"Nakon što nacrtam sliku ili napravim nešto drugo kreativno poput prstena, ogrlice, oslikam torbu nitko me više ne može naljutiti. Nakon toga sam u zenu! Obuzme me posve druga energija, podigne mi vibracije i ponese i - to je to! Pravi je to osjećaj koji me vuče da i dalje slikam, da upijam dobru energiju".

Ovim riječima svoj rad opisuje samouka slikarica Mirna Mošnja, inače zaposlenica u Upravnom odjelu za financije i gospodarstvo Grada Pule. Na prvu možda nespojive aktivnosti, ipak se u jednom preklapaju - i crtanje i matematiku odmalena je voljela, a život je dalje iscrtao dvije krivulje koje se ipak, posljednjih desetak godina, ponovno spajaju.

- Ljudi griješe kada ne daju svojoj djeci da se razvijaju u onome što vole, poput crtanja recimo. Poznato staro uvjerenje koje se još čvrsto drži na životu kaže 'što će ti to, pa ne možeš od slikanja živjeti', no mislim da je to pogrešno. Djecu treba pustiti da nesmetano usavršavaju svoje talente i u konačnici svoje strasti zaista i žive. Vjerujem da se svatko rodi s nekim darom i kada otkriješ koji je, treba ga njegovati i razvijati i pretvoriti u posao koji tada i nije posao, kako ga danas klasično poimamo, već je to ispunjen život. Jer, kako se kaže, izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni dana u životu, kaže nam odmah u uvodu Mirna.

Svoj je talent, smatra, naslijedila od tate Livija koji je imao atelje u kući u Buzetu. Često se okušala u potezima njegovim uljanim bojama, jer on je radio ulja na platnu. Čak je i mama znala naslikati pokoji akvarel, pa je Mirna shvatila da i ona, iako se time nikada nije hvalila, ima slikarskog talenta. Za brata Gorana kaže da je "više realan i konkretan".

Šaroliki Mirnin svijet uveseljava svaki prostor

- Šteta što se moj tata nije odlučio za likovnu akademiju, budući da je imao sve predispozicije i mislim da bi zaista bio još uspješniji slikar. No, život i okolnosti diktiraju svoj specifičan tempo kojemu se prilagodiš. Možda sada, kada gledam unazad, nisam ni sama drugačije postupila. Ali kad si mlad, ne znaš i ne razmišljaš o master planu ostatka svog života i vodiš se onime što smatraš korisnim i u to doba prihvatljivim. Moja odluka bila je Ekonomski fakultet - smjer financije, što je imalo smisla s obzirom da mi je matematika bila jedan od omiljenih predmeta u školi, a likovni i nisam previše voljela, jer te tjeraju raditi po šabloni, a ja sam apstraktna, nemoj me stavljati u okvire, kaže kroz smijeh naša sugovornica.

Ističe da za nju kad slika vrijeme ne postoji. Ne bi ni spavala, samo da ima više vremena za slikanje.

- Kada nešto voliš, kada ti srce zaigra zbog onoga što radiš, i kada to ispadne dobro, to je nenadmašan osjećaj. Postoje ljudi koji idu naokolo i gledaju se u ogledalo. Ja sam od onih koja ide po stanu i gledam u svoje slike. Kada sam zadovoljna naslikanim, stavim sliku u prolaz da je mogu gledati svaki put kada prođem tim dijelom stana. I kad mi izmami osmijeh i to baš svaki put, e, tada sam istinski sretna! Zaljubim se u te slike, baš se znam vezati i ti me radovi vesele. Dan tada gledam iz potpuno drugačije perspektive - potpuniji je i ljepši, gotovo u dahu opisuje nam Mirna svoju ljubav prema slikarstvu.

I upravo to se vidi i osjeća u njenim slikama koje su pune svijetlih boja, šarenila….

- U osnovnoj školi sam radila portrete i vjerno reproducirala s fotografija. No, većinu tih radova nitko i nije vidio. Bilo je to tinejdžersko doba kada postoji potreba da imaš svoju zonu komfora i tajanstvenosti. Kasnije u srednjoj i na fakultetu nisam više crtala, a kada se rodio prvi sin, Marin, odnosno nakon njegovih šest mjeseci života, negdje početkom 2012. godine, pojavila se snažna želja za slikanjem. Sve to jer sam dobila nekoliko slobodnih sati popodne, s obzirom da je uhvatio takav ritam spavanja. Najprije sam slikala na papiru pa na platnu i tako me opet obuzelo to slikanje i od tada intenzivno radim. Učlanila sam se u ULIKS i redovno sudjelujem na njihovim zajedničkim izložbama, dok ljeti imam samostalne izložbe, priča nam Mošnja.

Formalnu edukaciju nikada nije imala, tek mjesec dana kod jednog slikara odmah na početku 2012. gdje je naučila koji je kist dobar - od svinjske dlake.

Kreativno stvaralaštvo u punom zamahu

- Ono što smo tamo radili nije bila apstrakcija, već realizam, a to nije moj stil. Ja sam ipak bazirana na apstrakciji, ali išla sam po malo iskustva i da vidim kako to drugi rade, kaže.

Na pitanje kako joj dolaze ideje za sliku, jednostavno sliježe ramenima i kaže - ne zna.

