nagrada za životno djelo
Kaput, šiljar i španjulet: "Ta nagrada je za mene značajnija od Nobelove nagrade", kaže Milan Rakovac
(Snimio Milivoj Mijošek)
Na pulskim Giardinima prepoznatljiva silueta ocrtavala se obzoru, u dugom crnom kaputu i sa šiljarom na glavi, u ruci španjuleta i zamišljen pogled u daljinu. Kao da izvire iz redaka koje čitamo svake nedjelje u kolumnama u Glasu Istre, ili pak mnogim nagradama ovjenčanim književnih ostvarenja - nepogrešivo je to lik Milana Rakovca, književnika, novinara (sedamdesetih je bio i glavni urednik Glasa Istre) i publicista, čiji je život duboko utkan i isprepleten s tkivom Istre kroz gotovo pet desetljeća njegova stvaralaštva. I upravo zbog iznimnog doprinosa zavičajnoj književnosti i izdavaštvu, Istarska županija dodijelila je 86-godišnjem Milanu Rakovcu nagradu za životno djelo "Krasna zemljo - Meraviglioso paese".
- Ta nagrada je za mene značajnija od Nobelove nagrade, jer sam sve to postigao u svom svijetu. A nitko nije prorok kod svojih, no moji su rekli - ti si naš prorok!
Nemirnog ste duha, imam dojam da ne namjeravate tako skoro stati.
- Fin che respiro... sada radim na memoarima, kao i jednoj knjizi koještarija memoarske vrste. Stalno radim, naravno, moram raditi. Io non posso stare fermo con le mani nelle mani, tante cose devo fare prima che venga domani... (iz pjesme Riccarda Cocciantea "Margherita").
Tradicija je humanizam
Trudim se održati tradiciju, a ta tradicija je humanizam. Kako bi reka moj did po materi Jure, "Čovik je čovik, samo ako je čoviku čovik". Preskačem skoro pedeset godina, kada sam bio s predstavom "Oslobođenje Skoplja" na turneji u Australiji,.. predstave su bile navečer, pa bi slijedila večera i piće, pa nakon toga smo išli u hotel... Tog dana otišao sam u hotel odmah nakon večere, a u jednoj od glavnih ulica u Sidneyju, Southern Cross, odnosno Southern Bloody Cross, jer je u Australiji sve "bloody", gren, oko 2 ujutro, kandelabri rade, nije baš škuro, i na nekih dvjestotinjak metara od mene ide jedan muškarac i viče mi: "Milan, ti son ti?!". Odgovorih - "Si, son mi! E ti, chi ti xe?". Bio je to Roberto iz Tara, Valdetorre, giogavamo insieme calcio, quaranta anni fa! Na kupalištu u Poreču igrali smo svaki dan balun, a ki je bija žgajo, plivao je na otok, ali to je bilo više da cure impresioniramo.
Otkud ta "memorija sjećanja"? Otac mi je iz Rakovci, iz Štifanići mati, a iz Rakovci i Štifanići nas je forši jedno deset milijari, s time da je u Rakovci jedan autentični stanovnik, a u Štifanići dva. A ostali? Miljar u Torontu, dva miljara u New Yorku, ima ih u Pittsburgu, Clevelandu, Los Angelesu, Buenos Airesu, Punta Arenasu, Sidneyju, Melbourneu, Woolongongu... rashitali smo se po svitu, i razmnožavali. I diljem svijeta sam nailazio na te Istrane, tako da ta Istra koju održavam, zapravo održava mene, i moram reći da je Istra zapravo veliko ekonomsko socijalno čudo od osamostaljenja Hrvatske do danas. Jer danas, u Istri ima na stotine ili možda i tisuće bogataša, uljara, maslinara, vinogradara, onih koji su u turizmu, pa do respektabilnih uspjeha u digitalnoj domeni, tako je započeo naš razgovor uz kavu u jednom od kafića na pulskim Giardinima.
