Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara - AICA (HS AICA) dodijelila je svoju godišnju nagradu Mladenu Lučiću za njegov kritičarski i kustoski rad za 2020. godinu, a nagrada mu je dodijeljena na nedavno održanoj Godišnjoj skupštini HS AICA.

- Je li Vas nagrada iznenadila? Što za Vas ovo ugledno priznanje znači?

- Jako mi je drago prvenstveno zbog toga što je nagrada izdavanje knjige, te ću konačno na jednom mjestu moći objaviti izbor mojih kritika i tekstova, što će me napokon i prisiliti da napravim inventuru mog 45-godišnjeg rada u struci.

Gornji dom hrvatske likovnosti

- Nakon što ste dio radnog vijeka proveli kao kustos u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, stižete u Istru, gdje je Vaše kustosko i likovno kritičarsko djelovanje iznimno značajno i sveobuhvatno: autor ste važnih monografija, kustos izložbi i likovnih projekta, bili ste čelni čovjek Pula Film Festivala, dali ste važan doprinos osnivanju i radu Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Desetljećima je Istra bila pri vrhu likovne scene u Hrvatskoj. Je li i danas tako?

- Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća postojali su centri poput Rovinja i Labina koji su bili značajni po okupljanju i razmjeni iskustava među umjetnicima. Pula i Poreč malo su zaostajali, ali i tamo su postojala bitna likovna zbivanja te je Istra imala značajan odjek u hrvatskoj umjetnosti tog vremena. Sredinom šezdesetih, što se protegnulo do početka devedesetih, scena se na izvjestan način zasitila te je stagnirala prvenstveno u ruhu lirskih i kolorističkih apstrakcija.

U takvom su se okružju razvijali istarski likovni umjetnici od kojih je dosta njih predstavljalo gornji dom hrvatske likovnosti, ali osim Antuna Motike i kasnije Gorana Petercola, koji su Istrijani samo rođenjem, nije bilo lučonoša radikalnijih likovnih razmišljanja.

Početkom devedesetih godina dolaze novi umjetnici koji ravnopravno sudjeluju u kreiranju novih tijekova hrvatske suvremene umjetnosti kao Đanino Božić, Bojan Šumonja, Mirko Zrinščak, Aleksandar Garbin, Fulvio Juričić... Kad sam radio Zagrebačke salone i Salone mladih uvijek sam zvao mlade umjetnike iz Istre, a Alen Floričić i Silvo Šarić, a nešto kasnije i Davor Sanvičenti na tim su manifestacijama bili višekratno nagrađivani. Labin Art Expressu organizirao sam 1992. godine u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti prvo javno predstavljanje, samostalne izložbe skupini Šikuti Machine 2002., Alenu Floričiću 2003., a Silvu Šariću i Đaninu Božiću 2005. godine, što su bila prva samostalna predstavljanja istarskih umjetnika u povijesti te institucije. Tih je godina istarska suvremena umjetnost na velika vrata ušla na hrvatsku likovnu scenu.

Zadnjih godina je nastao neki vakum jer od mlađih umjetnika još nije nitko na taj način iskočio, ali to treba sagledavati i u kontekstu današnje scene koja se, po mnogo čemu, a prvenstveno po dominaciji internet komunikacije, bitno razlikuje od one početkom stoljeća.

Sve je dozvoljeno i sve je in

- Što ocjenjujete kao najvrjednije na domaćoj likovnoj sceni danas, a gdje su njene slabe točke?

