ZRCALO VREMENA
Istarski umjetnici Ante Motika i Josip Crnobori: Miljenici zagrebačke kulturne javnosti
(Privatna arhiva)
List "Istra", namijenjen našoj emigraciji, što je izlazio u Zagrebu pravo je vrelo zanimljivih članaka i informacija. U broju od 19. siječnja 1940. list je pod uredništvom Ernesta Radetića, objavio članak o dva mlada istarska slikara, što ga prenosimo u cijelosti.
Recimo tek da je Antun Ante Motika rođen u Puli, 30. prosinca 1902., a preminuo u Zagrebu, 13. veljače 1992. godine. Josip Crnobori rođen je u Banjolama, 22. listopada 1907., a preminuo u Zagrebu, 12. kolovoza 2005. godine.
Mladi, a već priznati umjetnici
U kratkom vremenskom razmaku imali smo u Zagrebu dvije značajne manifestacije na umjetničkom području. Dva naša mlada i veoma talentirana slikara izložila su svoja djela jedan za drugim, nezavisno jedan od drugoga. To su Ante Motika i Josip Crnobori. Prvi izlaže još i sada u Ullrihovom salonu u Ilici, a izložba drugoga je pred kratko vrijeme zaključena.
I jedan i drugi, premda mladi, ipak su već vrlo dobro poznati u zagrebačkoj kulturnoj javnosti, obojica su priznati umjetnici. Zbog toga nije na odmet, da se i mi u kratko osvrnemo na njihove izložbe i upozorimo na njih u prilici, kao što je ova sadanja. Okolnost da su se pojavili nekako istovremeno sa svojim izložbama daje nam povoda, da to učinimo u zajedničkom prikazu.
I Motika i Crnobori poznati su i od prije u Zagrebu, Motika je izlagao — ako se ne varamo — pred četiri godine u prostorijama Moderne galerije na Zrinjevcu. Od onda nije ga bilo u Zagrebu, odakle ga dijele na stotine kilometara. Motika je naime profesor u Mostaru, pa činjenica da se javlja samostalnom izložbom u Zagrebu govori svakako o velikim naporima, što ih je morao izvršiti u želji da se ponovno prikaže sa svojim novim radovima u središtu hrvatskoga kulturnoga života, od kojega živi godinama daleko — ali možda ne više za dugo...
Živjeti samo od kista
Crnobori je djak zagrebačke umjetničke akademije, koju je s uspjehom završio, ali se nije "odmetnuo" u profesore nego živi stalno u Zagrebu, posvećujući sve svoje vrijeme slikanju. U tom je gotovo mali fenomen. Biti mlad i dobar slikar, priznat u publici i kritici jednodušno kao Crnobori, i moći živjeti samo od kista, rijedak je slučaj. U tom svakako za našu sredinu zavidnom položaju nalazi se danas Crnobori; zavidnom i po tome što je sam sebi na taj način stekao onu rijetku slobodu djelovanja — kakvu mnogi sebi priželjkuju.
U tom pogledu čini nam se za naše prilike svakako "normalnijim" slučaj Motike, koji se kao veliki talenat mora provlačiti provincijom već desetak i više godina, premda bi njegovo mjesto s obzirom na njegove velike sposobnosti i daljnje mogućnosti razvoja svakako bilo u centru hrvatskoga kulturnoga i umjetničkoga života. A Crnoborijev slučaj izgleda nam više kao iznimka koja potvrdjuje pravilo. Jer je doista iznimno, da jedan mladi umjetnik bude u isto vrijeme i općenito priznat i da se to priznanje očituje ne samo u pohvalama i slavi — od koje se slabo živi — već i u povoljnim mogućnostima i realnim uvjetima za normalan život i daljnji razvoj.
No krivo bi bilo kad bi se pomislilo da je Crnobori takvu zavidnu poziciju stekao slučajem ili naklonošću drugih. Obratno je istina. Jer je Crnobori u prvom redu neosporno lijep slikarski talent, a drugo: on se sav intenzivno posvetio slikarskom radu, iskreno, oduševljeno. ustrajno.
Kulturno buđenje južne Istre
I Crnobori i Motika su rodjeni u južnoj Istri, na Puljštini. Interesantno je istaknuti tu činjenicu. Dugo je u Istri najveći broj kulturnih i političkih radnika davala istočna Istra. Liburnija sa Kastavštinom i otok Krk. Iz istočnih istarskih strana potekao je niz književnika i ostalih kulturnih radnika. Drugi dijelovi Istre, zapravo cijela Istra s druge strane Učke, bila je nekako siromašnija u tom pogledu. Dugo, nekoliko je decenija tako bilo. Sve do nedavna. U posljednje vrijeme vidimo da se i srednja i južna Istra afirmira preko svojih predstavnika na različitim područjima duhovnoga stvaranja: Tri njena najistaknutija predstavnika na tom području su pjesnik i učenjak Mate Balota i dva naša slikara: Crnobori i Motika. Sva trojica toliko jaki, da na njih možemo uz još neke druge s ponosom pokazati kad se govori o duhovnom doprinosu Istre zajedničkom hrvatskom kulturnom stvaranju.
