RAZGOVOR

GUALTIERO MOCENNI, pulsko-milanski kipar i slikar impresivnog opusa: "Da Michelangelo iza sebe nije imao cijelu škvadru i mecene, za ono što je napravio TREBALO BI MU 600 GODINA"

Kao umjetnik imam stav prema djelu. Ja ne smijem brinuti što će drugi misliti o mom djelu. Jedan veliki francuski slikar rekao je da je umjetnost kao piknik - ako nosiš nešto sa sobom, onda onaj drugi može i prezalogajiti, kaže Mocenni

| Autor: Zoran ANGELESKI


Dječačka vedrina i vulkanska energija, utjelovljeni u srdačnom i srčanom 86-godišnjem gorostasu. Uz impresivni opus Gualtiera Mocennija i njegovih čak 70 godina posvećenog umjetničkog djelovanja, izlaganja slika i postavljanja skulptura u javnim prostorima na skoro svim kontinentima, razgovor s ovim dragim čovjekom otkriva pomirenost sa svijetom, spremnost na šalu, razoružavajuću otvorenost, bez traga autoviktimizacije ili talijansko-hrvatskog svrstavanja te ikakve ideologizacije svoje pozicije.

Umjetnik, svjetski putnik i neumorni krotitelj kamena, Mocenni je, pod utjecajem Modiglianija i Boccionija, svoju slikarsku karijeru počeo u Puli, a kasnije je kontinuirano nastavio raditi u Firenci, da bi se etablirao u Milanu.

Gualtiero Mocenni već 65 godina živi zajedno sa svojom suprugom i muzom, Hrvaticom Alicom. Imaju dva uspješna 51-godišnja sina (nejednojajčana) blizanca - Simone s ocem dijeli slikarsku i kiparsku strast, a i akademski je glazbenik, plodni pjesnik i pisac, dok je Saša nagrađivani novinar koji je među prvima otkrio aferu Parmalat, slučaj tog agroprehrambenog diva koji se 2003. godine urušio pod teretom duga od 14 milijardi eura.

- Je li istina da su vaši slikarski počeci vezani uz filmski festival u Puli?

- Da, tri godine za redom, na prvoj Reviji domaćeg filma 1953. i na dva prva festivalska izdanja 1954. i 1955. slikao sam velike, 2x3 metra plakate ispred Arene. Sjećam se mog plakata za film "Djevojka i hrast", sjećam se da je to bila tragična priča. Dali su mi fotografiju i ja sam komponirao plakat. Sjećam se i mog plakata za film "Lažni car". Kasnije me naslijedio pokojni profesor Ivan Obrovac, moj veliki prijatelj koji je, dok sam ja oslikavao plakate, bio kinooperater. Tada sam, usput, Obrovca savjetovao da ode na zagrebačku akademiju i srećom me poslušao.

- Gledao sam dokumentarni film o kiparu prof. Stanku Jančiću, učeniku Antuna Augustinčića, koji je rekao da je figura nesavladiva, da je nemoguće napraviti dobru figuru. Vi ste izbjegli figuru u kiparstvu?

- Moje kiparstvo dolazi iz mog slikarstva. A do toga je došlo iz čistog slučaja, točnije zbog jedne oklade (smijeh). A i to kad sam već imao 40 godina. Jedan moj veliki prijatelj i kolekcionar, odvjetnik u Milanu, rekao mi je jednog dana da je kupio novi stan i da ima dupli ulaz, i da bi za to mjesto htio skulpturu te da mu, ako znam, preporučim nekog kipara. Rekao sam mu: "Pa ja ću ti napraviti". On je kazao: "Kako, kad nikad nisi to radio?". Rekao sam mu da moram nekako početi. Napravili smo si jedan neformalni ugovor kojim sam se, uz autorsku autonomiju, obvezao da ću dovršiti skulpturu do Božića 1975. godine. Sreo me malo prije isteka roka, a ja mu kažem da sam zaboravio na to. No, on me podsjetio da je on odvjetnik, kao i njegova supruga. I ništa, napravio sam svoju prvu drvenu dvometarsku skulpturu. Kad smo mu je donosili, našalili smo se i skulpturu omotali u crne vreće i vezali špagama. Kao umjetnik Christo koji je omatao spomenike i zgrade. Kad smo mu donijeli rad, on je zatražio da skinemo špage, na što sam mu ja uzvratio: "Kakve špage, to je skulptura". Otišli smo u drugu prostoriju večerati, a moj brat je u međuvremenu diskretno skinuo vreće sa skulpture. I kad je domaćin na koncu vidio skulpturu, rasplakao se dirnut. To je bio početak. Bilo je to 1975. godine, a već četiri godine kasnije na Vidikovcu smo napravili onu veliku skulpturu koju ljudi zovu "Brod". Dakle, iz slikarstva sam prešao u kiparstvo, da bi sada u Puli, prvi put u životu - a vi ste prvi čovjek na svijetu koji to sada vidi - moj sin Simone i ja zajednički napravili sliku.

