Nema odvojenosti uma i tijela. Tko god ga dijeli, griješi, jer to je jedno. Ako se zanemaruje jedno, ide se iz krajnosti u krajnost. Gipkost se održava dobrim stanjem uma. I kod djece prva kočenja počinju u pubertetu, stoga je izuzetno važno da se djeca nastave baviti nečim kada uđu u pubertet, naglašavala je Slavica Šenk

Slavica Švenk, velika plesna pedagoginja, koreografkinja, balerina, desetljećima voditeljica Plesnog studija Zaro umrla je prekjučer u Karlovcu u 71. godini života. Posljednjih 12 umirovljeničkih godina živjela je mirno u Eko selu Blatuša, zajedno sa svojim sinom Robertom.

Kada bi se oslonili samo na hladni jezik matematike, ona je baletnim i plesnim vještinama, ritmu, glumi, bivanju na sceni, otvaranju i sazrijevanju podučila oko deset tisuća djece, danas odraslih ljudi. Do tog se, naime, broja dođe kada se njen radni vijek pomnoži s 350-ak djece koji su godišnje pohađali Plesni studio u Pionirskom domu.

Školovana balerina, Slavica Šenk rođena je 15. kolovoza 1948. godine u Karlovcu, gdje je rano krenula na ples, a tada iznimno zahtjevnu Baletnu školu završila je u Zagrebu, otkud je koncem 70-ih preselila s dva maloljetna sina u Pulu. Njen je rad, uz stručnost i posvećenost, odlikovala i disciplina. Pod njenim vodstvom u Pionirskom domu je djelovao Plesni studio, koji je svake godine priredio po jedno scensko ostvarenje, kazališnu predstavu za djecu, plesnu predstavu ili mjuzikl. Tako je svaki naraštaj imao svoju predstavu.

Zatim je Studio za stvaralačke aktivnosti mladih Zaro osnovala zajedno s Linom Milani 1991. godine, koji je godišnje pohađalo oko 350 djece od predškolskoga do srednjoškolskog uzrasta. 

Cvjetala s najmanjima 

Ples je univerzalni jezik koji ne poznaje kulturne i nacionalne granice, a kada je o Istri riječ, pojam baleta i plesa automatski povlači ime Slavice Šenk. Na ovom ćemo je mjestu oživjeti mislima i stavovima koje je iznijela našoj kolegici Lari Bagar u intervjuu našem listu prije nepunih 15 godina, u siječnju 2005. godine.

- Mali su mi posebno dragi, iako je s njima teže, to mi je poseban izazov. Oduševljava me onaj temelj koji treba 'udariti' s njima. Cvjetam kada sam s njima, kada se počinju mijenjati i kada gledam kako se formiraju u lijepe i slobodne ljude. A što se tiče samoga odnosa prema fizičkom, mislim da su temelji postavljeni u djetinjstvu, a to je balet. To je ta disciplina koja me de facto i ne napušta. Uz tu usvojenu disciplinu, to me tjera da se krećem, plešem, hodam, vozim bicikl, radim jogu. Bitan je i pogled na svijet s komične strane. S vremenom steknete saznanje što je za vas dobro, a što loše i onda se klonite onoga što vam šteti, rekla je tada Slavica Šenk, nastavivši: "Mene zanimaju djeca sama, kao prekrasne osobe i ličnosti. Kada ste za nešto zainteresirani, to onda shvatite ozbiljno. U prvom mi je planu njihova osobnost, a na drugom mjestu je ples. Prvenstveno me interesira da se oni otvore. Ples je disciplina koju su odabrali kod mene, kroz nju se i oni otvaraju i to me oduševljava. Zanimljivi su mi najmlađi jer se s njima lako radi, oni su otvoreni. U doba puberteta opet se zatvore".