Motika se rodio u Puli godine 1902. Otac mu je iz Pazina, a mati Primorka, iz Škrljeva. Još u najranijoj mladosti pokazivao je mnogo smisla za slikarstvo. Gimnaziju je polazio u Pazinu, a prvu je poduku u crtanju dobio od profesora Šantela, poznatoga slovenskoga slikara. Kasnije se s njime susreće na Sušaku, gdje i maturira. U Pazinskoj gimnaziji mora da je frapirao svoje kolege a i mladje svoje drugove, jer nam je poznato, koliko su pazinski djaci, koji su kasnije polazili gimnaziju u Karlovcu, govorili o njemu kao velikom slikarskom talentu, kao pravom "wunderkindu" (…).
Nastavnik u Mostaru
Nakon srednjoškolskih nauka Motika odlazi u Zagreb i isprva se bavi jednako slikarstvom kao i kiparstvom. No kasnije se odlučuje samo za slikarstvo. Kao svršeni djak umjetničke akademije dobiva mjesto srednjoškolskoga nastavnika u Mostaru. Tečajem svoje profesorske karijere odlazi jedno vrijeme u Pariz, i to nakon svoje izložbe od prije četiri godine. Umjetnički dodir s Parizom bio je za njega od velikoga značenja, kao što je uostalom svaki kontakt, napose s takvim umjetničkim centrom kao što je glavni grad Francuske, za pravoga umjetnika od velike koristi.
Tri važne etape značajne su na tom putu: Istra, u kojoj je proveo prvu mladost, s njenim bijelim kraškim pejsažem, Mostar u kojem već godinama djeluje kao profesor sa svojim sličnim kraškim krajobrazom i umjetnički dodir s onima, koji su brusili njegov talenat u zrelijim godinama, u Zagrebu i Parizu. Ta su tri momenta vidljiva i u njegovom djelu, na njegovim slikama. Svi njegovi radovi, što ih je izložio u Ulrichovom salonu (a tih je oko šezdesetak) — sva njegova ulja, akvareli, gvaševi i crteži — nose na sebi pečat toga životnoga puta, bilo u izradbi, bilo u načinu tretiranja, bilo u izabiranju motiva.
A nad tim svim dominira dakako jak biljeg njegova individualnoga stvaralačkoga talenta, njegove fine, suptilne duše, u tom je pogledu Motika sasvim originalna pojava u našem slikarskom životu, sam svoj. Umjetnik, koji radi isključivo po diktatu svog vlastitog unutrašnjega doživljavanja i svoga osebujnoga gledanja. Tu je on dosljedan jednako da li radi kakovu slobodnu kompoziciju, da li slika interieure ili prikazuje svijetle hercegovačke ili primorske krajobraze — u jednom ili drugom slučaju on jednako komponira. Stoga su njegove slike u najvećem dijelu vizije, produkt njegova sasvim posebnoga gledanja i doživljavanja. Njegova inspiracija leži uvijek u njemu samomu, a vanjski predmet je tek izravan povod da na njemu oblikuje, ostvari svoje unutrašnje emocije.
Laskava diploma prof. Tartaglia
Josip Crnobori je rodom iz Banjola, nedaleko Pule. Rodjen je pred trideset i dvije (ili tri) godine. Studirao je najprije u Karlovcu, ali je interesantno da se njegov slikarski talenat nije u srednjoj školi gotovo nikako primjećivao. Barem ne u tolikoj mjeri, da bi se to bilo općenito zapazilo medju njegovim drugovima. Sjećam se, da se pred petnaestak godina bio "okušao" u maloj crkvici u svom rodnom mjestu, ali ni iz daleka takvim uspjehom, koji bi bio dao naslućivati ovako impozantan kasniji razvoj.
Crnobori je pred nekoliko godina završio zagrebačku umjetničku akademiju, a prvu je izložbu priredio pred dvije godine, takodjer u Ulrichovom salonu. Bio je to veliki riziko. Osjetio je to najbolje sam Crnobori, koji je s mnogo neizvjesnosti i simpatične treme gledao ne samo u svoju daljnju slikarsku budućnost, već i u onu najbližu, kako će snositi troškove oko priredbe izložbe. Bio je potpuno nepoznat zagrebačkoj javnosti kao i umjetničkoj kritici, a jedino što je imao bila je laskava svjedodžba njegova profesora, slikara Marina Tartaglie.
No bojazni se nisu ispunile. Obratno, ispunile su se Crnoborijeve možda najveće nade: publika je dolazila na izložbu u velikom broju, kritika je bila za mladoga slikara upravo sjajna, a što je još važnije strah tko će platiti troškove izložbe sasvim je bio suvišan. Jer se našlo i dosta kupaca.
Od onda je Crnobori izložio dvaput. Prvi put zajedno s velikim brojem hrvatskih likovnih umjetnika na izložbi pola vijeka hrvatske umjetnosti, a drugi put polovicom prošloga mjeseca. U novom umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Aleksandra izložio je bio tridesetak uljenih slika: portreta i pejsaža. Portret je najmilije područje njegova rada, ali jednakom lakoćom i jednakim uspjehom slika i krajobraze iz Hrvatskoga primorja i zagrebačke okolice.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
