. Nije to samo pitanje utopije i distopije, dotaknuo sam se puno toga iz svjetonazora te interesnih sfera mladih. Tu je čitav spektar emocija i načina razmišljanja, koji razni autori prikazuju na isto tako različite načine. Inače nisam neki veliki pobornik distopijske literature, a to je nešto što mladi već duže vrijeme dosta vole i čitaju, dok drugu vrstu književnosti čitaju nešto manje. Mnogi se profesori bune da mladi ne čitaju niti lektiru, no nerijetko dajem svojim učenicima da pročitaju djela i s njemačkog govornog područja, i vidim da ih uglavnom čitaju te da iz njih uspio izvući neku korist, pogotovo što se napretka u vladanju jezikom tiče. Književnost za djecu i mlade je nešto što me jako zanima, a čega se za vrijeme redovnog studija uopće nisam dotakao jer se ove kategorije uglavnom smatraju manje bitnim i manje vrijednim u književnom opusu. Svoj sam doktorat zapravo protumačio kao dodatak i nadopunu svom osnovnom sveučilišnom obrazovanju, kako bih istražio meni nepoznate teme; bilo mi je interesantno i izazovno prihvatiti se tog novog gradiva, ističe ovaj mladi, iznimno daroviti i ambiciozni pulski znanstvenik.
Zapostavljena književnost za mlade
On nadalje napominje da su književnost za djecu i mlade bile donekle zapostavljene u općim pregledima književnosti.
- Pristupio sam temi s interdisciplinarnog gledišta. Adolescencija VS mladost, i analize te vrste romana. Adolescencija nije samo, kako mnogi smatraju, ludost, prištići te neka negativna iskustva u smislu isprobavanja nedozvoljenih sredstava. To je puno više od toga. Kao što sam već rekao, roman za adolescente i za mlade se podudaraju prije svega kronološki. No, ima i razlika. U klasičnom romanu za mlade autor nerijetko ima i pedagoške namjere, želi svoje čitatelje nečemu podučiti, nekamo ih usmjeriti, a takvi su romani često homogeni i zaokruženi. U romanima kojima sam se ja bavio adolescencija nije samo izazov, već i mogućnost proživljavanja nečeg drugačijeg, a ti romani gotovo nikada nemaju zaokruženu radnju, već je njihov kraj naratološki otvoren i skoro poziva čitatelja da sam nastavi zamišljati tijek radnje. Čitajući te romane vidi se da su u raznim razdobljima isto tako različite teme vezane za i uz mlade bile tretirane na drukčiji način. Iz tih naslova ponekad je vidljivo i da adolescencija, ona produžena, koju možemo nazivati i postadolescencijom, traje i do tridesete, četrdesete godine, i to nerijetko ne krivnjom mladih osoba, koje sve duže ostaju s roditeljima. Na to utječe čitav niz društvenih faktora – duže trajanje obrazovanja, nezaposlenost, ekonomska neovisnost i drugo. Ovdje sam obradio knjige iz njemačkog govornog područja - kako iz njemačke, tako i iz austrijske književnosti. Počeo sam s "Patnjama mladog Werthera", što je prije svega psihološki roman, koji prikazuje ono što su mnogi nazvali svjetska bol, no može se iščitati i na neki način kao problematično odrastanje i zaljubljivanje. Potom je kod nekih autora (prvenstveno su to djela Musila i Hessea s početka 20. stoljeća) prisutno i nasilje - psihičko i fizičko nad mladim protagonistima koji nisu shvaćeni, pa se nameće pitanje kako to utječe na njihovo odrastanje i stabilnost. Naravno, ponekad ima i sindroma Petra Pana, odnosno mladih koji ne žele ili ne mogu odrasti. Pri tome sam želio naglasiti manje ili više implicitni utopijski obrazac razmišljanja, tu svojevrsnu potragu protagonista za srećom, koja je u biti antropološki urođena svakom ljudskom biću. Analizirao sam romane autora kao što su Goethe, Moritz, Musil, Hesse, Grass, Plenzdorf, Herrndorf, Mohl, Travnicek, Hochgatterer, Bach, a mentor mi je bio izvrstan profesor suvremene njemačke književnosti Arno Russegger, ističe Paoletić.
Komparativne metode pristupa
Veli da je rad na ovoj temi bio vrlo poticajan te da je mjesecima bio sav u tome, jer ga je zanimalo produbiti temu i s psihološkog i sociološkog gledišta, te ne samo s onog striktno književno-estetskog; želja bi mu bila pristupiti ovoj temi komparativnim metodama odnosno vidjeti je li se iste naratološke paradigme pojavljuju i u književnostima na drugim jezicima.
Paoletić učestalo sudjeluje i na raznim simpozijima s lingvističkim temama, služeći se pri tome raznim jezicima. Zanimljivi su i odabiri njegovih tema za diplomski, odnosno preddiplomski studij. U Udinama je diplomirao tematikom o Faustu Vrančiću i petojezičnom rječniku iz 1595., a potom, za diplomski studij, temom o Ödönu von Horváthu (Sušak, 1901. - Pariz, 1938.), austrijskom književniku, dramatičaru i pripovjedaču s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskog režima i njegovom utjecaju na malograđanski mentalitet njemačke provincije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
