Prošlo je neko vrijeme otkad smo zadnji put u nas vidjeli da umjetnost ispunjava jednu od svojih osnovnih dužnosti – da upozorava na bitne realnosti velikog svijeta, geopolitike i geostrategije.

Upravo je takav bio performans koji su Šandor Slacki senior i Đurica Ciganović, pulski umjetnici, priredili u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca u Puli.

Partija šaha

Performans, naziva »Šah-mat«, izveden je u tom sugestivnom prostoru, pod »budnim okom« stripovskih grafika velikog Mila Manare, u apsidi. Ondje je na stolu čekao set za šah, i dvije stolice. Scena je, kako su već u samoj najavi kazali, inspirirana famoznim »Sedmim pečatom«, filmom Ingmara Bergmana iz 1957. godine, kada se vitez, povratnik iz križarskih pohoda, u razdoblju velike kuge, Crne smrti, vraća u domovinu, a sama smrt, personificirana i vidljiva, pod crnim plaštem, poziva ga da zaigraju partiju šaha ne bi li vitez za sebe i svoju obitelj, ukoliko pobijedi, osigurao život – ukoliko izgubi, smrt ih ima pravo uzeti.

U ovom je slučaju Đurica Ciganović bio »bijeli« Vitez, ne križar no Palestinac, ali je zato Smrt uvijek ona dobro poznata crna figura pod plaštem i kapuljačom.

Vitez je stupio na scenu čitajući Glas Istre, preciznije, osmrtnice.

- Mrtvačka kronika – tu me nema – dobro!, kazao je Vitez, a onda ugledao Smrt, koja ga čeka uz stol. »Aventinja!«, gromko će Vitez, pa, vidjevši da Smrt ne odgovara, pita dalje »gospođo, tko se vi? Zašto ste ovdje?«

Smrt mu odgovara da pristupi, i da on dobro zna što je, i zašto je ovdje. Vitez razmisli, priđe bliže, skrivajući svoj pogled pod novinama, te s istima krene bockati crnu figuru da se uvjeri da ne sanja. Kada shvati, upita je li Smrt došla po nekoga, a ona kimne glavom i kaže »Ja sam već odabrao nekoga«.

- Da nisam ja možda? Jeste vi, gospođo, došli po mene?, pita Vitez, a Smrt mu ukaže na šahovsku ploču; Vitez naglas potvrdi da će odigrati jednu partiju, a sjedajući, dok su birali strane, i naravno, Smrt okreće crnu na svoju stranu, on krene objašnjavati da ga je otac naučio jednu pjesmicu dok su živjeli u Gazi:

- Tko se smrti boji još, tri za groš, tri za groš – Smrti se ne bojim ja, tra-la-la, kaže Vitez, a onda se našali »Zašto Palestinci mučenici idu u Raj? Jer ih tamo čekaju 72 djevice«.

Vitez potom predlaže Smrti da ako ga pobijedi, radi od njega što hoće i vodi ga kamo hoće, ali ako on pobijedi, kaže Vitez, »ima da mi vratiš Palestinu kakva je bila«.

Svjetski policajac

Smrt potvrdi, i partija krene. Nakon nekolicine brzinskih poteza (za razliku od onoga viđenog u »Sedmom pečatu«), Smrt matira Viteza, koji uzvikne »pa opet da me žena prevari«, i prevrne svog kralja. Vitez, pobijeđen, čeka presudu, a Smrt se diže sa stola, izvuče maramu »Palestinku«, i njome prekrije Vitezovu glavu, da bi potom izvukla i uže, koje zaveže Vitezu oko glave kao omču. Smrtna tišina se prekida tada - dok smrt vodi Viteza negdje daleko kreće svirati »The Star Spangled Banner«, himna Sjedinjenih Američkih Država.

Poantu ove priče objašnjava u tančine Đurica Ciganović, ideator ovog performansa.

- Borimo se – pokušavamo se boriti protiv jednog svjetskog policajca. Međutim, oni imaju svoje ruke, svoje pipke po čitavom svijetu. Što je najgore od svega, oni drže čitavom svijetu lekcije o demokraciji. Njihova je demokracija ona zadnja demokracija u kojoj bih ja volio živjeti. Imaju 30 milijna gladnih, 30 milijuna beskućnika, i 100 milijuna Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja. Kakva je to onda socijalna država? Nikakva država. Troše 100-250 milijardi dolara sada za pomoć Ukrajini da bi radila njihova vojna industrija, a nisu humanitarci, da oni to poklanjaju Ukrajini – sve će to oni naplatiti kasnije. Isto tako podržavaju Izraelce, koji praktički već 80 godina nad Palestinaca rade genocid. I onda kažu; Palestinci su teroristi, Hamas, napali su Izrael, a to je samo rekcija na Izraelov teror od 80 godina, objašnjava Ciganović nakon nastupa.

A zanimljiv izričaj koji je Vitez iskoristio tijekom dogovora sa Smrću, također je pomno biran.

- Treba im dati državu, to sam htio reći kada kažem »ima da mi vratiš Palestinu kakva je bila«. Vratiti im državu, što su zaslužili. Izrael zaslužuje svoju državu, ali i oni, smatra autor.

Smrt pobjeđuje

Međutim, u performansu, kao i na terenu u Gazi, smrt pobjeđuje.

- U svakom slučaju, ni živi ni mrtvi im se neće vratiti. Je li svirala američka himna? Amerika u sprezi sa Izraelom, to je smrt.

Ovaj najrevolucionarniji nastup u Puli i Istri, Ciganović se ne srami reći, a niti strahuje, vjerojatno neće rezonirati dalje od Svetih srca.

- Pošto je nama, hrvatskim državljanima gotovo ispran mozak, možemo reći, »ovo nije politički korektno«, ili, ovo nije korektno prema predsjeniku vlade, jer on je američki igrač, to se zna. I sad – ja mislim da većina neće to shvatiti kako treba. Manjina hoće, smatra Ciganović, a Slacki se na to nadovezao rekavši »shvatit će oni koji su došli tu večeras. Jer su došli upravo s razlogom da vide ovaj performans i izričaj. Oni će to razumjeti. Odjeka, više od ovoga, čisto sumnjam. Zato što vlada Pule, Istre i Hrvatske ne voli svoje umjetnike«.

Povezane vijesti

• Izložba "Istra, lav i orao" do kraja siječnja
• Oči u oči s retiariusom i secutorom
• "Šah-mat" u Svetim srcima