- Imam toliko iskustva da ne moram stalno koristiti samo ples kao način otvaranja. Sada postoji drugi niz mogućnosti, a jedna je ona glumačka. Proizašla je iz same potrebe, jer ples nije bio dovoljan, i trebalo je samo početi govoriti, odnosno artikulirati u riječi ono što oni počinju potiskivati. Pokret im nije više problem, pa smo odlučili igrati se kroz govor. Neophodno je za svaku dob imati tu mogućnost izražavanja, kazala je.

- Život i ljude i odnos prema predstavi procjenjujem kroz humor. To mi je baza i stav, istaknula je tada Slavica Šenk. 

Istra ima poseban miris 

U Pulu je došla krajem 70-ih s tada 12-godišnjim i osmogodišnjim sinom.

- Strašno sam voljela dolaziti u Istru, jer je i moja majka Istrijanka. Obožavam Istru i ona mi predivno miriše. Hrast koji ljudi lože po selima ima poseban miris i oni koji dolaze izvana to osjete. Istra ima poseban miris. Pula mi se nakon Zagreba činila kao jedno predivno mjesto. Došla sam s dvoje djece i bila opuštena ovdje. No, u početku sam se suočila s problemima u razumijevanju i prihvaćanju. Nisam se imala više kamo vratiti jer nisam htjela ići u Zagreb, koji me zamara. Tako sam naprosto ostala u Puli. Kako sam to prebrodila, sve je krenulo samo po sebi. Ne treba obraćati pažnju na početne poteškoće, već slijediti vlastiti osjećaj i to odraditi, kazala je Šenk. Uspjeh njenih učenika bio je i njen, znala bi reći: "Cvjetam kada čujem za njih".

Svojedobno je u Puli uvela i rad sa starijim osobama, program se zvao "Od 5 do 105". Namijenjen je bio ljudima koji su htjeli plesati, ali nikada to nisu mogli.

- Stariji su fantastični. Dolaze neopterećeni i događaju se fantastične promjene. Uspjela sam na njih prebaciti osjećaj da nešto rade zato jer to žele, a ne zato jer to moraju. Tehniku možete usavršiti svakodnevnim kontinuiranim radom, a ples vam ne može nitko dati, to je ono u vama. Ako uspijete pustiti sebe, to je prava stvar.

Sebe je više smatrala pedagogom nego plesačem.

- Sve je stvar edukacije, koja je potrebna od početka. Moraš biti svjestan svog uspjeha, ali i neuspjeha i zbog toga ne očajavati i tada nema nesreće. Netko vas mora uputiti. Netko vam mora reći da ste i lijepi i dobri, ali isto tako se moraju reći i ove suprotne stvari. Kada radim radionice s djecom, nije mi nikakav problem natjerati ih da kažu o sebi najlošije, a kada ih trebate natjerati da kažu o sebi nešto lijepo, je li dobar, krasan, predivan, to je živa muka.

Afirmativnost i kreativnost

Tvrdila je da negativan stav prema sebi koči kreativnost.

- Ne možete ni uspjeti ako sebi ne priznate niz svojih kvaliteta. Morate ih znati izgovoriti. Ali bitno je da vam to i drugi nauče reći. Postoje ljudi koji primjećuju da ste krasni, ali vam to ne govore, jer se to, eto, ne izgovara. Na cesti sve funkcionira: "Bok, bok! Kako si?". Ali nitko vam ne kaže: "Joj, što si danas lijep!". Za početak valja naučiti afirmativno izgovarati.

Prema sebi je bila kritična u istoj mjeri koliko i afirmativna. "Nekada sam se trudila biti savršena, a onda sam shvatila da je to besmisleno", govorila je.

- Nema odvojenosti uma i tijela. Tko god ga dijeli, griješi, jer to je jedno. Ako se zanemaruje jedno, ide se iz krajnosti u krajnost. Gipkost se održava dobrim stanjem uma. I kod djece prva kočenja počinju u pubertetu, stoga je izuzetno važno da se djeca nastave baviti nečim kada uđu u pubertet, naglasila je tada Slavica Šenk.