- Postoji pozitivan pluralizam kojeg možemo sagledati kao nadgradnju postmodernističke citatnosti. Neki to zovu transmoderna, jer su između ostalog porušene mnoge dosadašnje granice te bitno promijenjene tehnologije i izričaji likovnog stvaralaštva tako da već dugo ne postoji neki trend što je bilo simptomatično za prošlo stoljeće. Sve je dozvoljeno i sve je in. Internet i film postaju narativnim predlošcima i imaju sve veću ulogu u uspostavljanju jedne nove i svježe poetike koju svakako možemo sagledavati kao refleks vremena u kojem živimo. Podjela na apstraktnu i figurativnu umjetnost postala je bespredmetnom te se svatko snalazi u okviru svojeg umjetničkog diskursa bez obzira izražava li se fabulatorno ili propituje refleksije modernizama proteklog stoljeća. Sve je jednako važno. S druge strane umjetnički aktivizam je već dugo u modi i apsolutno je doprinio kreiranju scene, ali unatoč nekim izvrsnim radovima mišljenja sam da se najčešće radi o pomodnom agitatorstvu. Ovdje rijetko prepoznajem umjetnički dodir već prije pad elementarne umjetnikove etičnosti - ozbiljnog odnosa prema vlastitom radu. Socijalna i politička angažiranost, migranti i LGBT temati uzeli su primat i u vizualnim umjetnostima, kao uostalom i svugdje drugdje. Pogledajte samo koji filmovi osvajaju nagrade. Ne mogu prihvatiti da je važnija tema od njenog umjetničkog diskursa. Do kuda dovode nova društvena pravila ilustrativno je opisao nedavno preminuli glumac John Challis, popularni Boycie iz kultne serije "Only fools and horses" (Mućke) kad je rekao da bi danas bilo nemoguće snimiti i jednu jedinu epizodu te serije jer po važećim uzusima nije politički korektna. Zato strahujem zbog budućnosti umjetnosti jer je zamjetan pad magije, satiričnosti, duhovitosti i lucidnosti, a to znači i kraj umjetnosti. Smatram da umjetnost nije poligon za političke agitacije, već joj pripada mjesto nadgradnje dnevnih događaja, pozicija diskretnog komentatora i korektivnog faktora socijalne i političke zbilje. Većina umjetnika unutar svojih umjetničkih propitivanja kontinuirano korespondira s današnjom društvenom stvarnošću te njihovi radovi predstavljaju britku društvenu kritiku lišenu manifestne društvene angažiranosti.

Jednostavni i iskreni rifovi

- Kada je riječ o likovnoj kritici Vaš je jezik jasan, jednostavan a stručan, stav argumentiran, a stil pitak bez akademizma sveprisutnog kod velikog broja likovnih kritičara novije generacije. Tko su Vaši uzori? Što je ključno za dobru likovnu kritiku?

- Nastojim pisati da svaki malo obrazovaniji čitatelj razumije što napišem. To bi komparirao s jednostavnošću rock glazbe i njenih iskrenih rifova jer pripadam tom miljeu, a nepretencioznost češće polučuje bolje rezultate od frazeologije. Ono što nastojim izbjeći je mistificiranje i hermetičnost, kao što i ne volim puno citirati. U vrijeme kad sam snimao istarske freske s dr. Brankom Fučićem divio sam se jednostavnosti njegove analize, poredbama i sintezi. Na nekih 20-ak sati snimljenog materijala, slikare istarskih crkvica nije niti jednom nazvao umjetnicima već majstorima. To su bitne distinkcije jer stvari treba nazivati pravim imenima što je vrlo važno za ispravnu valorizaciju djela i sredine u kojem je ono nastalo.

- Pisali ste likovne kritike u najutjecajnijim tjednicima i dnevnicima u Hrvatskoj - Studentskom listu, Poletu, Startu, Danasu, Vjesniku. Danas je, nažalost, kod nas likovna kritika prisutna u malom broju medija. U kojoj mjeri je likovna kritika zapravo značajna za razvoj likovne scene?

- Današnje vrijeme nije sklono čitanju, a posljedično ni kritici. Gotovo su sve novine postale tabloidima. Prije nekog vremena na kiosku sam gledao naslovnice dnevnika, a svima je glavna vijest bila da se rastaje Doris Pinčić Rogoznica. A ako je to glavna vijest to nisu moje novine. Tekstovi su trivijalni i puni grešaka, lektori kao da ne postoje, a urednici u naslovima samo traže senzaciju koja najčešće ne postoji. Tu nema mjesta ozbiljnim tekstovima niti kritici, a pitanje je uopće koliko će još klasične novine izdržati pritisak digitalnih medija. Likovna kritika pomalo odumire već od kraja prošlog stoljeća, a jedini naš časopis za vizualne medije, Kontura, izlazi jednom godišnje. Ovdje moram pohvaliti Glas Istre koji, unatoč svemu, kao jedine novine u Hrvatskoj dnevno objavljuje dvije stranice kulture što je svojevrsno čudo. Premda nemaju likovnog kritičara to nadomještaju novinari tako da barem imamo svježe i vjerodostojne informacije.

Međutim, novinska kritika se na pružanje informacija svela i kod profesionalnih kritičara jer vjerojatno nemaju, pod nesmiljenim diktatom reklamnih oglasa, dovoljno mjesta za ozbiljan tekst. Hrvatska osim Vijenca nema časopisa za kulturu, a to dovoljno govori o zemlji u kojoj živimo. Kritika nužno sobom povlači i teoriju koja je u ovo transmoderno ili transhumanističko vrijeme svedena uglavnom na sociološko – filozofske eseje, a često postaje, kao i sve ostalo, estradom u što smo se mogli uvjeriti prije dvije godine u televizijskom dvoboju Žižeka i Petersona pompozno nazvanom Debata stoljeća.

Naravno da i likovnjaci komuniciraju međusobno putem raznih platformi, kao što se i nova kustoska praksa također vodi internetskom komunikacijom gdje se pojavljuje i kritika u svom ponešto transformiranom obliku. Svijet je postao ubrzan tako da kritičari više ne obilaze atelijere niti umjetnici šalju svoje originalne radove na žiriranja već sve ide internetskom komunikacijom. Za 90 posto današnjih radova to nije bitno, ali na računalu neke stvari jednostavno drugačije izgledaju, kao što je na primjer razlika gledati film u kinu ili ga doma skidati s neta. Osim znatne kvalitativne razlike zakinuti smo i za niz informacija koje original sobom nosi. Vjerojatno će se uskoro zatvoriti i muzeji jer je ugodnije kod kuće gledati vrhunsku reprodukciju Mona Lise, nego čekati da ti Louvre odredi raspored za ulaz, stajati u redu, gurati se pred staklom da napokon izboriš 30 sekundi kako bi Mona Lisi pogledao u oči. Ali kolikogod bila dobra reprodukcija i koliko je dugo gledao, nećeš osjetiti tu golemu snagu koja izlazi iz tako malog formata.

Umjetnost bez istinskog spoznajnog i iskustvenog procesa ne može funkcionirati.

- U području kustoskog djelovanja Vaša je biografija iznimno bogata. Od monografija i izložbi, preko rada na filmu i organizacijsko-institucionalnog djelovanja. Gdje ste u svoj toj raznolikosti najviše doma? Što smatrate svojim najvećim postignućem?

- Najdraže mi je raditi izložbe, pogotovo problemske. Istinsko zadovoljstvo, koje je još bilo zaokruženo medijskom popraćenosti i pozitivnim refleksijama umjetnika, publike i kritike, bilo mi je raditi Mentalni sklop. U tom ciklusu od 20 izložbi održanih u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar od 2015. do 2017. godine konfrontirao sam mentore i sljedbenike, više po mentalnoj a manje po stilskoj sličnosti, što je dovelo do zanimljivih izložbi koje su mnogo toga otvorile.

Najveće postignuće? Ne znam, možda ipak početak rada Muzeju suvremene umjetnosti Istre, kada smo uspjeli osoviti i registrirati muzej te bez ozbiljne podrške u prvih par godina odradili velik broj izložbi relevantnih istarskih, hrvatskih i inozemnih umjetnika, kao što smo i postavili nekoliko važnih problemskih izložbi. Na tim su izložbama građani Pule prvi put u svom gradu mogli vidjeti presjek najbitnijeg u hrvatskoj umjetnosti od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Paradoks je bio da dvoje zaposlenih (i danas ih je toliko u Muzeju) bez ikakve infrastrukture odradi dinamičniji program od recimo zagrebačkog muzeja gdje je šezdesetak zaposlenih. Bio je to pravi rock & roll, a interesantno je da je muzej imao puno bolju percepciju u Zagrebu nego u Istri.

- Kao kustos u MSUI prepoznatljivi ste i kroz urbane suvremenoumjetničke intervencije. Posebno je to bilo prisutno u projektu "Tu smo". Zašto se, nakon tri izdanja, ugasila ta kvalitetna umjetnička praksa koja zaista bila zaživjela u Puli?

- Manifestacija nije u potpunosti saživjela u Puli osim što su nam gradske vlasti doista u svim pogledima izlazile u susret. Glas Istre i Radio Pula odlično su izložbe pratili i to bi bilo to. Htio sam napraviti međunarodno Biennale suvremene umjetnosti što su institucije načelno podržale, ali na tome je ostalo. Izložba se pet dana odvija po čitavoj Puli, izlažu se radovi oko 150 umjetnika, a tridesetak ih dolazi pa im treba smještaj i prehrana. Mnoge intervencije u staroj gradskoj jezgri tehnički su zahtjevne, niz je video-projekcija i u vanjskim i u galerijskim prostorima, performeri imaju svoje tehničke zahtjeve kao i umjetnici koji izvode gradske intervencije. Sve to, uključujući pripremne radove, tehničke, logističke i administrativne poslove, marketing, traženje financija i sponzora radite s dvoje zaposlenih i s oko 80.000 kuna proračunskih sredstava po manifestaciji. Može jednom, pa smo probali još dva puta, ali dalje nije išlo.

Međutim, osim što je potpuno podbacio taj financijski dio, očekivao sam veću participaciju medija. Cjeli Zagreb pričao je o Tu smo, a sve novine tog grada u tri godine su to zabilježile s dvije najave, a televizija niti jednom.

Novog Pekice nema na vidiku

- Urbano i ruralno u Istri spajate i kroz suradnju sa Šikuti Machineom?

- To ustvari spajaju Šikuti. Meni su njihovi performansi potpuno svježe izgledali te sam vidio moguću novu i vitalnu liniju suvremene umjetnosti. Sada dolazimo do ključnog problema. Darko Pekica je sjajan, nevjerojatno intuitivan tip, koji je uglavnom sam na svojim leđima iznio Šikute. Bio je autorom i koautorom brojnih autorskih filmova i performansa, čak i jedne izložbe te organizatorom i realizatorom niza izložbi, koncerata, performansa, razgovora, predavanja, a svako događanje završavalo bi roštiljem i pićem iz njegove poljoprivredne manufakture. U jednoj od prvih godina održali smo tijekom ljeta 20-ak izložbi i koncerata bez ikakve pomoći struktura, a kasnije je ona bila više nego simbolična. Naravno da je vremenom Pekica odustao (nije još do kraja) od bavljenja kulturom (bio je i zapažen literat), jer je cijela priča postala financijski neodrživom te je rekao zbogom kulturi i posvetio se kravama i proizvodnji kraft piva. Izgubili smo talentiranog literata, nadahnutog performera i fenomenalnog organizatora eminentnih kulturnih događanja. Sada imamo u Savičenti viteške turnire, a aktualna kultura i umjetnost čekat će nekog novog Pekicu koji nije baš na vidiku i bojim se da ga nećemo ugledati.

Menadžer Azre u njenim počecima

- Vaš radni vijek počeo je u Studentskom centru u Zagrebu, gdje ste prije gotovo pola stoljeća kreirali glazbeni program. Bile su to godine kada se formirao Novi val. Sada ste u mirovini u malom selu Majmajoli, nadomak Savičente.

- Kao student, od 1976. godine, radio sam kao asistent programa u Galeriji Studentskog centra koja je tada bila među vodećim galerijama u Jugoslaviji. Bilo je to vrijeme Nove umjetničke prakse koja se tih godina već pomalo povlačila i postupno su se otvarali novi umjetnički koridori. Paralelno, u širem društvenom i kulturološkom kontekstu dolazilo je do bitnih promjena, odnosno nastupila je liberalizacija strogih socijalističkih obrazaca što se manifestiralo sve većim importom zapadnih proizvoda i pop

kulture. Tada se pojavio i punk i krenulo je vjerojatno najljepše vrijeme u povijesti naših života. Kad sam u Galeriji SC radio izložbu Mirku Iliću 1977. godine odlučili smo da na otvaranju sviraju Pankrti iz Ljubljane, što je bio i prvi koncert punka u Zagrebu iza kojeg je uslijedila lančana reakcija. Uskoro sam preuzeo i vođenje koncertnih večeri u Klubu Studentskog centra gdje su prve ozbiljnije nastupe imali Azra, Film i Prljavo kazalište. Nepravedno je što se to mjesto nekako briše iz povijesti zagrebačkih klubova, a de facto je tamo sve počelo. Svoje menadžersko djelovanje proširio sam vođenjem nekoliko bendova tako da sam radio i s Azrom u njenim počecima i kad se bend počeo nezaustavljivo penjati morao sam u JNA. Bad luck.

Poslije sam se malo udaljio od glazbe, ali organizirao sam još nekoliko koncerata i producirao album Livia Morosina i Daria Marušića "Bura tramontana" što je Istri donijelo i prvog Porina. Danas me povremeno neki glazbenici pitaju za savjete oko produkcije njihovih uradaka, ali to je isključivo prijateljska razmjena iskustava i ideja.

Povezane vijesti

• Izložba i cjelovečernji tableau vivant Dragane Sapanjoš
• Davor Sanvincenti u MSUI-ju
• Čovjek i priroda na suptilnoj razini