- Hvala, baš sam počašćen.

- Ići ćemo dalje, napravit ćemo izložbu s 40-ak zajedničkih slika. Evo vidite, još je friška... Inače, u slikarstvu svatko od nas dvojice ima autonomiju, no u kiparstvu je malo drukčije. Zajednički smo napravili onu skulpturu u Art parku na Verudeli. Kada je, pak, jedan od nas dvojice autor, a drugi asistent, ni tu nismo pasivni asistenti jedan drugome. To je simbioza.

- Figuru ste imali u slikarstvu, no ne i u kiparstvu.

- Figuracija je postojala i u prvoj slici koju sam naslikao 1948. godine, kao 13-godišnjak. Kasnije su, nakon pejzaža, uslijedili autoportreti.

- Ta izdužena linija podsjeća na Modiglianija.

- Znaš što ja kažem: onaj koji nije imao oca je siroče. Uzori su legitimni, ali je potrebno da se i sam ostvariš, nađeš svoj izraz. Prva moja apstraktna slika nadovezala se na posljednju moju ondašnju sliku mačke.

- Kad vas pitam za figuru u skulpturi, ne mislim da vi ne biste to znali, nego pitam zašto ste ju izbjegli kao motiv. Jeste li se bolje izražavali u apstrakciji i geometrizmu?

- Nije problem bio u figuri, nego mi glava u tim godinama više nije bila u tome. Također, nikad nisam bio proizvođač slika, primjerice 50 slika mjesečno. Ne bih to radio ni da za to postoji tržište.

- Je li crtež, osim kao baza, i autonomno umjetničko djelo?

- Apsolutno! Ja nacrtam ogromnu količinu, uvijek i svugdje. Tek onda slijedi izrada makete. Maketa je realizirana ideja, a crtež je ideja. Dakako, u realizaciji skulpture treba imati tehnološka iskustva, znati težinu, gabarite, rizike...

- Umjetnički rad intimno i diskretno povezuje autora i gledatelja/slušatelja. Slike su u privatnim galerijama, muzejima, glazbeni albumi se slušaju doma, a u javnim prostorima samo sat-dva, kao prilikom projekcije filma u kinu. No, 150-ak vaših skulptura/kipova postavljenih u javnom prostoru diljem svijeta dotiču i mnoge koji nemaju nikakve veze s umjetnošću, 'običan narod'. U Puli ste, otkad je grada, kipar s najviše skulptura, s čak 30-ak. Koliko ta činjenica, da vam je rad javni objekt, opterećuje umjetnika dok ga izrađuje, a koliko je prednost?

- Ogromna je prednost kada dobijemo narudžbu za skulpturu; moram biti zahvalan osobi ili ustanovi, naručitelju. Jer, u slučaju recimo spomenika maslini u Vodnjanu, mi si sami ne bismo mogli priuštiti tako velike troškove izrade skulpture. Naručitelj mi, dakle, daje priliku da napravim nešto što sam ne bih mogao. Mogu napraviti makete. No, kao umjetnik imam stav prema djelu. Ja ne smijem brinuti što će drugi misliti o mom djelu. Jedan veliki francuski slikar rekao je da je umjetnost kao piknik - ako nosiš nešto sa sobom, onda onaj drugi može i prezalogajiti. Dakle i onaj s druge strane ima "obvezu" da se pita zašto taj čovjek radi baš tako. Moj je sin završio konzervatorij, a za mene je glazba magla. Ne znam pjevati, ali volim muziku. Čim počnem raditi, ja uključujem muziku.

