Si triba viti dokud moreš poj. Jer, ne moreš sve obrnuti na glavu. Ako ćeš ići džonom, ćete maknuti i neš niš postići * Bija san brodobravar, to sam dela jeno 15 lit, a onda san bija poslovođa. Ne moreš svima zgoditi. Moreš zgoditi unemu ki če kapiti, a kad dojde neko delati, svi delaju, a on bi stija bez delati dobiti plaću, e to bi bija problem * Haiku mi je darovao mogućnost osjetiti postojanje u prolaznosti

Da bismo što vjerodostojnije portretirali nagrađivanog čakavskog haiku pjesnika i divnog čovjeka Đermana Vitasovića, možda je najbolje krenuti od samog kraja njegove svježe tiskane desete zbirke haiku poezije "Roža", koju je naslovio imenom svoje majke, ali i cvijetom kojim je želio obilježiti zadnjih deset godina svog zrelog čakavskog poetskog stvaralaštva. U odjavi knjige, 77-godišnji Đermano je napisao: "Svima hvala što smo djelić ovog divnog svijeta".

Knjigu je naslovio po imenu svoje majke, a osim majci, posvetio ju je i ocu Gašparu. Rodom je iz Kacane, sela tri kilometra udaljenog od Vodnjana, a živi na Verudi u Puli. Cijeli svoj radni vijek bio je Uljanikovac, brodobravar pa poslovođa. Prije haikua objavljivao je čakavsku poeziju, počevši na susretu čakavskih pjesnika u Vižinadi "Verši na šterni".

Haiku i priroda

Djetinjstvo i dječaštvo proveo je u prirodi, a haiku je vezan uz prirodu. "Svojom zrelošću / suncokret izgubio / putanju sunca", glasi pjesma za koju je 2012. godine dobio prvu nagradu u Ljubljani. Cijelo vrijeme za svoj poetski rad ima veliku podršku supruge Nadije.

Haiku je drevni japanski poetski izričaj, čija je ljepota u iskrenosti, jednostavnosti, neposrednosti i originalnosti. Haiku je trostih od 5-7-5 slogova odnosno glasova. Pjesme nemaju naslova. Haiku je ovdje i sada, izdiže se iznad bilo kojeg događaja. U Istri se počeo širiti prije 15-ak godina. Na prostore bivše Jugoslavije prvi ga je, prijevodom japanske zbirke poezije 1928. godine, široj publici približio Miloš Crnjanski, a kasnije u Hrvatskoj 60-ih Dubravko Ivančan, pa 70-ih Vladimir Devide, pokojni akademik, matematičar i japanolog, čiju knjigu "Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir" zainteresiranima preporučuje svaki ljubitelj haikua. Na tren ćemo oživjeti Devidea njegovom haiku pjesmom: "Mirno jezero / žaba skoči na mjesec / sveg ga smrska".

Đermano Vitasović rođen je kao peto od sedmero djece u ratnoj 1941. godini, u teškim životnim uvjetima, posebno nakon što je otac otišao u partizane u Gorski kotar, a majka se s toliko djece nije mogla posvetiti blagu i poljoprivredi. Njegovi roditelji su još kao djeca 1915. godine morali u prisilnu migraciju - tada osmogodišnja majka u Moravsku, a desetogodišnji otac u Mađarsku.

- Vojska je pojila vole i ovce, a njive su zaresle u korov, kaže. Zatim je došla talijanska vlast koja ih nije podnosila, huškajući Talijane da su Hrvati problem.

- S običnim ljudima Talijanima nije bilo problema?

- Nije. Njive su nan bile izmišane, bili smo si kumovi, iste vjere, u istu crikvu. Ali uni ča su bili u stranki… Zamisli, je bija izaša proglas, naši nisu smili u Vodnjanu govoriti hrvatski ni na ulici, a čak su naseljavali svoje, iz Kalabrije itd, nastavlja.

- Cijeli ste život radili u Uljaniku, a bili ste i u Centralnom radničkom savjetu brodogradilišta. Smetala Vas je socijalna nepravda. Znali ste buniti zbog nekih negativnih pojava na poslu?

- San se frma da mi ne zgori svo perje! Si triba viti dokud moreš poj. Jer, ne moreš sve obrnuti na glavu. Ako ćeš ići džonom, onda ćete maknuti i neš niš postići.

- Gotovo ste mini utjelovljenje Uljanika, gdje ste se zaposlili još 1959. godine, nakon trogodišnje srednje Brodograđevno-industrijske škole (BIŠ) u Puli.

- Bija san brodobravar, to sam dela jeno 15 lit, a onda san bija poslovođa.

- Jeste li bili pravedni kao poslovođa?

- Jesam. Ali ne moreš svima zgoditi. Moreš zgoditi unemu ki če kapiti, a kad dojde neko delati, svi delaju, a on bi stija bez delati dobiti plaću, e to bi bija problem.