- Prosječni Istranin ima izravnu, živu vezu s obiteljskim, susjedskim, crkvenim, etničkim, kulturnim vrijednostima, i to nas je održalo. Kad danas čitate Tone Peruška, Zvaneta Črnju, "i dva nuoža na križ, i to je križ, i dva prsta na križ, i to je križ. Ma dva človeka na križ, to ni križ. Dva človeka so vajka kako dva križa"... To je sve dio tog nasljeđa, jer vjerujem, što je rekao na jednom simpoziju u Puli jedan mladi antropolog, narodi Mediterana imaju zajedničko pamćenje iz vremena prije nastanka ideje države, a kamoli ne prije nastanka velikih država poput Asirije, Egipta, Perzije, i prije nastanka velikih monoteističkih religija.
Pamćenje zvuči zastrašujuće. Ja kažem kćeri, ona kaže sinu, on će reći svojoj dici... tako da ne govorimo o genima, govorimo o memoriji, onom što te formira, što te razlikuje od pavijana. Jer nema velike razlike između homo sapiensa i nekoliko vrsti majmuna. Memorija je nešto na čemu trebaš raditi, to je bitno da ona uopće opstane, a raditi na memoriji znači udaviti vlastiti porod, rod i prijatelje s tim davnim pričama od nekog davnog, pradavnog vremena koje te formiraju i oblikuju, i koje zatim oblikuju tvoj ambijent.
A vi zapravo tu memoriju čuvate kroz svoj rad?
- Ja je čuvam na način da je nemilice trošim u medijima, a u literaturi to činim još i bolje, još i slobodnije. Treba se samo levati i pojti, i hoditi. Mislim da je Lovro Milenić opisao jedan susret s mojim ocem, tamo negdje na jesen 1943., kad je Joakim pješice krenuo u Topusko na zasjedanje ZAVNOH-a, i Lovro ga je sreo negdje na Učki, oko Kastva.
"Di ćeš Joakim?", upitao ga je. "A tote u Topusko", odgovorio mu je Joakim, a do Topuskog je valjalo prijeći još dvjestotinjak kilometara. Nemoguće je zamisliti tu lakoću, ali ja sam je iskusio, kad sam iz Štifanići na noge poša s didon (po materi) u Sveti Petar na samanj, bila je to 1954. godina, smo hodili kupiti kravu. Ima san 15 lit, pošli smo do Drage, pak u Dragu, pak uz Dvigrad gori, pak u Kanfanar i Sveti Petar u Šumi i onda s kravom nazad. Pak je blago lačno, pak se valja fermati da blago poji, pa je blago žedno, pa valja pojti na Koreničku lokvu. Održavanje tih iskonskih stvari, poput pamćenja da smo bili starovirci, to je pak moj drugi did Ive, očev otac, teški klerikalac, iz Rakovci. Jedan bot na lito bi hodija u Peroj, pak su ga pitali da za ča, a on bi reka da gre kod popa starovirca. On pamti kad smo kršćani bili jedna vjera. Znači hiljadu godina stara priča. Ne ide on pravoslavcu - on ide starovircu, jer on je bija stare vire, mi smo svi bili starovirci. Dakle, jesmo još uvijek. Možda. Poneki.
Nedavno je otvorena spomen kuća vašem ocu, Joakimu Rakovcu. Što za vas to znači?
- Za me intimno to je bitno. Bio sam tamo nedavno, snimali smo intervju, i rekao sam da prije nego uđemo u spomen kuću, moramo pojti u didovu kapelicu. Ni je dide uzida, nego je platija najboljega zidara u komunu, da uzida kapelicu 1922. godine kad su fašisti došli na vlast. Dan-danas je ta kapelica tamo, a ona je zapravo malo veći stećak, posebice zbog u kamenu urezanih slova, "Kraljice Hrvata, moli za nas". Tuda su prolazili domaći fašisti iz Baderne, zrmani, i petivali roge. Onda bi pljuknuli, i kad bi pošli ća, šekreto bi se od tri bota prikrižili.
U spomen kući, vidim svoga oca. I tu sam i ja s mamom i bratom na jednoj slici. Onda se sjetim da se sjećam - kad sam bio mali, imao sam dvije ili tri godine, otac me vrga na krkalo, ono kad vržeš dijete na ramena, i tako me nosija, i deklamira: "Abšalome sine moj! Abšalome sine moj!" Malo sam istraživao, ali izgleda da je taj Abšalom bio neki mutan i nezgodan tip, malo subverzivac, tako da odgovara mi to.