- Koju?

- Klasiku. Bio to barok, ili Wagner, Beethoven, Verdi...

- Ili Vivaldi, čijim ste se djelom "Četiri godišnja doba" nadahnuli u izradi istoimenog lijepog, dugog "šanka" u foajeu pulskog kazališta s izdvojenim stupom, za koji malo Puljana zna da je to vaše djelo.

- Tako je.

- No, koliko je vaše stvaralaštvo vezano uz glazbu, recimo u kontekstu ritma?

- E, to da. Izuzetak potvrđuje pravila. Logika i instinkt su nasuprotni, ali se može pokušati napraviti instinktivnu logiku i logičan instinkt. To je jako teško, ali se može probati. U tome sam došao duboko. Skulptura u javnom prostoru nije moj "problem". To je kao s poezijom; ona se ne objašnjava. S druge strane, ne vjerujem u inspiraciju. Vjerujem u razum. Priče o Michelangelu su anegdote. No, umjesto inspiracije, vjerujem u intuiciju.

- Pula - Milano, to su dva doma?

- Rodio sam se u Puli i ovdje živio 20 godina. Tu sam proveo mladost. Išao sam u talijansku gimnaziju, jedrio sam, igrao košarku, već sam onda slikao. Počeo sam jako rano. I onda sam se preselio u Milano, koji sam odavno izabrao. No, bilo mi je teško doći do Milana. Prvo sam bio kraj Napulja, pa blizu Firence, ali ni Firenca mi se nije sviđala, pa sam napokon uspio doći u Milano.

- Zašto u Milano?

- U to je vrijeme Milano bio svjetski centar za umjetnost, naročito za slikarstvo. Pojedini veliki američki autori često su prvo izlagali u Italiji i tek onda postajali slavni u Americi. Nemojmo zaboraviti da je Leo Castelli, Tršćanin, bio onaj koji je promovirao suvremenu umjetnost u Americi. Imao sam sreću upoznati izvanrednog kipara i slikara Lucia Fontanu, ime koje svatko zna. Ili Carlo Carr'. Njega sam, barem jednom tjedno, viđao u "Galleria Annunciata", gdje je imao svoj stol i jednu bocu crnog vina. Drage je volje pričao s mladim umjetnicima.

- Gdje ste se oženili?

- Tu u Puli. Moja je žena Hrvatica iz Zagreba, ali je rođena u Koprivnici. Upoznali smo se u Puli. Vjenčali smo se 1956. i koncem te godine otišli u Italiju. Jedno smo vrijeme proveli u "Campi profughi", ali izbor je bio Milano. To je grad koji jako volim. Pula i Milano su mi jednako vrijedni.

- Kakva je bila Pula vaše mladosti u odnosu na današnju Pulu?

- Mladost ima svoje vrijeme, ali u Puli tada nije bilo lako. Znalo je biti da nismo imali što jesti. I u Milanu je bilo gadno. Iz Pule smo otišli krajem 1956., a već sam se 1958. vratio. Toliko je bila jaka nostalgija. Ne možeš zaboraviti mjesto u kojem si se rodio i odrastao. Dolazili smo često u Pulu. Naši sinovi blizanci Simone i Saša prvi put su došli u Pulu kao bebe 1970. sa svega tri mjeseca. Podjednako volim Milano i Pulu. Milano je toliko otvoren grad u kojem se svatko osjeća kao kod kuće.

- Pula baš i nije takva?

