POTVRDILO SE JOŠ JEDNOM:

Kvragu i Nova godina, u Puli se zna da je zemlja prošla krug oko Sunca kada se održi filmski festival HRVATSKI FILMAŠI JAKO VOLE PSIHOLOŠKE DRAME I METAFORIČNE PRIKAZE BILO ČEGA

  Na kraju, kada se za jedno godinu, dvije ili više budemo opet okrenuli festivalskim uspomenama, kojeg ćemo se filma s ovog, 68. filmskog festivala sjećati? Hoće li povod za sjećanje uopće biti neki od filmova, ili nešto drugo? Možda će u sjećanju ostati okus onog sladoleda kojeg smo pojeli usput ili covid kontrola na ulazu u Arenu

| Autor: Mladen RADIĆ
(Dejan ŠTIFANIĆ)

(Dejan ŠTIFANIĆ)


K vragu i Nova godina, u Puli se zna da je Zemlja prošla krug oko Sunca kada se u njoj održi Pulski filmski festival, pa makar i bez vatrometa, koji nekome smeta, dok predblagdansko prosinačko petardiranje može iz nekog razloga proći bez problema, ali to je već druga priča…

Pulski filmski festival je i u svojoj 68. godini živahan, možda ne kao nekad, ali lijepo je vidjeti da je tu, lijepo je vidjeti da on još nekoga zanima i da može još štošta pokazati. Priče o filmskom festivalu oduvijek su bile dio pulskog identiteta, koliko god da se elastično i neodređeno može shvatiti taj pojam, uz njega se odrastalo i na njemu se uživalo, na njemu su se stvarale uspomene koje su se nosile cijeli život. Kakav god on bio, hrvatski, europski, svjetski, dio je ove male sredine koja se zove Pula.

U taj niz nadovezao se i ovogodišnji festival, koji je imao neke novine. Kao novinaru, jedna od upadljivijih intervencija u program mi je ona da se ove godine pobjednici nisu proglasili u podne, prije proglašenja u Areni, nego se netko genijalno sjetio da se prve informacije puste u javnost tek navečer, e da bi što više ljudi došlo u amfiteatar. Štogod netko tvrdio, to je briljantna ideja i onaj koji se toga sjetio trebao bi primiti posebnu Zlatnu Arenu za životno djelo. Ne samo to, sada je jasno zašto su neki u Puli bili tako nervozni ovih dana - zato što su strepili tko će pobijediti i još su pritom jedva čekali da se lijepo odjenu i krenu masovno u najljepše otvoreno gledalište na svijetu, kako mu se često tepa.

Nije toliko loše

Kada se pogleda ovogodišnja hrvatska produkcija, treba biti iskren i reći da situacija u prosjeku nije toliko loša. Ozbiljno. Izgleda da niti korona nije mogla utjecati na filmsku produkciju, osim ako će se posljedice toga tek vidjeti na idućim festivalima jer, kako se sada vidi, morski valovi nisu jedini koji ove godine stižu do kopna, tako da priča još nije gotova.

"Murina", "A bili smo vam dobri", "Menhetenska odiseja", "Plavi cvijet", "Po tamburi" i "Zora" natjecali su se za naklonost žirija i publike u hrvatskom programu. U njima se korona ne spominje, a po starom običaju hrvatski filmaši nekako jako vole psihološke drame i metaforične prikaze bilo čega, što samo po sebi nije loše, ali činjenica da glumac ili glumica u filmu prazno gledaju u kameru ili pored nje, ne znači da oni djeluju pametno niti da je film automatski nešto dubokoumno. Ima redatelja i glumaca koji znaju ni od čega napraviti nešto, koji znaju film rastegnuti i svejedno ga učiniti zanimljivim, i što je najbolje od svega, takvih ima u Hrvatskoj, što se vidjelo i na ovogodišnjem festivalu. Schmidt ili Ogresta, na primjer, ali to su ljudi iza kojih stoji ono što najbolja škola ili online tečaj na internetu ne mogu dati, a to je iskustvo.

