Knjigu povjesničara Davora Paukovića "Usred oluje - politička tranzicija u Hrvatskoj 1989./90." u kojoj  analizira proces političke tranzicije u Hrvatskoj od početka liberalizacije u osamdesetima do donošenja Ustava u prosincu 1990., objavila je nedavno zagrebačka izdavačka kuća "Srednja Europa".

Pauković u knjizi (248 str.) kroz osam poglavlja analizira liberalizaciju i rastakanje komunističkog poretka, otvaranje rasprave o demokratizaciji, formiranje opozicijskih inicijativa i udruženja - kasnije političkih stranaka, prihvaćanje višestranačkih izbora te predizbornu kampanju, izbore i uspostavu novog poretka. 

Detaljno prikazuje teme i rasprave koje su dominirale javnim prostorom tijekom 1989. i 1990. godine te brze i često nepredvidive promjene koje su karakteristične za tranzicijsko razdoblje. Autor je posebnu pažnju posvetio i činjenici da se institucionalno izgrađivanje poretka u Hrvatskoj odvijalo usporedno s raspadom federacije i zaoštravanjem međunacionalnih odnosa (početak srpske pobune i nepriznavanje nove hrvatske vlasti).

Navodeći kako je gušenje hrvatskog proljeća, koje je imalo nacionalna i donekle liberalno-demokratska obilježja, značajno odredilo hrvatski politički prostor sve do kraja osamdesetih, Pauković ističe da je drugi val liberalizacije - koji je uslijedio nakon Titove smrti i nastupanja sveobuhvatne krize komunističkih režima u Europi, najizravnije zahvatio Srbiju i Sloveniju pri čemu je libaralizacija u prvi plan postavila nacionalna i državna pitanja.

Za razliku od te dvije republike Hrvatska je, dobrim dijelom opterećena iskustvom hrvatskog proljeća, uglavnom ostala na putu dogmatizma i ideološke pravovjernosti.  "On se očitovao u snažnoj reakciji režima na bilo kakvo iznošenje stavova koji su bili u suprotnosti sa službeni partijskim opredjeljenjem", navodi Pauković. Dodaje i kako kako će se pravi zamah liberalizacije u Hrvatskoj dogoditi tek krajem osamdesetih, jer sve do druge polovice 1989. godine reformski prijedlozi nisu dovodili u pitanje osnove društvenog i političkog sistema. 

Ističe i da će se u Hrvatskoj sve do druge polovice 1989. godine, u okviru režima, isključivo govoriti o demokratizaciji i pluralizmu na socijalističkim osnovama, odnosno nepartijskom pluralizmu. Tako se pojava ekoloških i zelenih inicijativa može smatrati prvom naznakom sazrijevanja postotalitarnog poretka u Hrvatskoj, pri čemu su ti pokreti ujedno bili i kanali za izražavanje kritike režima. 

Tako su organizacijske skupine koje su se pojavile u Hrvatskoj u prvoj polovici 1989. godine u prvi plan stavljale različite zahtjeve - od demokratske rekonstrukcije Jugoslavije (UJDI), dominantno liberalno-demokratskih opredjeljenja (HSLS) do stavljanja u plan hrvatskih nacionalnih interesa (HDZ).

Pri tome je zaoštravanje međunacionalnih odnosa, odnosno sve izraženija nacionalna homogenizacija, utjecalo na djelovanje gotovo svih stranaka te gotovo sve stranke veći naglasak stavljaju na nacionalno i pitanje državnosti. Tako, u zadnjim mjesecima 1989. godine HDZ postaje daleko najjača opozicijska stranka u Hrvatskoj i vodeća snaga rastućeg hrvatskog nacionalnog pokreta.

Također, u drugoj polovici 1989. godine postupno se napušta koncept nestranačkog pluralizma, a sve se otvorenije zastupa uvođenje višestranačja pri čemu je u tim zahtjevima prednjačila opozicija, i novinari u javnim nastupima. No, komunistički režim u Hrvatskoj još nije bio spreman odreći se monopola na vlast.

Pauković u knjizi analizira i odnose unutar Saveza komunista Hrvatske gdje se diferenciraju dvije osnovne struje - reformisti (mekolinijaši) i dogmatici (tvrdolinijaši) te utjecaje koji su doveli do poraza dogmatske struje. 

Također, detaljno analizira zakonske i ustavne promjene koje su tijekom veljače 1990. omogućile provedbu slobodnih višestranačkih izbora te predizbornu kampanju koja se održavala u kontekstu sve veće krize, neizvjesnosti te povećanja međunacionalnih sukoba i nacionalnih homogenizacija.

Autor navodi i da je značajnu ulogu u političkoj tranziciji u Hrvatskoj odigrala Katolička crkva čije je djelovanje tijekom 1989./90. godine bilo usmjereno na obranu od beogradske propagande o njenoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i genocidnosti hrvatskog naroda. Uz to, Crkva se aktivno zalagala za obranu ljudskih prava, prije svega slobode vjeroispovjesti, ali i ostalih segmenata ljudskih prava. Jedno od najvažnijih područja djelovanja, navodi Pauković, odnosilo se na isticanje prava hrvatskog naroda, uključujući i pravo na samoodređenje. Ističe i da se vrh Crkve u predizbornoj kampanji nije otvoreno opredijelio niti za jednu stranku, ali je prešutno zasigurno favorizirao HDZ u odnosu na SKH-SDP.

Navodeći kako prvi slobodni izbori označavaju središnji dio demokratske tranzicije, Pauković ističe da se izbori u Hrvatskoj 1990. godine, iako se nisu održali u samostalnoj državi, mogu smatrati "utemeljiteljskim" u smislu institucionalne demokratizacije sustava i uspostave nekomunističkog poretka.

Promjena političkog poretka donijela je i kadrovske smjene više-manje na svim razinama društva, a u Hrvatskoj nije provedena sustavna promjena društvenih elita niti lustracija kadrova odgovornih za političke progone. Autor drži kako je za to zasigurno zaslužna i Tuđmanova koncepcija nacionalnog pomirenja koja je trebala osigurati jedinstvo hrvatskog naroda u borbi za državu.  U kasnijem razdoblju, sve otvorenija pobuna i u konačnici otvoreni rat i agresija protiv Hrvatske, dodatno su lustraciju gurnuli izvan interesa vlasti a stanoviti kontinuitet upravljačkih elita zasigurno je utjecao i na demokratske kvalitete novog poretka.

Pauković ističe i da je razdoblje druge polovice 1990. godine, vrijeme institucionalnog oblikovanja novog poretka, bilo obilježeno preokupacijom simbolima i nacionalnim populizmom a nova vlast je pri tome svoju pažnju posvetila izgradnji i borbi za državu pri čemu se demokratska tranzicija (konsolidacija) našla u drugom planu. 

Davor Pauković docent je na Sveučilištu u Dubrovniku i proučava suvremeno razdoblje hrvatske povijesti. (Hina)