IZ OSOBNOG KUTA

Naš oskarovac Kićo: Od Kugla glumišta do Kraljevskog kazališta u Kopenhagenu i europskog Oscara

| Autor: Prof.dr.sc. Renata Šamo
Zlatko Buić (Snimio Danilo MEMEDOVIĆ)

Zlatko Buić (Snimio Danilo MEMEDOVIĆ)


U danima kada Hrvatska niže uspjehe na mnogim područjima, od politike do sporta (ili obrnuto, kako kome više odgovara), najnovija vijest da je Zlatko Burić nadimka Kićo osvojio europskoga Oscara za ulogu u filmu "Trokut tuge" redatelja Rubena Ostlunda učinila nas je sigurno još ponosnijima (nije sve ni u balunu, ili jest, hm?!). Nije to šala s obzirom na velik ugled europskoga filma u svijetu, ne samo među profesionalnim znalcima, nego i nama "običnim" ljubiteljima sedme umjetnosti zbog kojih, uostalom, i nastaju filmovi.

Našijenac u svijetu

Priča je to o uspjehu još jednoga našijenca u bijelome svijetu, no da bi se taj uspjeh što bolje shvatio, Kiću treba poznavati nadasve kao čovjeka. Uvijek je znao slijediti svoje životne (čitaj: glumačke) snove, ali bez onoga prepoznatljivoga grča u potrazi za uspjehom po svaku cijenu, a pritom biti sasvim svoj i ne zaboravljati druge, uključujući najbližu obitelj. Sigurno tek nekolicina njegovih suradnika zna da je davnih godina Kićo diplomirao psihologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, premda se nikada nije bavio ničim drugim tako ozbiljno osim glumom.

Možete li zamisliti razočaranje, štoviše užas, na licu njegove pokojne majke, divne osječke gospođe, kada joj je sin donio diplomu i najavio da je jedino gluma njegov život, pa nema nikakvu namjeru zaposliti se kao psiholog. Toga dana teta Vilmi se srušio svijet, zapravo njezinih očekivanja (roditelji uvijek misle da znaju što je za nas najbolje i nerijetko nisu u pravu), no morala je prihvatiti odabir svojega ljubimca.

Uslijedile su godine nevjerojatne strastvene predanosti alternativnome Kugla glumištu, družini zaigranih entuzijasta koji su u bivšoj državi doista promijenili percepciju o teatru i onome kakva bi scenska izvedba mogla biti. Bili smo ponosni zato što imamo jednoga glumca u obitelji, no u tradicionalnome građanskom duhu začuđeno smo se pitali što to on glumi, neodlučni trebamo li ga uopće ići gledati, jer nije to baš "pravo kazalište". Zapravo, pitam se je li Kićo uopće glumac i nije li mu netom dobivena nagrada greškom dodijeljena jer teško se oteti dojmu da on ne glumi - na ekranu se ponaša kao u životu! Svaki put kada ga gledam ne vidim razliku između njega glumca i usporenoga dobričine s kojim je uvijek nezaboravan doživljaj popiti kavu (ili nešto žešće).

On je naprosto takav, spontan i uvjerljiv, potpuno se unosi u uloge koje tumači (nije li to odlika pravoga glumca, ili sam u krivu, neka mi ne zamjere filmski kritičari što se petljam u njihov posao). No, nije on nikakav grintavac kako izgleda u pojedinim ulogama, već iskren čovjek koji sve veselo i djetinjasto prihvaća kao veliku igru, pa i život sam. Njegov odlazak u Dansku, uglavnom zbog obiteljskih razloga (tadašnja supruga Dankinja), označio je novu prekretnicu. Iako u intervjuima ponavlja da nikada nije otišao iz Hrvatske jer joj se stalno s neskrivenim oduševljenjem vraća, dobro zna da mu je ostatak obitelji ovdje, svjestan je svojih slavonsko-primorskih, malo germanskih korijena kojih se baš nikada nije ni nastojao odreći.

Reklama za pivo

Od ranih godina življenja u Kopenhagenu po socijalnim stanovima, preko stjecanja prve prave popularnosti u televizijskoj reklami za omiljeno dansko pivo zbog čega je imao kultni status među doseljenicima iz svih dijelova svijeta (potvrdilo se da uspjeh i slava doista nisu rezervirani samo za domaće), do ugovora o višegodišnjemu nastupu u Kraljevskome kazalištu u Kopenhagenu što ga je sklopio, mislim, kao prvi inozemni glumac u njegovoj povijesti. Onda je došla slava za kojom Kićo baš i nije toliko žudio - njemu je važno glumiti i uživati u tome - ali je sigurno ponosan zbog onoga što mu se dogodilo na tome putu.

Za sve to vrijeme nije zaboravio svoje najbliže pa bi se mojoj najstarijoj teti javio razglednicom ili blagdanskom čestitkom sa snimanja filma u Londonu ili negdje u Meksiku, svejedno gdje se nalazio; misliti na drage mu osobe u pravome trenutku, eh, to mu je bilo bitno. Svako takvo javljanje, sva sretna, komentirala bi uvijek istim riječima: "Naš Kićo, nije nas čak ni tamo zaboravio!" No, znao je on štošta i zaboraviti, a to je najčešće izluđivalo njegova pokojnog oca, strica Antu, koji bi se beskrajno veselio svakome sinovljevu dolasku u Osijek nakon dužega izbivanja, ali problem je bio u tome što bi dragi sin subotom ujutro otišao na tržnicu kupiti ribu za njihov zajednički ručak, sreo staro društvo, sjeo negdje s njima i vratio se kući oko ponoći ili tek sljedećega dana - bez ribe, naravno. Pravi boem, da, to je Kićo!

Sjećam se nevjerice jedne mlade danske turistkinje prije nekoliko godina kada ga je prepoznala na pulskim Giardinima, vidno šokirana zbog nenadane prilike da porazgovara s njim i dobije autogram, dok sam ja postrance strpljivo čekala da nastavimo pretresati obiteljske i ine teme. Jednostavno je takav, topao, neposredan, iskren, otvoren, ali katkad zna biti naporan i zahtjevan, istina.

Ne pišem ovaj tekst o dobitniku europskoga Oscara - prvome hrvatskom glumcu u tome svojstvu! - da bih se pohvalila obiteljskom povezanošću s njim, nadam se da mi vjerujete, nego da bih podijelila s vama jednu važnu životnu lekciju koju je Kićo s nepokolebljivošću (na)učio. Treba strastveno voljeti život sa svime onim što nam daje i oduzima (nije ni njemu uvijek lako), prihvatiti se onakvima kakvi jesmo, druge također, i neopterećeno slijediti svoje snove.

Budi ono što jesi

Biti ono što jesi u dubini nutrine uvijek je bio Kićin moto, a sigurna sam da će to potvrditi svi koji ga poznaju (među njima je i Puljanin, još jedan Osječanin, fotograf Hassan Abdelgani, stari mu prijatelj još iz danskih dana). Shvatiti također da upornost i odlučnost, unatoč teškoćama, i bezrezervna predanost radu dugoročno vode ispunjenju vlastitih ciljeva, svrhovitom samoodređenju i uspjehu (sasvim je nebitno što uspjeh nekome predstavlja). I ne zaboraviti pritom rodbinu, prijatelje, poznanike i suradnike, jer oni nas uvelike čine onime što jesmo ili nam pomažu postati onakvima kakvima želimo biti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter