Damir Karakaš: "Prava proza ne smije imati milosti za nikoga, pa ni za pisca"

Smatram se boljim piscem od svega što sam dosad napisao. To me tjera naprijed * Kad pišem o Lici, pišem o sebi. Ja volim svoj kraj, tu sam odrastao, pa nisam ja iz Japana. Volim svoje roditelje, oni su divni, ali ne znaju što radim. Moja tri godine mlađa sestra nije pročitala ni jednu moju knjigu, niti pogledala predstavu, kaže Karakaš

- Uvijek treba ići do kraja. Prava proza ne smije imati milosti za nikoga, pa ni za pisca. Imam tu sreću da me moji roditelji ne čitaju. To me oslobađa od stege i grča. Neki pisci kojima su roditelji intelektualci nemaju tu sreću. Smatram se boljim piscem od svega što sam dosad napisao. To me tjera naprijed, kazao je sinoć Damir Karakaš na iznimno posjećenoj pulskoj promociji njegovog novog hvaljenog romana "Proslava" u Klubu-knjižari Giardini 2. Jedan Puljanin poklonio mu je vrećicu ličkih lješnjaka.

Tijekom jednosatnog performansa punog humora, ali i dubljih umjetničkih, filozofskih i političkih istina, autor je u dva navrata zasvirao na harmonici, a objašnjavajući dinamičnu scenu uličnih crtača tijekom njegova šestogodišnjeg života u Parizu, u minutu je iscrtao portret potpisanog novinara.

Njegov roman s pariških ulica "Sjajno mjesto za nesreću" (2009.) objavljen je i u Rimu i Berlinu, ali ne i u Parizu, i to zbog Karakaševih dviju teza: da su Francuzi nacionalisti koji ne vole tuđe nacionalizme te da su osjetljivi na nepravde, ali samo na svoje. "Izdavačima se nisu sviđale te teze. To je za mene kulturni imperijalizam", kaže.

Novi roman "Proslava", čije je prva naklada od dvije tisuće primjeraka ekspresno rasprodana, odvija se u piščevu rodnom kraju, obuhvaća tri generacije i dva rata. Proslava iz naslova odvija se u većem ličkom mjestu 10. travnja 1941., na dan proglašenja NDH, a glavni lik Mijo za rata je bio ustaški vojnik.

- Moji djedovi su bili ustaški vojnici. Bili su dobri ljudi, pojma nisu imali o Jasenovcu. U romanu se bavim time kako ljudi istovremeno postaju i žrtve i krvnici, nastavio je.

Ozbiljne prijetnje primio je u rodnoj Lici nakon što je Dražen Ilinčić u svojoj emisiji na HTV-u ukazao na dio romana gdje autor opisuje siromašnu obitelj od prije 200 godina, kada su ponekad, okruženi snijegom, velikim vijavicama i vukovima u krajnjoj neimaštini u jedinom loncu obavljali nuždu, a kasnije u istom loncu kuhali. Lika s e pobunila, tražeći od pisca da to demantira. "Kako da demantiram fikciju", kazao je.

- Kad pišem o Lici, pišem o sebi. Ja volim svoj kraj, tu sam odrastao, pa nisam ja iz Japana. Volim svoje roditelje, oni su divni, ali ne znaju što radim. Moja tri godine mlađa sestra nije pročitala ni jednu moju knjigu, niti pogledala predstavu. Žao mi je zbog toga. Moji se roditelji čude kad primjerice dobijem 40 tisuća kuna za knjigu. Svejedno, moj otac bi me cijenio tek kada bih radio za konkretnu firmu, primjerice za Hidroelektru, kazao je Karakaš, što na turskom znači "crna obrva".