- Meni su znali neki govoriti: "Ti ćeš ovdje u Puli uvijek biti dragi gost". Ma ja nisam tu dragi gost. Ja sam se ovdje rodio, tu živim. Pula mi je dala jako puno. Uostalom, prije desetak godina proglasili su me počasnim građaninom Pule. I Pulu i Istru puno sam promovirao vani. Nemalo sam puta u inozemstvu izlagao potpisan kao "Gualtiero Mocenni, Italija", ali često i "Gualtiero Mocenni, Croatia" kao i "Gualtiero Mocenni, Istra", naročito za izlaganja u Meksiku.

- Kad smo kod veličine, većina vaših skulptura su monumentalne, iznad tri metra visine.

- Zamislimo da postoji jedan uređaj, jedna vaga koja mjeri umjetničku vrijednost pojedinog djela. Ako im je vrijednost ista, bolje je imati veću skulpturu. Dakako, i sam okolni prostor uvjetuje veličinu skulpture. S druge strane, kakav bi bio Michelangelov "David" da je duplo veći ili duplo manji? Ja imam ideju i kad vidim prostor u koji mora ta skulptura ići, onda provjeravam da li taj prostor funkcionira: napravim maketu, fotografiju makete, fotografiram prostor i to simuliram foto-montažom. Tako da monumentalnost nije važna sama po sebi, već u proporcionalnosti skulpture sa svojom okolinom. Velika skulptura gušit će mali prostor. A uvijek je bolje da je više prostora (smijeh). Ista skulptura bolje će "disati" u većem prostoru. Primjerice skulptura mog sina Simonea, spomenik Željku Sabolu, da ona nije u tom prostoru, već na trgu deset s deset metara, trg bi smetao skulpturi, skulptura bi smetala trgu jer ne bi imala prostora, ne bi imala daha... i dušu. Skulptura ima dušu!

- Kako procjenjujete značaj labinske Dubrove u odnosu na druge kiparske parkove u svijetu?

- Velika je to stvar. Svaka čast pokretaču Josipu Diminiću. Ima toga u svijetu, ali su većim dijelom izložena djela amatera, a ne kipara, dok Dubrova ima velikane skulpture, iz čitavog svijeta. U bivšoj Jugoslaviji park skulpture u Aranđelovcu, Portorožu i Labinu bila su tri kiparska parka najbolje kvalitete na svijetu. To govorim bez imalo dvojbe. No, htio bih i ovo reći: problem je i novac. I umjetnik mora jesti. Ne bih prodavao slike, ni skulpture. Za skulpture treba materijal, pomoćnici. Da Michelangelo nije iza sebe imao cijelu škvadru, i mecene, za ono što je napravio trebalo bi mu 600 godina!

***

UOČI IZGRADNJE REMEK DJELA "BROD" NA VIDIKOVCU

Jedan me nazvao fašistom, provjerila me i tadašnja milicija

- Skulptura "Brod" na Vidikovcu je vaše najpoznatije djelo?

- Svi ljudi koji tamo žive su ga prihvatili, a među njima ima i intelektualaca i običnih ljudi. Svi su ga prisvojili. Kad su se nedavno ljudi bunili zbog preseljenja, pitali su se zašto autor ne reagira. Vlasnik skulpture je Grad Pula, kojem sam ja poklonio rad. Grad može raditi što hoće, sakriti, prodati, pokloniti. Jedino što ne smije temeljem washingtonskih sporazuma, ne smije uništiti skulpturu.

- U čemu je tajna popularnosti "Broda"?

- Prije svega u tome što su ga ljudi prihvatili. Ja nikad, nikad nisam čuo: "Što radi tu ta hrpa željeza?"

- A u samoj izvedbi?

