pulski performer
Pino Ivančić: "Najviše mrzim laži i iskonstruirane narative u kulturnom miljeu i kulturnim institucijama"
(Arhiva Glasa Istre)
Poznat prije svega kao performer, čiji su performansi nerijetko uzburkali, pa isto tako i šokirali javnost, pulski umjetnik Pino Ivančić već 54 godine aktivno djeluje na pulskoj, istarskoj, ali i široj kulturnoj sceni. Nerijetko polemičan, uvijek pun ideja, aktivan i vrlo skroman, Ivančić se na neki način nedavno oprostio s dijelom svoje umjetnosti, svoga umjetničkog opusa i to na posve neobičan način, no, tu nije kraj njegovom "oproštaju" s umjetničkim kreacijama.
Spontano, neplanirano stvaranje
- Krenuo sam stvarati još kao dijete, spontano, neplanirano, kada sam u Kunicima i Milotskom Brigu čuvao ovce kod bake, onako u igri. Stalno sam nešto izrađivao, bila je to igra, spontano, nisam tada ni slučajno mislio pri tome da stvaram umjetnost ili umjetnička djela. Zatim sam krenuo stvarati i na satovima likovnog i tehničkog odgoja, najprije sam išao u OŠ Viktora Cara Emina u bivšoj Pedagoškoj akademiji, a onda u OŠ Vladimira Gortana na Stoji. Bila je ekipa nas koji smo bili malo življi, bili smo farabuti kako bi se to reklo, onda sam krenuo nastupati u bendovima, imali smo probe po kućama, garažama.
Cijelo vrijeme sam radio neke figurice, nešto stvarao, onako, bez pretenzija. Završio sam nakon toga Školu učenika u privredi i Tehničku, bio sam stipendist Elektroistre, međutim nisam tamo nikada radio, već mi je prvi posao bio u Tvornici cementa "Giulio Revelante", gdje sam godinama radio kao pogonski električar. Imao sam tamo smjene od 8, 10, 12, 14 sati, ovisno o prirodi posla i o prohtjevima, a u pauzama i tijekom marende izrađivao sam skulpturice, figurice od drva i kamena, od svega što bih prigodno pronašao. Uvijek bih pronašao nešto za izrađivati, bilo je to onako, usput, ne mogu stajati, a da ništa ne radim.
Oduvijek sam volio umjetnost, Pula je tada bila bogata raznim udrugama i tečajevima, bila je tu i likovna sekcija KUD-a Uljanika i ubrzo sam tu postao član te sam dobio i nagradu za skulpturu od drva s jednog od tada aktualnih umjetničkih natječaja. Kladio sam se s prijateljima da ću dobiti nagradu, i onda su mi ti isti prijatelji kao okladu trebali platiti kakao. Sve je to vuklo jednu stvar, drugu, izlagao sam u tadašnjem izložbenom salonu u Opatijskoj ulici.
Svirao u Gustafima
Prvu veću izložbu imao sam 1979. godine, i od tada sam manje-više stalno prisutan. Nije to uvijek lako. No, moram naglasiti da najviše mrzim laži i iskonstruirane narative u kulturnom miljeu i kulturnim institucijama grada Pule i Istre i to oduvijek, to je nešto što ne trpim, što ne podnosim i kažem što treba bez dlaka na jeziku. Potom sam radio u Uljaniku, a nekako istovremeno su krenuli i moji performansi, kada sam u trlišu išao po izložbama, nekada ravno s posla, nesređen, ovisno kako kada, a gdje su ostali posjetitelji bili svi sređeni, u odijelima, i bilo je zanimljivo gledati, promatrati njihove reakcije, kako tko prihvaća taj trliš, prikazajući tu kulturu radnicima, odnosno taj specifičan radnički milje na moj način.
To je ta moja tzv. SOCIJALNA SKULPTURA. Nije sve to prošlo bez komentara, kritika, a što je bio i cilj tih prvih performansa. Pošto sam radio u smjenama, svaki slobodan dan, ferije, neplaćene dane koristio sam za odlazak na izložbe, za stvarati nešto, pa i za performanse. Uz likovnu umjetnost i performanse, svirao sam i u Gustafima, u jednoj od prvih postava, veli Pino, koji je u svojoj karijeri odradio jako puno performansa od koji su neki (p)ostali silno upečatljivi i kroz godine.
- Jedna od frki oko nekih izjava izrečenih novinarima bila je usputno uz izložbu u sada pokojnoj Galeriji Diana u pulskoj Gradskoj palači, veli Pino. Navodi da su zaklani puran u Pazinu, kao i performans s križem na Grisiji bili najveći skandali, odnosno najupečatljiviji što se njegovih performansa tiče, odnosno tako su definirani. To je na neki način odredilo i njegov radni put i vijek u Uljaniku, gdje je bio, između ostalog, i sindikalni povjerenik te je tijekom promjena koje su se u tom brodogradilištu dešavale kroz godine, nakon raznih uspona i padova, ostao bez posla i 14 godina je bio na Zavodu za zapošljavanje, sve dok nije stekao uvjete za starosnu mirovinu. No, veli, nerijetko je bilo "zbog umjetnosti i performansa", odnosno zbog toga što je govorio ono što misli i to prikazivao putem svojih performansa.
- Tada sam, kada sam ostao bez posla, a nisam imao još uvjete za mirovnu, imao puno slobodnog vremena. Istina, uvijek sam nešto radio da preživim, uz malu naknadu sa Zavoda, od građevine, radu po vrtovima, stalno nešto, ali mogao sam se posvetiti i umjetnosti te imao sam više vremena za sve to. Što se performansa tiče, svaki je jedinstven, svaki je novi izazov, neponovljiv, i kada me pitate je li mi je bio neki poseban ili koji mi je najdraži (onaj naredni), mogu samo reći da se niti jedan ne može ponoviti, da su jedinstveni i vezani za neki određeni trenutak. S performansima je to specifično, mnogi ne mogu biti izvedeni dva puta na isti način. To je jednostavno taj trenutak.
Neki ne shvaćaju performanse
Performans s puranom bio je najromantičniji od performansa, a najbrutalniji je bio, kada me već pitate, onaj u zagrebačkoj Galeriji Karasi, kao i onaj u tadašnjem pulskom Multimedijalnom centru Luka. Kada sam se rezao i spajao s majkom zemljom, vidio sam lica posjetitelja, kako su bili skandalizirani, šokirani, zaprepašteni, vidio sam kako se love za glavu, posebice kada su vidjeli krv, kako se režem, mnogi nisu shvaćali. I inače neki ljudi ne shvaćaju performanse, neki shvate naknadno, a neki i krivo shvate, odnosno interpretiraju na svoj način.
Onaj performans s puranom bio je hommage Uljaniku, jer puran je išao u uništenje, kao što je to išao i sam Uljanik, sa svim pričama o premještanju, prenamjeni, a već je tamo počela kriza. U Pazinu je tada uništeno oko 5.000 purana zbog neke bolesti, stoga se sve to složilo za taj performans. Zato se prenijela i Uljanikova sekcija u Pazin. Sve to nije prošlo nezapaženo. Ne znam zašto takav skandal, pa naše su none, pranone, stalno klale purane za razne fešte, svadbe, rođendane, rođenja, vjenčanja i nitko nije ništa komentirao, već bi svi to zajedno pojeli, još od davnih vremena i nije bilo nikakvih skandala. Puran se samo zvrnuo na bok. Optužili su me iz sanitarnih razloga, za nepoštivanje tih uvjeta i normi, a imao sam sve papire, sve je tu bilo crno na bijelo, uvijek volim imati sve crno na bijelo. Dakako, bilo je plakanja i zgražavanja, skandaliziranja, kako i to uvijek bude u takvim situacijama.
Mogu reći da barem oko 98 posto mojih performansa bilježi aktualni trenutak, korespondira sa sadašnjim trenutkom, a u sve je to utkano moje iskustvo od 54 godine bavljenja umjetnošću. Svi su performansi imali vrijeme pripreme, nekada bi ideja došla dok šetam ulicom, nekada od neke najmanje stvari, ali uvijek iza svega toga je stajala priprema, promišljanje o samoj izvedbi te osmišljavanje.
Problem je bio da nikada nisam imao, a ni, kako stvari stoje, nikada neću imati atelje i nemam gdje držati sve te stvari. Jednostavno mi ga nikada nisu dali. Nešto od mojih kreacija je kući, imam nešto u stanu kod pokojne majke, nešto je kod sina u garaži u Zagrebu, navodi.
Rješavanje umjetnosti
Nedostatak prostora je, uzročno-posljedično kod njega dovelo do ideje o "rješavanju umjetnosti", odnosno umjetničkih djela.
- U zagrebačkom Pogonu Jedinstvo sam 25. lipnja ove godine, uz sve protupožarne mjere i mjere zaštite koje su bile potrebne, spalio, i to doslovno, 54 godine svoga stvaralaštva (što sam radio u Zagrebu i okolici), a ovo što je ostalo, spalit ću uskoro u Puli, da prođe ljeto i da osiguramo tehničke i protupožarne mjere i potrebne uvjete zaštite. To nazivam detoxom arta, nemam atelje, nemam adekvatan prostor gdje sve to pohraniti, gdje spremiti umjetnička djela.
Kod sebe doma više ne znam gdje s time i gdje sve to spremiti, a ne želim jednoga dana ostaviti teret svega toga sinu, da mora skrbiti o ostavštini i da mu tako stvorim probleme. Neka sve to što sam zapalio »zarazio« sve koje treba zrakom, neka zrak bude onda pun umjetnosti. Detoks arta ostavljam mladima. Kada nisam mogao dobiti atelje ili mjesto za očuvati radove, neka izgore, i neka umjetnost bude u zraku, neka se tako širi i ide dalje. Nije bilo drugog načina. A uz zagrebačku ekipu snima se i film o ovoj akciji i koji će se nakon dovršenja moći posuđivati uz naplatu.
No, idemo dalje, i dalje stvaram i radim, vatra je novi život za umjetnost, to je i nadahnuće. Tako gledam na to. Idem gdje me zovu, po izložbama, stalno nešto radim, a premda su moji radovi nastali u raznim životnim razdobljima, i svaki je po nečemu poseban, ne osjećam potrebu, svemu unatoč, da ih stalno skupljam, da budu uz mene, navodi Pino koji provodi svoje dane stalno radno, na razne načine.
Upravo u Sveučilišnoj knjižnici Pula, gdje smo i razgovarali, je prošle godine imao izložbu svojih radova iz rane faze, među kojima su bili i neki od prvih njegovih radova, koji su nastali upravo za vrijeme marende tijekom rada u Cementari.
Paljenje u Beogradu
Iako je Pino po sebi polemičan, voli raspravljati, ukazivati na nepravde i nelogičnosti u kulturnom miljeu oko nas, ovoga smo puta htjeli ukazati samo na njegov rad, na njegova postignuća i na više desetljeća stvaranja koja su zaokružena - vatrom.
Imao je Pino toliko izložbi, samostalnih, bio na skupnim izložbama, sudjelovao na performansima u povodu raznih zbivanja u Puli, Istri i okolici, a dio svoje ostavštine, osim u Puli nakon ljeta, planira, kada okolnosti to budu dozvolile, zapaliti i u Beogradu, da bude to kompletan detoks umjetnosti na svaki način.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
