Prva važna stvar koja je prepoznata je sigurno glagoljica, na području Istre i Kvarnera. Slavenska pismenost je ovdje zasvjedočena od 10. do 12. stoljeća. Primjerice, baš odavde, iz Svetog Petra u Šumi je onaj mali kameni fragment na kojem gore piše ćirilicom "amen" a dolje piše glagoljicom "Jakov". Druga su stvar freske

Akademik Josip Bratulić nedavno je proslavio osamdeseti rođendan. Iako je već petnaestak godina u mirovini, nimalo ne miruje već marno priprema nove knjige o temama kojima se bavio cijeli život: srednjovjekovnoj književnosti, glagoljici, hrvatskoj kulturnoj baštini te istarskim doprinosima hrvatskoj i svjetskoj kulturi. Razgovarali smo u njegovu rodnom Svetom Petru u Šumi. Tu je prije sedamdesetak godina zacrtan njegov životni put kada je, stjecajem okolnosti, pošao na školovanje u pazinsko Sjemenište poput mnogih svojih vršnjaka koji su upravo preko te škole izrasli u zaslužne istarske svećenike, kulturne djelatnike, gospodarstvenike…

- Jeste li krenuli na školovanje u pazinsko Sjemenište sa željom da postanete svećenik?

- Kada je 1950. godine otvorena pazinska gimnazija Otokar Keršovani završio sam četvrti razred osnovne škole i moji svi vršnjaci su uglavnom pošli tamo. Ja sam međutim bio najstarije muško dijete u obitelji i na nastavak školovanja nisam mogao ni pomisliti, jer mene je čekala kmešćina. Drugi su vršnjaci iz sela išli u Pazin u gimnaziju, putovali su vlakom svako jutro, a ja sam ovdje u Svetom Petru u Šumi nastavio u peti razred, tada smo naime imali osnovnu školu šest godina. Nakon što bih završio tih šest razreda, od mene se očekivalo da postanem težak, mojima doma bio bih takav od velike pomoći. U razredu je sa mnom ostalo tek nešto slabijih đaka, pa kad bi učitelji ispitivali, ja bih uvijek dizao ruku, u svim predmetima, i nakon što sam prvog dana škole tako pet-šest puta odgovorio, učitelj mi je rekao da od sutra idem u šesti razred. Kad se to proširilo, postao sam glavni u selu, u peti razred san hodija samo jedan dan! I onda je za to doznao moj zrman, župnik u Roču, i preporučio mojim roditeljima da me pošalju na nastavak školovanja u pazinsko Sjemenište. Ja tada nisam mislio da ću biti pop nego da idem u školu, to je velika stvar bila. Kad sam završio taj šesti razred, trebao sam se upisati u gimnaziju odmah u drugi razred, ali jedna nezgoda je to malo poremetila. Kad sam jednom napasao krave u šumi, štapom sam nabadao gnijezdo stršljenova u zemlji, i odjednom su se namjerili na mene, svega su me izboli, bože dragi! Deset dana sam bio izvan pogona, skoro slijep, a onda su zaključili da u gimnaziju ipak krenem od prvog razreda kao i svi drugi. Pripadao sam jednoj vrlo sretnoj generaciji u kojoj smo vrlo dobro prijateljevali i dobro smo prošli jer naša je klasična gimnazija bila zaista dobra, s jako dobrim profesorima.

- Kakve vam je vidike otvorilo školovanje u sjemeništu?

- Ja sam već tada u gimnaziji bio predsjednik nekakvog učeničkog društva, imali smo predavanja svaku nedjelju, imali smo i svoj časopis, zvao se Naš glas, prije mene urednik je bio Josip Turčinović. Ja sam bio urednik u tom časopisu i pisao sam u njemu. Imali smo slobodu čitati i pisati štogod smo htjeli, a za mene su govorili da sam pročitao sve što je bilo u knjižnici, ali ipak nisam, no moj profesor me puštao da si u toj bogatoj knjižnici izaberem štogod hoću. Nama je knjiga bila stvarno prijatelj i drug, imali smo dosta knjiga i čitali smo stalno, čak i dok smo čuvali blago. Moj praujak župnik je svojoj nećakinji, mojoj majci, dao dosta knjiga iz supetarske čitaonice da ih ne bi spalili nakon 1918. godine. Čitali smo stalno, čitali su nam i stariji, i to je tako, netko voli čitati i slušati, a netko ne voli, tako je i danas. Ima ljudi koji su završili fakultet, a nisu pročitali nijednu knjigu čak ni za lektiru, kao ni kasnije. Ako se počneš odmalena družiti s knjigom, družit ćeš se uvijek.