- Sve ima svoju štoriju. Imao sam veliku izložbu u Milanu 1976. godine i tu je izložbu došao otvoriti i predgovor u katalogu napisao Darko Schneider, tadašnji direktor zagrebačke Moderne galerije. U povratku je sa mnom došao u Pulu. U ono vrijeme Uljanik je gradio one velike brodove, a hrpe limova, otpaci broda završavali su na Katarini, Montegrande. I tada je Darko predložio da napravim skulpturu. A, zamisli, tada sam se kiparstvom bavio tek godinu dana. I odlučim napraviti takvo nešto. Darko je tada u Pulu došao da bi se s tadašnjim gradonačelnikom dogovorio oko ostavštine Antona Motike. Ali, dođe jedan, neću ti reći ime, i kaže: "Što je nama ovaj 'profugho' došao soliti pamet?" Drugi mu kaže da je umjetnost internacionalna stvar, i da sam ja ne samo dobar nego velik umjetnik. A ovaj prvi opet: "Ali oni su fašisti". A mog su tatu, kad bi bio nekakav fašistički skup, znali stavljati u preventivni zatvor u cementaru. I tada su čak u policiji provjerili kartoteku cijele moje obitelji i ustanovilo se da su svi časni ljudi. I onda se ušlo u proces izrade skulpture. Uljanik je dao limove. To je bilo u kolovozu 1979. Imali smo rok od 40 dana.

- U samom radu, dakle, nema kontura broda?

- Nema, ali ima brodogradilišta u ideji.

- No, ima Arene?

- Točno. Koncept je bio Arena kao prošlost i brodogradilište kao suvremenost. Znači elipsa Arene, a tehnologija brodogradilišta. I svaka elipsa ima veliku i manju os (crta na papiru, op. a.) i trokutima na 90 stupnjeva... Ovako... To su pet i pet i pet elemenata...

- Čini se simetričan?

- Ima u sebi geometrijsku progresiju - beskrajno bi se mogao produljiti, i prema povećanju i prema smanjenju.

***

Slobodno me zovi Valter!

- Prijatelji vas zovu Valter, zašto?

- I ti me slobodno zovi Valter. Kad sam se rodio, 1935. tu u Puli, talijanske vlasti zabranjivale su sve što je strano. Kad su me vodili na krštenje, moja mama Romana svećeniku je navela ime Valter, no svećenik je odbio jer je to, kako joj je kazao, strano ime te da je talijanski ekvivalent Valteru - Gualtiero. Službeno sam u papirima bio Gualtiero, a doma su me svi zvali Valter. Kad su me s četiri-pet godina poslali u jaslice, maestra me prozvala: "Gualtiero Mocenni". Ja sam se okretao: "Ma tko je to još Mocenni?". Potom mi se izravno obratila maestra: "Hoćeš li konačno ustati?". Nije mi sve to bilo toliko drago. Kad sam se vratio mami doma, rekao sam joj da neću biti Gualtiero, ali na koncu ipak jesam, jer je i to lijepo ime. No, obitelj i prijatelji me cijeli život zovu Valter. Meni je najgori u toj priči nacionalizam.

****

Moj djed Šime poginuo je za prvog bombardiranja Pule

- Tko je u obitelji imao umjetnički gen?

- Moj djed Šime iz Pićna, a rodio se u Pazinu. Zato se moj sin zove Simone. Djed je bio željezničar, vozio je lokomotivu od stanice do Molo Carbone, tamo je na kraju i poginuo za vrijeme savezničkog bombardiranja. Tada su se kuhinje znale bojiti vapnom, a znale su se raditi i dekoracije, primjerice na liniji 20 centimetra ispod stropa, sve uokolo. Moj je djed za to radio kalupe od kartona ili plastike. Bio sam fasciniran. Imao sam osam godina.

- Kako je i gdje djed poginuo?

- Poginuo je prvog dana bombardiranja 9. siječnja 1944. godine. A znaš kako? To je za ne vjerovati. Prvo su letjeli oni promatrački avioni, čak su mu ljudi mahali, misleći da je bezopasan, dok su oni sve snimali. Mnogi su bili uvjereni da neće bombardirati. Moja nona Elena mu je govorila: "Šime, kad čuješ uzbunu, ostavi tu lokomotivu i trči u sklonište". A on joj je govorio: "Ma, ja ću se sakriti ispod lokomotive". Prve bombe su pale na Giardine, Al Cristo, pa kod pošte, na arsenal... a on je bio na Molo Carbone. Vidio je da se približava njemu, uplašio se i potrčao u sklonište, no nažalost nije uspio.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini