Paula Preradović na najljepši mogući način izdiže priču o povijesti Istre na univerzalnu razinu, nisu više važne ni nacije, ni religije, ni ova i ona opredjeljenja, važno je živjeti i završiti svoj život kao čovjek, bez predrasuda, bez osuda, pun ljubavi i razumijevanja za drugo ljudsko biće. Paula je bila upravo takva i bila mi je velika čast što sam imala priliku ispričati bar djelić priče o ovoj izuzetnoj i jedinstvenoj ženi

Glumica Selma Alispahić, prvakinja sarajevskog kazališta SARTR (Sarajevski ratni teatar), koju šira publika poznaje i po ulozi u filmu "Obrana i zaštita" Bobe Jelčića, prošle je godine dobila prestižnu nagradu "Actor of Europe" za najbolju glumicu Europe. Ova velika glumica u ansamblu je predstave "Sanjari budućnosti" Teatra Fort Forno iz Bala, a koja sutra u 21 sat gostuje u Puli na Kaštelu. Selma Alispahić u predstavi, prema tekstu Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje, igra Paulu Preradović, a bio je to i povod za naš razgovor.

- Prije par mjeseci u Osijeku i Baranji na prvim probama za "Sanjare budućnosti" o Balama ste, a gdje je predstava premijerno izvedena 10. kolovoza, tada još samo slušali priče svojih kolega iz predstave. Rekli ste mi tada da jedva čekate dolazak u Istru, odnosno čarobne Bale? Kakvi su sada Vaši dojmovi?

- Nisam imala priliku prije boraviti u Balama i moram priznati da je sve iznad mojih očekivanja. Ovdje je sve je tako ispunjeno mirom i ljepotom, da čovjek ima osjećaj da se vratio nekom svom iskonskom biću. Iskoristila sam priliku da posjetim i okolna mjesta. Srećom, sve je vrlo blizu, a gdjegod da krenete suočeni ste s velikim povijesnim bogatstvom različitosti i mislim da je upravo to neprocjenjiva kvaliteta ovog kraja.

Odlične reakcije publike

- U "Sanjarima" glumite Paulu Preradović, unuku Petra Preradovića i autoricu austrijske himne koja je u djetinjstvu živjela u Puli. Vaša uloga, odnosno pojava na sceni iz temelja mijenja energiju, emociju i smjer do tada raspjevane, radosne predstave o vizionarima koji su oblikovali Pulu u njeno zlatno austrougarsko doba. Vaša uloga na nas u publici ostavlja dojam velike boli ali i "oživljava" slike čini se na ovim prostorima sveprisutnih i stalno prijetećih društvenih i privatnih slomova i rasapa. Kako je nastajala ta uloga? Koliko je teško bilo raditi na njoj?

- Dio priče o Pauli Preradović autor teksta gospodin Boris Senker je vrlo vješto i promišljeno stavio na sami kraj, a redatelj Robert Raponja je od toga napravio jednu vrstu velikog finala i zaključka cijele priče. Nastojala sam prikupiti što više podataka za ulogu i bila sam svjesna da glavni fokus njene priče mora biti neprestana čežnja za rodnim krajem i svijest o ljepoti koju čovjek može nositi u sebi bez obzira na to gdje ga sudbina i životni putovi odvedu. Paula Preradović na najljepši mogući način izdiže priču o povijesti Istre na univerzalnu razinu, nisu više važne ni nacije, ni religije, ni ova i ona opredjeljenja, važno je živjeti i završiti svoj život kao čovjek, bez predrasuda, bez osuda, pun ljubavi i razumijevanja za drugo ljudsko biće. Paula je bila upravo takva i bila mi je velika čast što sam imala priliku ispričati bar djelić priče o ovoj izuzetnoj i jedinstvenoj ženi.

- Jeste li zadovoljni reakcijama publike?

- Reakcije publike su odlične. Velika kvaliteta ove predstave je što se igra na pet jezika, tako da čujete hrvatski, engleski, njemački, talijanski i mađarski... i tijekom predstave imate osjećaj da govorite i razumijete svaki, jer su svi objedinjeni magičnim, univerzalnim jezikom teatra. Predstava je isto tako puna muzike genijalnog Massima Brajkovića tako da publika prisustvuje jednom vrlo ugodnom teatarskom činu koji nije namijenjen samo zabavi, nego je i vrlo poučan.

- Pulska će izvedba "Sanjara" dobiti dodatnu težinu. Predstava o Puli igrat će u Puli. Kako teku pripreme? Jeste li uspjeli upoznati grad ili možda znate Pulu od ranije?

- Jedva čekam izvedbu u Puli jer je pamtim po sjajnom prijemu koji smo imali kada smo igrali "Ay Carmelu". A s obzirom da je Paula Preradović vezana za Pulu ovu izvedbu ću posvetiti njoj i sjećanju na nju. Vidite kako je život čudan pa se Paula vraća u Pulu iz prošlosti kao dio predstave "Sanjari budućnosti", za možda neke nove generacije koje će iz njene sudbine nešto naučiti i sanjati neke lijepe snove.

Teatar kao mjesto etičkih preispitivanja

- S redateljem Robertom Raponjom veže Vas dugogodišnja suradnja. Čini mi se da se razumijete bez puno riječi?

- Robert Raponja i ja surađujemo već dvadeset godina otkada smo 1999. u Sarajevu napravili sada već kultnu predstavu Sarajevskog ratnog teatra "Ay Carmela". Ove godine smo upravo proslavili dvadeset godina igranja i beskrajno smo ponosni na taj jedinstveni jubilej. Od tada smo zajedno napravili višestruko nagrađivane predstave kao sto su "Karolina Nojber", "Zagrljenici", "U plamenu", "Lizistrata", "Zečija rupa" i evo sad "Sanjare budućnosti", koji su nam, dakle, sedma predstava. Razumijemo se već bez puno riječi između ostalog i zbog toga što vjerujemo da teatar mora biti i mjesto etičkih preispitivanja i dubokih emotivnih poniranja, a sve u cilju sto boljeg razumijevanja ljudske prirode i oplemenjivanja sredine u kojoj živimo i radimo svako ponaosob, a i onda kada to radimo zajedno. Imamo veliko poštovanje prema talentu i mišljenju onog drugog, tako da je svaka suradnja veliko zadovoljstvo i radost, ali i proces zajedničkog umjetničkog sazrijevanja i učenja.

Nevjerojatno talentirani mladi ljudi

- Ansambl predstave "Sanjari budućnosti" pretežito čine glumci i glumice na početku svoje karijere. Vi i gospodin Andras Hathazi najiskusniji ste glumci u ansamblu, a uz to oboje ste profesori na akademijama. Jesu li možda mlađi kolege od Vas tražili savjete? Kakva su vaša iskustva u radu na ovoj predstavi?

- Imala sama ovdje priliku upoznati i raditi s grupom nevjerojatno talentiranih mladih ljudi. Bila sam prijatno iznenađena njihovom disciplinom i posvećenošću jer ansambl je velik, i divno je kada ljudi funkcioniraju kao jedan. Nikad mladima ne namećem svoje mišljenje, pustim ih da sami vode svoje bitke, ako baš osjetim da je potrebno - reagiram. Kolege su imale veliko poštovanje prema meni, imali smo i neke fine kreativne razgovore kad bi me pitali za savjet, stoga što se tiče ljudi i cijelog ansambla mogu samo reći da nosim najljepše uspomene.

- Radili ste sa zaista velikim imenima iz svijeta kazališta i s naših prostora i iz inozemstva. Tko je od svih njih ostavio najveći trag u vašem umjetničkom stvaranju?

- U karijeri sam imala sreću i stjecajem raznih okolnosti raditi zaista s velikim svjetskim teatarskim imenima. Kada igrate dvije predstave u Kraljevskom nacionalnom teatru u Londonu dobijete priliku da se okušate na sceni s velikim imenima kao što su Juliet Stevenson ili Jane Birkin, upoznate velike zvijezde i shvatite da su oni najveći u suštini i veliki i jednostavni ljudi. Tu bih najprije izdvojila redatelja Simona Mc Burneya, jedno od najvećih imena britanske i svjetske teatarske scene. Imala sam priliku igrati veliku ulogu s legendarnim Jamesom Foxom, koji je jedan od najvećih britanskih filmskih zvijezda. Ali uvijek nastojim izdvojiti i naše velike glumce koji su ostavili traga u mom glumačkom životu kao što su Meto Jovanovski, Rade Šerbedžija, Mustafa Nadarević, Bogdan Diklić... To su sve sjajni glumci od kojih sam, radeći s njima, "krala" tajne zanata.

Genijalno zamišljen projekt

- Baljanski Teatar Fort Forno djeluje tek drugu sezonu. Što mislite o tom projektu?

- Teatar Fort Forno je genijalno zamišljen projekt pod vizionarstvom gospodina Plinia Cuccurina i uz podršku Roberta Raponje. To su oni ljudi koji su potrebni svakoj sredini da izvuku ono najbolje iz i za tu sredinu. Vidi se da cijelo područje Bala i ljudi koji tamo žive zdušno žele podržati ovaj projekt ne samo kao turističku ponudu nego i kao način da se sredina oplemeni, da se ponudi nešto posebno i specifično što slavi ljepotu i kvalitete koje ovaj kraj ima.

- Vaši budući projekti?

- Kod mene je uvijek živo i puno događanja. Ova godina je već bila vrlo plodna jer je u travnju objavljena moja knjiga "Korak po korak do velike tišine", to je znanstvena studija o pjesnikinji Sylviji Plath. U svibnju sam imala premijeru predstave "Svu moju ljubav" u režiji sjajnog Zijaha Sokolovića. Predavala sam također na Friedrich und Alexander Universitat u Njemačkoj. Po povratku u Sarajevo čekaju me probe za predstavu "Bullying Collection" u režiji Aleša Kurta u mom matičnom teatru SARTR, zatim predavanja na Sarajevo Film Academy, a do kraja godine nadam se da ću za tisak pripremiti moju knjigu o velikom britanskom pjesniku Tedu Hughesu čija je poezija bila tema mog doktorskog rada. I naravno, u svemu tome najvažnije mi je vrijeme provesti sa svojom obitelji, oni su uvijek na prvom mjestu.

-------------------

Impresivna umjetnička biografija

Selma Alispahić rođena je u Tuzli. Akademiju scenskih umjetnosti završila je u Sarajevu u klasi profesora Bore Stjepanovića, a 1990. godine proglašena je najboljom studenticom u njegovoj klasi. Nakon angažmana u Narodnom pozorištu Sarajevo odlazi u London, gdje živi i radi od 1992. do 1997. godine te glumi na sceni Royal National Theatera. Surađivala je s velikim glumcima poput Jane Birkin, Rosemary Harris, Faith Brook, Ruperta Frazera, Rade Šerbedžije i mnogim drugima, kao i velikim redateljima kao što su Simon McBurney, Tim Supple, Annie Castledine, David Freeman...

Po povratku u Bosnu i Hercegovinu odigrala je vodeće i značajne uloge u dramama u Narodnom pozorištu u Sarajevu ("Hasanaginica", "Woyzeck" i "Leons i Lena"), Narodnom pozorištu u Tuzli ("Don Juan", "Hasanaginica"), i Kamernom teatru 55 ("Bolest mladeži"). Od 1998. je stalna članica Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) te od 2003. ima status glumice prvakinje. U matičnom je kazalištu glumila u brojnim predstavama - "Ay, Carmela", "Carolina Neuber", "Opsada Lenjingrada, "Čežnja i smrt Sylvie Plath", "Doktor Šuster", "Katarina Kosača", "Zagrljenici", "Ana Karenjina", "Utjecaj gama zraka na sablasne nevene"…

Selma Alispahić je za svoje uloge dobila brojne nagrade i priznanja, a prošle je godine proglašena glumicom Europe u izboru Umjetničkog odbora Međunarodnog kazališnog festivala "Actor of Europe". Festival se svake godine održava na obalama Prespanskog jezera, a prestižna nagrada, utemeljena 2003. godine, dodjeljuje se za individualna umjetnička ostvarenja i kreativni doprinos zajedničkom sjećanju na europsku civilizaciju. Među dosadašnjim dobitnicima te nagrade su i Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija, Anastas Pop Dimitrov (Bugarska), Marcel Bozonnet (Francuska), Bruce Mayers (Velika Britanija) i Milena Zupančič (Slovenija).

Selma Alspahić dobitnica je, između ostalog, i nagrade "Sloboda" Međunarodnog centra za mir 2002. za doprinos humanizmu, borbi za ljudska prava i slobodu u BiH, Europi i Svijetu.

Radila je i kao izvanredna profesorica glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, a trenutno predaje na Sarajevo Film Academy. Redovito čita knjige u knjižnici za slijepe i slabovidne osobe. Završila je poslijediplomski studij na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te doktorirala komparativnu književnost.