- Koliko Vam teško pada posrnuće Uljanika?

- Vjerujem da će se ipak izvući. Jer, da će Uljanik propasti, taj je sindrom vajk bija. Kad san se vratija iz vojske, san dela jedno lito dan, i sazvali su sastanak, već je bija učinjen novi dom Uljanika, kad: "Gotovo, firma će propast, to nikako ne gre". Ma san se prestrašija. Dakle, šezdesetega lita je isto bilo tako. San se prenuja, a evo još funkcionira. Ja verujen. Ljudi sposobnih ima.

- Istina je da i su sami radnici kroz ova šest-sedam desetljeća krali iz Uljanika jaaako puno, iako se o tome ne govori?

- Nisu kreli, su posuđivali. Ovi veći su više posuđivali, oni manje manje. Ki vlada, vlada.

- Govorite čakavskim dijalektom, ali miješate ga s riječima standardnog hrvatskog jezika. Neki su Vam znali reći da kacanski govor nije čakavština.

- Reču "Vražja he makina dopeljala", a nas su s brodom (smijeh). Navodno su naši došli ispod Biokova i neke beside su ustale. Nije kao žminjski jer oni su se manje mišali. Ali ovaj dio ča je bija pod Mlečanima, to se mišalo.

- Suživot pokazuje i to da ste preveli knjigu Maria Bonassina s bumbarskog (vodnjanskog istroromanskog) na čakavski dijalekt. Knjigu "Cumo oun caro pien de mane" odnosno "Kako voz pun snoplja" iz 2006.

- Ja znan une beside više od nekih mladih bumbari ča su sad, jer oni su kasno rođeni, su hodili u talijansku školu i učili standard. Naprimjer, "ara ke bel ulei" ('gle, koje lijepe masline'), dakle 'ulei' je maslina po bumbarski, iako se na talijanskom kaže 'olivi'. E nije, već je 'ulei'. To mi je reka pokojni Mario, s njin sam učija stare beside.

- U 78. ste godini života. Ne izgledate uopće da Vas muče brige o prolaznosti, smrti.

- Ne, ne. Bi rekli "Niko ni usta za sime" (smijeh). U toku života si kivan na ovo, na ono, ali kad sve skupa skupiš, život je lijep! Neki, kad mu se neko zamiri, s tim vajk živi i vajk ga mrzi. Ja ne. Ja sam ima okapanja, z vin, z nin. Meni to ne znači niš. To je pasalo. Ne postoji. Ako se grizen zbog tega, iman samo ja štete od tega (smijeh).

Kao finale Wimbledona

U Kusamakuri u Japanu, gdje se tradicionalno održava jedan od najznačajnijih japanskih haiku natječaja, Đermano Vitasović nedavno je dobio drugu nagradu! Kaže nam: "Urednik nove knjige i haiku kolega Dejan Pavlinović rekao mi je: 'To vam je Đermano kao da ste igrali u finalu Wimbledona'! To je vrh svita za haiku. To je govorio i Devide… Ko me hoće, ko me neće. Ja san to. (smijeh)."

Moje bivstvo dugujem prirodi

Haiku nimalo nije, kako ga mnogi doživljavaju, trivijalna poezija, pjesmuljak od tri reda. Đermanovu osebujnost ilustrira i to da je 2014. napisao pismo potpore kampanji uvrštavanja haikua na popis UNESCO-a. On tu piše i ovo: "Pisanje haikua darovalo mi je mogućnost 'jednostavnim' načinom osjetiti oblik postojanja u svijetu prolaznosti. Moje bivstvo, kapljicom životnog nektara dugujem prirodi. Na putu pronicanja u bit (mijena, ljepote godišnjih doba, rađanja i umiranja), došao sam do spoznaje da su i moje ruke, dotičući druge, u stanju obgrliti svijet. Svijet jave: čudesan, nedokučiv, jedinstven, lijep i tegoban. Haiku liječi nadograđivanjem širine na vertikalu od zemaljskog k svemirskom". (Zoran ANGELESKI)

Haiku pjesme Đermana Vitasovića

na grobnom humku

različito cvijeće.

Mirisi tuge

o, dide, dide

iz tvoje bukalete

teču štorije

barbi na sideć,

pipa pleše balon

z plesarinima

vremešni starac

svojom nemoći grli

tužni vinograd

Književna večer.

Pjesnik kuje svoju bol

na dar publici

nudistički kamp

kazaljke od muškosti

sve na šest sati

u zubima psa

cvjetnom livadom trči

suha grančica

Povezane vijesti

• Pulska haiku večer puna - topline
• Uspjeh Đermana Vitasovića
• Protekla godina bila je uspješna za Đermana Vitasovića