- Gotovo nikad nemam ideju prije nego dođem u svoj mali improvizirani atelje. Stavim platno i krenem. I što dođe - dođe. Slažu se boje same od sebe. Ako radim sliku koja nije slojevito naslikana, treba mi oko dva sata, a ako je slojevita, treba mi više vremena jer se boja mora osušiti pa nastavim drugi dan. Jedan od dražih motiva su mi pulske dizalice jer su pune boja, kolorita, imaju simboliku i lijepe su. Kad netko navečer prošeta rivom ili dođe vozilom iz tog smjera u grad prvo što upadne u oko su upravo velebne dizalice koje su već postale prepoznatljiv simbol Pule.

Na svakoj izložbi barem jednu sliku posvetim njima. Sjećam se da ih je jedan turistički portal prije nekoliko godina objavio, jer je očito na mojoj izložbi bio njihov novinar. Priznajem da me to ugodno razveselilo. Ima Pula prepoznatljivih motiva, ali ove iz novijeg doba, poput dizalica, nude još puno prostora za njihovo korištenje u promociji grada, ističe Mirna.

Voli, kaže, i prirodu, ne mrtvu prirodu, već drveće, šumu, prirodu u proljeće ili jesen i to na svoj specifičan način.

- Odmalena sam uživala ići u prirodu i gledati njene boje i zato ih i danas rado prenosim na platno. Povratno mi ljudi kažu da su im moje slike vedre, pune boja koje podižu prostor, a time i raspoloženje, što je dakako prekrasno čuti, kaže nam Mirna.

Osim slika izrađuje prstenje, ogrlice, torbe, majice…

- Ma, kažem, najradije ne bih spavala. Toliko ideja, a opet toliko posla za sve posložiti u jedan prosječan radni, obiteljski dan. Posao, djeca, sportovi, kuća… a opet kada uđem u kuću prvo gledam kako bih šmugnula u atelje nešto nacrtati. Kombiniram svašta, koristim svaki slobodni trenutak da se kreativno izrazim. Boje su mi tako i po kući, stoje u kutiji da ne moram stalno trčati u atelje, pa kada iznađem koju 'slobodnu' minutu, maksimalno ju iskoristim.

Malo radim pa čekam da se suši, pa radim nešto drugo, pa opet slikam, pa opet pustim da se osuši i tako... Nažalost, ne mogu svaki dan slikati. Ipak su mi prioritet obitelj, djeca i njihove potrebe. Zato i gledam da što više toga radim u stanu s njima. To je kompromis na koji pristajem, kaže kroz smijeh.

Osim izložbi ima i web-stranicu (www.mirnart.com), društvene mreže (mirnart.official na instagramu, Mirna art i Mirna slike na Facebooku), da malo šira javnost vidi što radi. Posljednje vrijeme posvetila se uporabnim predmetima, a vrlo atraktivne su i majice s motivima Pule, naravno vedrih, veselih boja, idealna uspomena za sve brojnije goste grada Pule.

- Kada nešto čuči u kreativcu, to nađe svoj put i izričaj. Tako je i s ogrlicama, prstenjem, torbama, majicama. Sinulo mi je i odlučila sam probati, a dobra je stvar što upravo to mogu raditi u stanu jer slike su ipak prevelike, a ovo mogu raditi svaki dan, doma dok sam s obitelji. Ugodno i korisno pomirim obiteljski život i nemirni slikarski duh. Istina, voljela bih imati više svojih izložbi, osim one u ULIKS-u koja traje ljeti sedam do deset dana jer slike na platnu ipak su osnovi pokretački impuls mog kreativnog bića.

Ipak, zahvalila bih se ULIKS-u čiji je predsjednik bio cijenjeni i svestrani, nažalost nedavno preminuli Edo Orel, a koji je omogućio članovima samostalne izložbe. Neovisno o tome što nemam svoju galeriju niti stalni izložbeni prostor, a slika je sve više, ne odustajem od ove strasti. Sama činjenica što sam pronašla nešto što me toliko ispunjava, poklon je sam za sebe. Što se tiče traženja galerija i ostalog marketinškog posla, od toga sam zasad odustala jer zaista ne nalazim vremena.

Nakit

Kada govorim o web-prodaji, mislim da su ljudi još uvijek pomalo skeptični prema web-stranicama, jer ne znaju što očekivati s obzirom da se danas svašta i nudi i podvaljuje. Netko radi samo na rastegnutom platnu, bez okvira, a danas postoji puno programa gdje se to može lijepo ubaciti u prostor da izgleda kao da je na okviru. Tako da shvaćam da je to zasigurno jedan od razloga zašto generalno postoji manji interes za web-prodaju. Umjetnost je u cijelosti subjektivna i doživljaj slike, potez kista i špahtle te nijanse najbolje se mogu doživjeti uživo.

Tek slike u prostoru mogu dočarati njihovu ljepotu

Uživo se stvara i ta povezanost promatrača i djela, stoga su izložbe, a vjerojatno će to uvijek i biti, nezamjenjive i neusporedive, zaključuje Mirna Mošnja nemirnih dlanova koji već traže kistove i boje, željni daljnjeg rada i stvaranju u vedrim veselim tonovima, baš kakva je i Mirna, nemirna duha željna stvaranja, ali vedrog pogleda na svijet kojeg s velikim žarom nastavlja prenositi na svoja platna.

Povezane vijesti

• ALIETA MONAS PLEJIĆ Preminula pazinska slikarica