- Koji je događaj ili trenutak pridonio da odaberete kojim putem želite krenuti u životu i čime se želite baviti?

- Uvijek sam mislio da ću nakon gimnazije postati publicist, ne novinar opće prakse, nego onaj koji će pisati tekstove koji su važni za neko područje. I tako sam upisao hrvatski jezik i komparativnu književnost. To je upisao i moj prijatelj Josip Turčinović koji je završio teologiju i onda je zajedno sa mnom bio na toj godini. Zajedno smo slušali neke predmete i polagali ispite. Jedan od profesora kod kojeg smo bili na seminaru, Josip Ham, je i mene i njega zapazio, mi smo dobili odličan na tom predmetu, i kad se u Staroslavenskom institutu otvorio posao za prepisivanje tekstova, i on i ja smo se javili. Zarada je bila sasvim dobra, ali smo i učili na tim tekstovima, glagoljicu i ćirilicu, gramatiku smo radili, tako da nam je to jako pomoglo.

- Jedna od vaših fascinacija je Istarski razvod. Kako ste se zainteresirali za taj važan istarski povijesni spomenik?

- Kako sam već kao student radio u Staroslavenskom institutu, ja sam tamo nastavio i poslije studija, tamo sam pripremao i magisterij iz starije književnosti, obrađujući jednu lijepu temu, o Josipu i njegovoj braći. To je jedna od velikih biblijskih tema, o njoj govori i istoimeni roman Thomasa Manna, a ja sam obradio kako je ta tema obrađivana u hrvatskoj i evropskoj književnosti. To je bio moj magisterij i profesor je bio jako zadovoljan. Poslije sam htio nastaviti s biblijskim temama ali profesor mi je preporučio da radije radim na nekim temama iz Istre, i obradio sam Istarski razvod. To je bila velika tema, jer Istarski razvod je glagoljicom napisani spomenik kojemu korijeni sežu od 1275. pa negdje do 1300. godine, i daje mnogo podataka o tome kako se u Istri odvijalo gospodarstvo, zemljoradnja, stočarstvo, od čega su ljudi živjeli, kako je zemlja bila dragocjena, i kako su oni razvodili tj. određivali granice. To je prvenstveno pravni spomenik, ali ja sam ga pokušao prikazati i kao literarni spomenik. Zašto? Ono što je lijepo napisano, sa svim tim dijalozima i svađama, s kontraštivanjima, zapravo je literatura. Istarski razvod je doista naš jako važan srednjovjekovni spomenik o životu seoske zajednice, o tome kako su ljudi tada međusobno živjeli, kako su se morali dogovarati o čišćenju putova ili lokava, zajedničkom korištenju pašnjaka i slično. I uvijek kad bi nešto zaključili, lijepo su se počastili.

- Vodi li vas u vašem književnom i znanstvenom radu nekakav osjećaj dužnosti za bavljenje Istrom i njenim nasljeđem?

- Morate znati da je u Austriji Istra bila posebna pokrajina, kao i Dalmacija, i nije pripadala Hrvatskoj i Slavoniji. Zato u hrvatskim knjižnicama naših knjiga i novina nema. U Austrougarskoj je školstvo tako napravljeno da stara Pazinska gimnazija nije pripadala pokrajinskim vlastima nego Beču, knjige za nju tiskale su se u Beču i dolazile u Pazin. Kad je osnovan Čakavski sabor sa Zvanom Črnjom, jedna od prvih važnih objavljenih knjiga bila je „Korablja začinjavaca“, to je bila antologija hrvatskog pjesništva starijeg razdoblja, a moj je posao bio obraditi za tu knjigu baš to najstarije razdoblje, prvenstveno Istru. Primjerice, imamo Pjesmu o Učki: „Vaspet je jedna vlast jaže zovet se Istrija i v toi zemlji e jedna gora jaže zovet se latinski Olinfos jaže je Ucka i te gori visokost ide daže pod oblaki“. Tko je ikada o Učki napisao takvu pjesmu? U Istri iz svih krajeva vidimo tu Učku, i kad Učka ima klobuk, znači da će biti kiše. Tu su knjigu potpisali Zvane Črnja i Ive Mihovilović, ali moj udio je bio najveći jer tada se tek počeo značajnije percipirati doprinos Istre hrvatskoj književnosti.

- Spomenuli ste Čakavski sabor. U čemu vidite njegov najveći značaj?

- Tek nakon osnivanja Čakavskog sabora počelo se opet svirati na dvojnice i sopile, istarska ljestvica je postala izazov za muzikologe i za skladatelje, a Žminj je postao košnica u kojoj su se stvarali za Istru vrlo važni odnosi. Zvani Črnji je tada bilo veoma stalo da istarska čakavština dobije dolično mjesto u hrvatskoj književnosti, a nakon toga i istarske freske, glagoljski zapisi koje je proučavao Branko Fučić, i postupno se došlo do spoznaje da bi bez Istre cijela hrvatska kultura bila jako okrnjena.

- Recite, onako na prvu loptu, iz glave, koji su najveći doprinosi Istre hrvatskoj povijesti i kulturi?

- Prva važna stvar koja je prepoznata je sigurno glagoljica, na području Istre i Kvarnera. Slavenska pismenost je ovdje zasvjedočena od 10. do 12. stoljeća. Primjerice, baš odavde, iz Svetog Petra u Šumi je onaj mali kameni fragment na kojem gore piše ćirilicom "amen" a dolje piše glagoljicom "Jakov". Drugo, freske u Istri su doista posebne, beramske i druge koje tek otkrivamo, one znače sam vrh europske pučke umjetnosti. Drugdje su starije freske otučene da bi se napravile nove a kod nas su sačuvane zbog siromaštva. Treće, mi imamo književnike koji su u okviru cjelokupne hrvatske književnosti doista puno značili. Hrvatski protestanti su u Tübingenu izdali Novi zavjet, imali su pripremljenu cijelu Bibliju tamo oko 1561. godine, imali su početnice, to je u to vrijeme značilo golemi napredak. Ovdje nas nikad nije bilo puno, ali oni su u stranom svijetu mnogo toga preveli i objavili. U 19. stoljeću istarski su književnici bilo vrlo važni, Eugen Kumičić je predvodnik realizma u hrvatskoj književnosti ali manje se zna o njegovoj ženi Mariji Kumičić koja je izdala prvu hrvatsku kuharicu, koja se svugdje čitala i koja je bila veliko otkriće, po kojoj su ljudi kuhali jer u njoj nisu bili navedeni samo sastojci već i upute kako se jelo sprema. I konačno, cijeli taj nacionalni pokret koji je pridonio da Istra ponovno bude hrvatska, je doista velika stvar i Hrvatska zbog toga u ovom svom dijelu nije okrnjena.

- Svojevremeno ste ušli u politiku, kroz jednu tadašnju demokršćansku stranku. Što vas je motiviralo?

- Tada je demokršćanska misao bila vrlo važna i vrlo jaka, u vrijeme kad sam ja tome pristupao. Ali onaj koji je vodio demokršćansku stranku u Istri, moj kolega s fakulteta, on je htio da se ona zove Hrvatska demokršćanska stranka, a ja sam rekao da demokršćani nemaju nacionalnih oznaka, nego može biti istarska, to nije nacionalna nego regionalna oznaka, vjerujem da bi to prihvatili i naši Talijani pod tim imenom, ali ta stranka nikad nije osnovana. Možda sam predao pristupnicu, ali nikad nismo osnovali čak ni podružnicu te Istarske demokršćanske stranke koja bi, to pouzdano znamo, okupila mnoge, i naše Talijane, jer bi se osjećali u tome doma. Ali to je bio samo pokušaj u prazno, nismo imali šanse.

- Demokršćanska opcija ni na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni ne bi bila moguća?