I naravno, išli smo na Rušnjak, u, kako znam reći, partizansku katedralu, odakle su krenuli u boj protiv fašista. Jedan detalj je bitan - da je to djelo koje je Dušan Džamonja za nas napravio. Bili smo si dobri prijatelji, i bilo ga je lako nagovoriti da napravi spomen kuću - a to je bio njegov dar!
Sve je to opet historija - sadašnjica, sutrašnjica - sve je to jedan koloplet, a zapravo, ako ćemo biti precizni, ne postoji ni jučer ni sutra, nego samo danas. Ja bih išao korak dalje, i rekao bih da danas uopće ne postoji, postoji samo jučer. Mi smo uvijek samo jučer. Možda pretjerano, a možda baš i nije.
Ono što mi je drago, kad me pitate o ocu, da su ga u vrime Italije, prije rata, ljudi jako cijenili. Ali u toj mjeri, jer je bio takav čovjek, da umjesto da plate advokate, kad umru did i baba, ili ne daj bože otac, zašto plaćati advokate - i Joakima su zvali svi, cili komun, sve od Žbandaja do Tinjana, kad su se dilili nasljednici, on je bio taj odvjetnik sudac. Naravno, on bi dao samo savjet, ali i taj njegov savjet kako podijeliti su poslušali - to je čini mi se bit njega kao čovjeka. Kao i kako se usudio sa svojim sudrugovima, 13. rujna 1943. godine donijeti odluke NOO za Istru kojima kidamo sve veze s Kraljevinom Italijom i sjedinjujemo se s našom hrvatskom braćom. U Crikvenici, mislim, štampan je veliki plakat, dimenzija metar puta dva, s tim proglasom, i ljudi u ZAVNOH-u, Bakarić, Jakov Blažević i ostali, su iz plakata doznali da se tamo netko sjedinjuje s njima, ma tko se to s nama sjedinjuje, i onda na brzu ruku Jakova Blaževića osobno, Bakarić šalje u Pazin da vidi tko su ti ljudi, što je to, što se tu događa. I Jakov Blažević, pravi, izvorni boljševik, imao je past u nesvjest, jer negdje na Kvarneru kod Opatije, čekao ga je šofer da ga vozi u Pazin. Šofer je bio katolički svećenik. On je, beziznimno, kao i gotovo svi hrvatski i slovenski katolički svećenici, bio antifašist i aktivni sudionik NOB-a. Oni su to vidjeli i 20. rujna ZAVNOH donosi odluku koju smo mi već donijeli, no mi nismo država, već se nudimo državi, koja još nije država - jest NDH, ali nije partizanska država.
Ono što smo 25. rujna održali u Pazinu, kad je održan Sabor istarskih narodnih predstavnika te prihvaćene odluke ZAVNOH-a o pripojenju Istre hrvatskoj braći, no u dokumentima ne spominju se odluke istih ljudi od 13. rujna, makar se o tome progovara u javnosti, znanosti i kulturi. Zanimljiv je taj iskorak, odvažnih, hrabrih, avanturističkih ljudi, ali imanentan ovom čovjeku ovdje.
Pamtim svoj prvi boravak u Luxemburgu - to je samo jedna veoma razvijena Istra. Germansko-romanske kulture, s tri službena jezika: luksemburški, francuski i njemački...
Neke stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, su se zapravo dogodile samo zato jer su neki ljudi bili dovoljno hrabri.
- To sam istaknuo u jednom svom romanu, nakon iskustva s Venecijom, kad smo bili siromahi - ma gospodari, bi rekao akademik Bratulić, jer nije bilo kmetstva, jer smo stvarno bili slobodari i slobodni. Onda sam u SF romanu "Snovid" pisao kako u bliskoj budućnosti, rockeri i rolleri razaraju europski sistem i grade novi, a njihova je parola "il fo andorize l’Europe", tj. moramo andorizirati Europu. Što to znači? Razbiti države, uništiti države i vratiti medijevalne državice, kakve su bile i državetine, Genova, Firenza, Venecija, barem, do državice poput današnje Andore ili San Marina (kojeg su utemeljili naši Dalmatinci, praezuli)… A zašto ne - čemu država uopće? A uz to ide Churchillova ideja, kad su osnovali Europsku zajednicu za ugljen i čelik, što je bila ekonomska preteča Europske unije - cilj je slobodna federacija europskih naroda od Atlantika do Urala. To je Winston Churchill govorio, koji je mrzio Sovjete i boljševike gotovo koliko i naciste. Ali je sav europski svijet vidio u jednoj državi. Vaclav Havel, veliki Čeh, veliki pisac i slobodar, rekao je nakon raspada - budućnost je Europa kao naša domovina, a naša sadašnja domovina, bit će naš zavičaj.