Branko Schmidt je u nešto više od sat vremena filma "A bili smo vam dobri" utrpao ono što mnogim njegovim domaćim kolegama ne uspije u dva sata i to prikazao jasno, pritom razvivši likove kojih u filmu ima zbilja puno, dok se neki ne snađu s četiri lika. K tome je još uputio i političku poruku, s jedne strane zauzevši se za protagoniste, razočarane branitelje, a s druge jasno i glasno osudivši ustaštvo i fašizam, možda i najjasnije u zadnjih 30-ak godina u hrvatskoj kinematografiji. Ogresta s druge strane u "Plavom cvijetu" nema političku poruku, niti se trudi u ovoj priči o tri obične žene režati na socijalnu sliku u Hrvatskoj, ali ima osjećaj za emociju koja se osjeti, pogotovo na kraju.

Karikirano nasilje

Publiku ipak ne treba pustiti bez zabave, a na ovogodišnjem festivalu svjetsku premijeru i rasprodano gledalište (koje bi sigurno bilo krcato i da mjesta nisu zbog pandemije ograničena) imao je nastavak srpskog hita "Južni vjetar". Glavni glumac Miloš Biković popeo se prije projekcije u bijelom odijelu na pozornicu, pozdravio publiku i umiljato se fotkao sa svima, neopterećen suvišnim brigama. Bez briga zacijelo je bila i publika, koja je mogla pustiti mozak na pašu i uživati u jurnjavama i pucnjavama i u principu ničemu drugom. Redatelju Milošu Avramoviću treba odati priznanje da se dobro snašao i učinio da akcijske scene ne djeluju jeftino. Pokazao je da i susjedi Srbi te njihovi susjedi Bugari konja, odnosno konje i oktane u autima za trku imaju.

Publiku je pokušao zabaviti i Stanislav Tomić, koji je na ravnice jedne i jedine Slavonije postavio "Ratnike podzemlja" u novoj verziji u filmu "Po tamburi", što je istovremeno njegova jaka strana i njegov najveći problem, jer… čemu to? Super je što je Tomiću uzor jedan Walter Hill i što je jedan od glumaca koji je u filmu maskiran, na odjavnoj špici potpisan kriptičnim znakom upitnika, ali opet - koga to briga? Hoće li itko pasti na dupe što su u filmu Mrle i Prlja iz Leta 3? "Po tamburi" se čvrsto drži Hillovog predloška, ali ima jedna pjesma snimljena dvije godine prije no što su "Ratnici podzemlja" stigli u kina, a kaže da je "teško vidjeti istinu sa suncem u očima". Umjesto klanjanja uzorima, ponekad je bolje tražiti svoj put.

Svoj put potražila je "Menhetenska odiseja" i nije baš naišla na topao prijem u gotovo praznom pulskom kazalištu gdje je prikazana. Štoviše, izgleda da su neke kritike negativne, što i ne čudi jer film doista jest težak, teatralan i karikirano nasilan, tako da neće svima sjesti. Ali, ovaj film Marija Vrbančića niti se trudi svima dopasti, niti pokušava plivati niz struju, ali svejedno ima gotovo školski, staromodno pedagoški odaslanu poruku o ljudskoj mračnoj strani.

Apage Satanas

Negdje na putu psihološkog preispitivanja likova i njihove okoline te beskrajno dugih scena su i "Zora" prikazana kao zadnji film u konkurenciji, i "Murina", koja je prikazana prva i oba filma idu u rubriku "Što li je autor htio reći? I kako? I zašto, uopće?".

Na kraju, kada se za jedno godinu, dvije ili više budemo opet okrenuli festivalskim uspomenama, kojeg ćemo se filma s ovog, 68. filmskog festivala sjećati? Hoće li povod za sjećanje uopće biti neki od filmova, ili nešto drugo? Možda će u sjećanju ostati okus onog sladoleda kojeg smo pojeli usput ili covid kontrola na ulazu u Arenu? Šteta i što nije bilo dozvoljeno sjedanje i ležanje na travi. Grad je bio prilično živ navečer i kroz glavne je ulice i trgove bilo teško proći brzim korakom. Osim u kazalištu i Areni bilo je filmova i na Kaštelu, no neki su bili namijenjeni onim kasnonoćnim pticama, ili pak onima koji ne moraju namještati alarm za buđenje idućeg jutra.

Hoćemo li se na koncu više sjećati onoga čega ove godine u Areni nije bilo, primjerice holivudskih blockbustera, koliko god da ta sintagma kod nekih izaziva želju da uzviknu "Apage Satanas"? Dok korona traje, lako se izvući na manji broj sjedala, no kada jednom ovo prođe, opet će se u velebnom prostoru rimskog amfiteatra vidjeti da ga ne mogu uvijek popuniti umjetnički filmovi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum