Izložba slika, crteža, skulptura i instalacija na Krležinom Gvozdu

Naviknuta na uobičajenu ponudu Adventa u Zagrebu, uvijek nastojim pronaći neko drugačije (pred)blagdansko iskustvo i u tome, na sreću, uspijevam. Ovoga prosinca našla sam se u jednome od dvaju stanova, onome na gornjem katu, vile na Tuškancu u Ulici Krležin Gvozd 23.

Poznata adresa na kojoj je naš veliki književnik i enciklopedist sa suprugom Belom živio od 1952. do svoje smrti 1981. Riječ je, o posljednjoj od 16 vila na vrhu ovoga tuškanačkog brijega, s prepoznatljivim perivojima na prednjoj padini, nekoć nastanjenim bankarima, veletrgovcima, industrijalcima i odvjetnicima, od kojih su mnogi bili poslovno i obiteljski povezani - pravi dekor za glembajevštinu! Vilu je projektirao 1928. Rudolf Lubynski. Pripadala je obitelji židovskoga bankara Adolfa Reina, koji je 1941. izvršio samoubojstvo da bi izbjegao uhićenje gestapovaca kada su jednoga travanjskog dana došli po njega.

Susreti u prostoru-vremenu

Premda Gvozd 23 u pravilu nije otvoren za javnost, svake godine ga je moguće posjetiti 7. srpnja kada se obilježava Krležin rođendan i organiziraju zanimljiva događanja njemu u čast, a na inicijativu glumca Gorana Matovića koji entuzijastično vodi Centar Miroslav Krleža.

Pretpostavljam da se pitate kako sam se uopće našla na toj adresi ovoga Adventa? U nizu zagrebačkih događanja u prosincu i siječnju ovdje se vikendom, osim nedjeljom, od 16 do 19 sati organiziraju susreti u prostoru-vremenu svemira, kako poetično piše na pozivnici, a riječ je zapravo o Adventu kod Dagmar. Jedna od naših najvećih kolekcionarki umjetnina (zbirka s oko 1.800 djela) svoj je prostor otvorila javnosti da bi predstavila neke od radova četvorice hrvatskih umjetnika, a to su: Miroslav (još jedan) Šutej, Ivo Frišćić, Joško Eterović i Ivo Ćorković.

U pitanju je energična i karizmatična gospođa Dagmar Meneghello, bivša zagrebačka novinarka, dobro poznata po svojoj više od pola stoljeća strastvenoj (veselo priznaje da joj je strast jedna od najdražih riječi, jer joj osobno znači puno toga, uključujući bol) predanosti razvoju turizma i promicanju umjetnosti u čarobnoj uvali Palmižana na otoku Sv. Klement, najvećemu od Paklinskih otoka.

Povijest njezine i suprugove obitelji također je zahvalan materijal za proučavanje, kao i neprekinuta obiteljska borba još od kraja XVIII. stoljeća da, unatoč snažnim političkim i inim mijenama (katkad diktatima), zapušten posjed od 320 hektara na otoku pretvore prvo u botanički vrt, a potom u živopisni atelje pod vedrim nebom u kojemu će uglavnom mladi i još neafirmirani umjetnici, domaći i inozemni, stvarati i izlagati djela za koja će im muza nerijetko biti upravo ona sama. U krugovima turističkih znalaca ističe se da je to jedan od prvih primjera kulturnoga turizma u nas, ustrajnoga još od 1906. godine.

Do konca siječnja uz najavu

Izložba najvećim dijelom slika, crteža, skulptura i instalacija na Krležinom Gvozdu može se pogledati također uz telefonsku najavu, ali u istinskoj želji i nestrpljivosti da je ne propustim, našla sam se pred vratima vile prošloga četvrtka - bez najave na koju sam potpuno zaboravila. No, rado su me primili, očekujući, doduše, jednu najavljenu gošću, dugogodišnju, sada bivšu ravnateljicu zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti (upoznale smo se na jednom putovanju i ponovni susret bio je lijepo iznenađenje), pa sam tako u pravome društvu obilazila blagdanski uređen prostor, uživala u izloženim radovima, dodatno učila o njihovim autorima, a oduševio nas je i dolazak Ive Ćorkovića, slobodnoga umjetnika koji živi i stvara već četiri desetljeća između Hvara i Koelna, a ovdje izlaže dio ciklusa Odisejada u prostorvremenu.

Naravno, ne smijem zaboraviti spomenuti ni ostalu trojicu umjetnika: prvo sjajnoga avangardnog slikara, grafičara i dizajnera Šuteja, potom stilistički zaigranoga slikara koji se još bavio grafičkim oblikovanjem i ilustriranjem knjiga, Friščića, te konačno također svestranoga umjetnika koji se vrlo uspješno dokazao u nizu likovnih formi, Eterovića.

Pri odlasku sam se upisala u Knjigu posjetitelja, a pri spomenu Pule gospođa Meneghello mi je s pravim užitkom (ne pretjerujem, vjerujte mi na riječ) nahvalila stvaralaštvo pulskoga slikara čijih nekoliko radova ima u svojoj kolekciji. Riječ je o našemu Bojanu Šumonji! Na kraju sam otišla, ljubazno odbivši nekoliko mi puta ponuđenu kavu ili čašicu rakije, sretna što među našim kolekcionarima postoji i ona koja ljubav prema umjetničkim djelima nastoji podijeliti s građanima otvarajući im vrata svog doma, što je davno vidjela u Njemačkoj.

Uvjerena je da izlaganje umjetnosti nije rezervirano samo za muzeje i galerije, javne prostore, nego i za ovakvu vrstu prostorne intimnosti, jer se time posjetitelju najizravnije ukazuje na važnost umjetničkih postignuća u svakodnevnome životu, ne ulazeći pritom u njihovu materijalnu vrijednost - probuditi se s pogledom na nečije umjetničko djelo za nju je nesumnjivo passione.