Druge večeri 25. PUF-a publika je mogla uživati u tri predstave na tri različita mjesta – glavnoj tržnici, Istarskom narodnom kazalištu i prostoru Kazališta Dr. Inat u Rojcu. Započelo je na otvorenom, na rubu tržnice gdje se performer Boris Kadin predstavio performansom „Zeko je rek'o“. Zeko je zbilja rekao mnogo toga u 20-ak minuta u govoru u kojem se bavio dilemom rađa li se čovjek kao umjetnik ili takvim postaje kroz svoj rad. Sve je to temeljito obradio u ovom performansu koji se nadovezuje na Kadinov stariji performans „Što mi je rekao Joseph Beuys dok sam mrtav ležao u njegovom naručju“. Proces je ovaj put krenuo od ideje da mrtav zec objašnjava Beuysa preko natalne karte, da bi se preko 
Beuysa došlo do pitanja dostojanstva i vrijednosti umjetnika, a potom i do pojma zaslužene teme.

U sve tri predstave drugog dana nastupilo je svega četiri izvođača i pogotovo u druge dvije predstave bio je vidljiv svojevrsni minimalizam – scenografije nije bilo. Primjerice u predstavi „Večera“ koju smo gledali na Maloj sceni INK-a imamo dvoje izvođača Mayu Stern i Tomera Sharabija koji predstavljaju ljubavni par, ali ljubav je isuviše kompleksan pojam da bi se mogao svesti na jednu definiciju. Oni se vole i mrze, traže nešto jedan u drugome, udaljavaju se, ali većinom ostaju povezani, pa ih na kraju niti oluja na otvorenom moru ne može razdvojiti dok se čvrsto drže. Od Izraelaca uvijek očekujemo samo najbolje jednostavno zato što predstave koje iz u pravilu Izraela spadaju među najbolje na festivalu. 
Nedostatak scenografije ili bilo kakvih efekata malo nas je začudio, ali Stern i Sharabi sve nadoknađuju energijom, odličnom koreografijom i uvjerljivom međusobnom kemijom.

Slično je i s Edwardom Tamayom koji je jedini na sceni za vrijeme izvedbe predstave „Flornecia“ u produkciji LaCerda Company iz Španjolske Tamayo pleše i kro ples priča priču o potrazi za bratom koja ga odvodi do njihovog rodnog grada u Kolumbiji. Tu se on transformira u različite likove, a dok oko njega vladaju nasilje i siromaštvo i sve se urušava, ples je jedino što ostaje.

Danasr ujutro na progamu je bilo predstavljanje umjetničkog pokreta Vlak mira u galeriji Cvajner. Njemačka harfistkinja i kantautorica te idejni pokretač pokreta Maria Palatine, kamerunski plesač i pjevač  Zam Ebale Martino, srpska dramska spisateljica i prevoditeljica Svetlana Spaić - u suradnji s lokalnim članovima - pjesnikom Enesom Kiševićem, umjetničkim direktorom i selektorom PUF festivala Brankom Sušcem i spisateljicom Snježanom Akrap-Sušac - dali su prikaz pokreta koji je u 
Belgiji održao više uspješnih predstava i prezentacija, uključujući i pred Europskim parlamentom u rujnu 2018. godine.

Projekt je započeo kao susret pjesnika i glazbenika, sudanskog pjesnika, odvjetnika i branitelja ljudskih prava Alhadija Agabaldoura i njemačke harfistice, pjevačice i skladateljice Marie Palatine, te raste u pokret kojeg predvodi rastuća grupa pjesnika i glazbenika dolazeći iz Turske, Švedske, Kameruna, Srbije, Hrvatske, Bosne, Rusije, Ukrajine, Kine, Konga, Belgije, Flandrije i Valonije, itd.
„Ujedinjeni smo u našoj želji za obranom, širenjem i slavljenjem sjajnog međunarodnog duha koji je još uvijek karakteristika Belgije i njenog glavnog grada Brisela. Uvjereni smo da je preko cijelog svijeta duh solidarnosti puno više sveprisutan nego što se to čini, pogotovo kada se stvari prenesu s političke na ljudsku razinu. A Umjetnost je prirodni medij i okidač za to“, kažu u Vlaku mira.


Enes Kišević, pjesnik i glumac, jedan od članova žirija ovogodišneg PUF-a

„Političari će biti poznati toliko koliko su pomagali jednoga Cervantesa, Shakespearea ili Molierea“
- Mislim da je PUF najbolji festival, ne bih rekao u regiji, nego u Europi. Ovo je tako jedan čudesan teatar. Jedino mi je žao što ima malo publike, koja jest konstantna, ali ja bih volio da tu dolazi Europa.

Što se tiče teatra ovo je čudesno, tu skoro cijeli svijet dolazi i čovjek koji voli teatar ovdje može uživati, kaže Kišević koji je i pjesnik i glumac ali kaže da je njegov materinski jezik, jezik očiju.

- I bi pokret, a ne „I bi riječ“, jer ovdje svi govore tijelom.

Poslije pokreta i bi glazba, riječ je tek na kraju, kao odjek svega, kaže Kišević.

Kišević je uključen i u Vlak mira.

- Ja se od pete godine borim za mir, ja sam čitav život slobodan, nikad nisam bio zaposlen, nikad nisam primio državnu plaću, a ostao sam u poeziji. Uvijek se zezam pa kažem „Od zrna do kruha sam ostao u klasu“. Kako kaže Tesla, mir se može postići kao prirodna posljedica univerzalnog prosvjetljenja. Jedna od mojih pjesama u Vlaku mira je postala himna. Lijepo je da se povežu umjetnici iz 60 zemalja. Ono što govori Dostojevski, treba ljepotom krenuti na svijet. Političari će biti 
poznati toliko koliko su pomagali jednoga Cervantesa, Shakespearea ili Molierea, smatra Kišević.

Povezane vijesti

• PUF: Tužna pjesma igre moći
• Vrijeme je za - PUF
• Glupost je korijen koji se teško čupa