- Da se razumijemo, praktički nije bila moguća ni onda kad smo započeli. Ta opcija nije klerikalna, demokršćani nikad nisu klerikalni, oni su zapravo jedna socijalna demokratska struja koja doista potiče ravnopravnost u svakom pogledu. Ni drugdje klerikalni sustav ne pripada toj demokršćanskoj zajednici.

- Je li u Istri Čakavski sabor bio nadomjestak početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća proskribiranoj Matici hrvatskoj?

- Čakavski sabor jest potekao od riječkog ogranka Matice hrvatske kojeg je vodio Zvane Črnja, ali je poslije vodio samostalni način promišljanja. U Splitu se također Matica hrvatska spasila tako da se preimenovala u Čakavski sabor. Mnogi su ga tada pokušali rušiti, čak i iz Talijanske unije.

- Ipak se čini da su kulturni proizvodi koje su stvarali i Čakavski sabor i Matica hrvatska posljednjih godina splasnuli, izgubili energiju?

- To ne bih rekao. Matica hrvatska je najjači izdavač. Svi su propali, a ona izdaje godišnje oko stotinu najvažnijih knjiga. Izdavali smo i ediciju „Istra kroz stoljeća“, ali je završilo negdje na pedesetoj-šezdesetoj knjizi. Ja sam uredio barem trećinu od toga, i sad se ponovno obnavlja jer dvije knjige su izašle, one koje je bilo lakše urediti, a sada nas čeka teži posao.

- Koje svoje vrijednosti današnja Istra ne cijeni dovoljno?

- Najprije svoj put kroz povijest. Imamo dobru arheologiju, ali razdoblje srednjeg vijeka, uspostavljanje odnosa nacije i zemlje, uspostavljanje kulture na hrvatskom jeziku, gotovo da se ne cijeni, Imam dojam da nekima smeta i pojam Hrvatska ili hrvatski, ali ipak su svi koji su pisali u okviru hrvatskog jezika uvijek to isticali, od Mije Mirkovića do čakavske varijante hrvatske književnosti. Da nije bilo Čakavskog sabora, ne bi bila razvijena ta dijalektalna osnovica ni u Istri ni u Dalmaciji, a to je važno istaknuti: Hrvatska ima tri narječja, tri književnosti, ali ona ima i relativno važnu književnost kroz povijest, do dana današnjeg.

- No, u Istri definitivno postoji političko mišljenje koje je različito od onog prevladavajućeg u Hrvatskoj. Kako je moguć kvalitetan suživot između ta dva mišljenja?

- Na izborima!

- Na izborima se stvaraju konflikti, ali kako urediti njihov suživot?

- Gledajte, najprije se treba izboriti za činjenično stanje, a tek onda… Onaj koji pobjeđuje neće razgovarati s onim koji nije pobijedio. Ljudi se moraju uvjeriti je li netko koristan ili nije, radi li za sebe ili radi za društvo. Ako radi za cijelu zajednicu, bit će prepoznat. Ako radi samo za sebe neće biti prepoznat kao onaj koji bi mogao…

- Možemo li onda za današnje stanje reći da HDZ smatra IDS korisnim ili da IDS smatra HDZ korisnim?

- Svaki sebe smatra korisnim, ali drugoga ne. Kakva bi to bila politika koja bi hvalila drugoga? To ne postoji nigdje.

- Uz ostale vaše titule, dičite se i naslovom vinskog viteza. Kako je do toga došlo?

- Bratovština vinskih vitezova je nastala prije dvadesetak godina, skupilo se nekoliko ljudi koji su htjeli biti dio ove evropske vinske udruge, to je austrijska udruga ali se oni pozivaju na tradiciju iz 15. stoljeća. Ja sam često pisao o vinu, kad god je trebalo nešto napisati, imam cijelu zbirku tekstova o tim lijepim temama iz hrvatske tradicije, i na osnovu toga sam postao vinski vitez.

- Kako ste se osobno, a i cijela ta bratovština vinskih vitezova, ponijeli kada se prije šest godina dogodio nasrtaj Slovenije na naš teran?

- To ne spada u naše vinske interese…

- Perete ruke od toga?