Jesmo li dostigli to?
- Mi ovdje gotovo jesmo, blizu smo. Čak moram pozdraviti što je čak jedan Vučić, sumnjam da je prepisao moju rečenicu, ali višekratno sam napisao - Balkan treba primiti smjesta, to je jedini komad kojeg su zvali pametni trbuh Europe, i treba ga primiti bez ovih kerefeka, bez ovih ceremonija koje traju 20 godina, bez preduvjeta. Primiti ih onako kako su primljene Rumunjska, Bugarska, baltičke državice - nikakvih uvjeta nije bilo tada za njih. Mislim da je impotencija rodila inkompetenciju, da je to problem Europske unije.
Kad smo kod memorije, tj. očuvanja, vaša značajna ostavština jest inicijativa za utemeljenje multikulturalnog i višejezičnog projekta Forum Tomizza koji spaja tri države u društvenom i kulturnom dijalogu. Biste li se mogli prisjetiti tih prvih koraka svega toga?
- To su najvažniji koraci mog života. Imao sam već 40-ak godina kad sam pročitao "La miglior vita", i preveo taj roman na hrvatski jezik. Tada sam bio apsolutno realiziran čovjek u svakom pogledu. Samodopadan, uživao u vlastitoj važnosti, bio sam prihvaćen i priznati pisac, novinar, pa političar - srećom, samo kratko vrijeme - pa sam se vratio mom poslu. Ono što je bitno, pročitavši "La miglior vita", izgubio sam svoju egomaniju, svoju samouvjerenost, svoj wannabe, gotovo plemićki status, svoje dobro stanje, svoj šarm... Nogomet sam još uvijek igrao, bicikl tjerao po Zagrebu, bio sam kralj, uživao sam, kako bi rekli Dalmatinci, "ka mali prajac". Ali kad sam pročitao tu knjigu, sve to je izbrisano i nestalo je iz mene, osim brige - što sad. Tako se osjećam i danas. Fulvio se razbolio, umro, na pogrebu, na samom grobu, netom obavljenoj ceremoniji, gradonačelnik Umaga Vlado Kraljević i ja, postigli smo dogovor, i on je zapravo donio odluku - dogodine krećemo. Forum Tomizza tada se zvao Tomizza i mi, i taj naziv se zadržao nekoliko godina. I već iduće godine povezali smo Balkan i Appennine. A čemu to? To je u posveti u jednoj od svojih knjiga koje mi je dao Fulvio, a družili smo se, imali promocije u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli... Kod njega smo pili najbolje vino na svijetu, jer svaki istarski vinar proizvodi najbolje vino na svijetu. Tomizza je u posveti napisao ono što mi je otvorilo oči, što treba raditi: "Brate moj, smo, ali nismo". Onda sam rekao - sjedi budalo prepotentna, samouvjerena, ohola, i pokaži se.
I onda sam sjeo i napisao "Riva i druži", jedinu knjigu koju sam napisao s detaljnim planom, oko 250 stranica rukopisa uz svesrdnu, savjetodavnu pomoć Jelene Lužine i Tonka Maroevića. I samo mogu reći - Fulvio, grazie per la miglior vita!
Ja sam pisao prozu, priko Učke nekoliko jako dobrih putopisa, eseja, no ozbiljna proza - to mi se osladilo, prihvatila me publika, rasprodano je prvo izdanje, pa je uslijedilo drugo, pa treće... a što je također jako važno - i kritika me odreda uzvisivala, i to Igor Mandić, Velimir Visković, Dragan Velikić...
Jeste li mogli predvidjeti takav razvoj događaja?
- Niti sam o tome mislio, niti brinuo što će biti. Jedina briga mi je bio glavni urednik i direktor zagrebačkog nakladnog zavoda Globus, Tomislav Pušek. Tomica je rekao - honorar je tvoja stvar. Ali inzistirao sam da želim sto primjeraka knjige. On je pak rekao da je to previše - a ja sam rekao - smanji mi honorar! Na kraju mi je dao honorar, i to pristojan, makar smo se cjenkali do samog kraja. I jedan primjerak još uvijek imam! To sam darivao naokolo, šepirio sam se, promocije su bile posvuda, u Zagrebu, Sarajevu, Titogradu... Tutto il mondo iera mio! E me la godevo come un prajac!
Kivan na vlastitu knjigu
Uživao sam u toj slavi, a onda sam bio kivan, i ostao kivan na vlastitu knjigu, jer primjerice u Hrvatskoj književnoj enciklopediji imam zapis, kao i većina pisaca koji su u tom izdanju, ali "Riva i druži" sami imaju svoj zapis! Ne može jedna knjiga sama imati toliko koliko i njen autor, a osobito što sam poslije nje napisao bar dva bolja romana.
Jezik kojim pišete jedinstven je po kombinaciji dijalekata, lokalnih izraza, više svjetskih jezika... Pretpostavljam da je to nekako spontano došlo.
- Ne baš spontano. Moj je prozni i romansijerski otac John Dos Passos, i zapravo njegov roman "Manhattan Transfer" je uzor kojeg sam se trudio slijediti. Osobito, mislim da je njegova dosjetka, preciziranje što je to zakon romana - 75 posto statistika, fakti, a 25 posto autorove kreacije i imaginacije. Tako da ako prelistate s te tehničke, statističke strane "Riva i druži", vidite da sam dosegao dosta blizu tomu. Na primjer, navođenje pedesetak pulskih prezimena iz 1947., koji su naravno iz cijele Europe, ne samo Austro-Ugarske. Uostalom, i Joyce je bio tu.
Što se tiče izdanja, imali ste jedan izlet i u gastro domeni.
- Tako je, a uskoro će i drugo - "Kužina prvanja" u izdanju Shura Publications. To je opet tipična Istra, jer prenosim ča se i kako se jilo. Nikad ne zaboravim jednu od najljepših slika mog života, kad je štajun, rano proljeće, između Rakovci i Štifanići je jedna blaga uzvisina, livade, boškići, tu je znalo biti po 25 - 30 žen naših, korak po korak su hodile parajući - jer parati je brati divlji radič, cikoriju, hranjivu, i ljekovito bilje - to je zapravo temelj prehranjivanja. Samoniklo jestivo, ljekovito bilje, a i jedno i drugo bit će zastupljeno u tom izdanju. Kad ni ča - vajk je nešto u štajunu. Mladog leprina i priko dva jaja, to je fritaja bogovska. Naše babe i matere su to znale, 50-ak vrsta ljekovitog i jestivog bilja.
Sjećam se kad su nam fašisti upali u kuću i zmitraljali baćve z vinon, pak na to prosuli šenicu. To smo dali prahcima, a kako ni bilo niš za pit, smo se levali, dva didova brata Miho i Tome, oni sedamdeset, ja šest, brat četiri, i ala na Rušnjak hojmo brati smrikve, bobice crlene i one modre. I to bi vrgli u niki lancun po danu, i s palicom bi to tukli, i načinila se jena bačva bevande koja je bila kao sok, a načinila se i bačvica likera.
Danas živite u Zagrebu, no Istra vam je i dalje u srcu.
- Istra mi je uvijek u srcu, i gledam što više da budem u Istri. Sad više nažalost si ne mogu to dozvoliti toliko koliko bih želio biti u Istri. Godine su već odmakle, čuvaj zdravlje - to ča ga je ustalo… Istra u srcu, u glavi, u trbuhu, u duši - najveć - u prsti! Vajk pišen, i šperan najveć da ću finiti novi libar poezije. Dobro mi gre, najmilija mi poema jur je deboto finjena, a sastoji se samo do naziva istarskih sela, mista, gradova… Jer cijela Istra jest jedna beskrajna poema, zapravo balada, koja traje silnicima usprkos…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