- Ne, ne da peremo ruke, mi se u takve stvari ne petljamo, jer to je politika, to nije kultura. Problem terana nije problem vina, nego problem da bi ga oni htjeli prodati više nego mi, oni bi da mogu izmislili i kukuruz i pšenicu, ali kod nas je oduvijek jedna od najvažnijih loza bio teran. Kao kad bi sad Slovenci rekli da naša pšenica nikad nije bila naša, pa to je ludo! Problem je da bi oni nama htjeli reći da mi za Evropu nismo spremni jer im ne damo onoga zaljeva više nego što kaže pravo mora, a to pravo kaže da je granica po sredini, pa i Istarski razvod kaže da je na rijeci Raši granica po sredini.

- Može li se reći da ste trenutačno najugledniji i najutjecajniji Istrijan izvan Istre?

- Ne daj bog da san! Brižna Istra ako bih ja to bio. Kultura nikad nije bila jako prodorna i cijenjena. U politici često ističem tu demokršćansku ideju, ali nismo tada s njom uspjeli uopće, a ne bismo uspjeli ni danas. Političari mogu nametnuti svoje mišljenje, ali ja sam uvijek dao slobodno ljudima da razmišljaju. Ali, moje je poslanje tumačiti drugima, ja sam tumač tekstova iz kulture drugima. Evo sad je u štampi „Hrvatska Biblija“, knjiga od oko 600 stranica, s ilustracijama, to čeka 10 godina da bude objavljeno. Druga knjiga koja bi trebala izaći je „Povijest hrvatske glagoljice“ u kojoj Istra ima jako važnu ulogu, od formiranja jezika i svega drugoga. Ako te knjige izađu, u tim knjigama će biti prilično moga posla. Evo, sada sam došao na proslavu svoga rođendana u Istru, a usput sam održao četiri predavanja o povijesti i kulturi Istre.

- Imate li još pokoji projekt u pripremi?

- Imam cijelu knjigu posmrtnih govora iz hrvatske književnosti, na hrvatskom i na latinskom. Oni su doista dobar dokument jer su te govore pisali vješti govornici, znate ono - o mrtvima sve najbolje, ali je bilo i onih koji su u okviru toga znali reći o ljudima neke istine. I sam sam održao nekoliko posmrtnih govora, moj mi je izdavač čak rekao da sad može i poginuti kad ima nekoga tko će mu održati dobar posmrtni govor. Teško je to držati, pogotovo kad je čovjek vezan za nekoga, ali to je posebna vrsta govora koji je u okviru književnosti vrlo važan. To su bili veliki posmrtni govori i kraljevima i carevima, a danas ljudima koji su zadužili zajednicu nekim svojim postupcima, životom i radom.

Daruje svoju jedinstvenu biblioteku

- Već ste javno rekli da biste Istri željeli pokloniti svoje knjige?

- Sakupljao sam ih dugo vremena, i svaka knjiga koja je vezana uz Istru odmah je došla kod mene, bez obzira na kojemu je jeziku. Imam tekstova kojih nema ni u jednoj knjižnici, nigdje, jer su 1920. godine spaljene u Narodnom domu u Trstu i u Narodnom domu u Puli. S mojom knjižnicom bi sve te knjige ponovno došle tamo gdje pripadaju. Imam i knjige koje su sačuvane u svega jednom ili dva primjerka, ili su ostale u rukopisu, ili su dragocjene na drugi način. Nikome te knjige ne znače toliko koliko cijeloj zajednici jer one jesu svjedočanstvo našega puta kroz povijest.

Povezane vijesti

• Akademik Josip Bratulić obilježio 80. rođendan u rodnom Svetom Petru u Šumi: JEZIK SE S LJUDIMA DIJELI, POPUT HRANE NA STOLU
• AKADEMIK BRATULIĆ: Puli, Istarskoj županiji i Sveučilištu želio sam pokloniti 15 tisuća svojih knjiga koje su neprocjenjivo vrijedne, ali me izbjegavaju. A s tim knjigama smo mogli obnoviti spaljenu Narodnu čitaonicu
• JOSIP BRATULIĆ: Rad na ovoj knjizi bio je doživljaj, zadovoljstvo, ali i posebna milost