"Schmarrn" je naziv nove knjige Laure Marchig, riječke spisateljice, intelektualke, nekadašnje ravnateljice Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke te bivše novinarke dnevnika La Voce del Popolo. Marchig će knjigu predstaviti na Sa(n)jmu knjige u Istri, a bio je to povod za razgovor s njom.

- Kako se rodila ideja o nastanku ove specifične knjige - spoja tradicije, kulture i gastronomije?

- Knjiga je nastala slijedom povratka korijenima, a to je i romansirano putovanje. Ujedno, to je i moj odgovor na prazninu koju sam osjetila kada sam izgubila "moje velike starce", i ostala sam u biti siroče, neovisno o godinama, te trebala sam ubrzano "odrasti". Nakon dugog hodočašća, promjena kuća, životnih iskustava, krenula sam opet živjeti tamo gdje sam odrasla, a povratkom staroj obiteljskoj rodnoj kući s ravnim krovom i velikim vrtom imala sam osjećaj da sam okružena duhovima iz prošlosti, koji su živjeli u ovoj kući te bili dio obiteljske memorije. Osim što su te uspomene osobne, dijelom su i kolektivne, dio memorija moga kraja, dio Europe, odnosno Mitteleurope, gdje se kulture susreću, dotiču, prožimaju i razdvajaju. Svako od tih prisustva doprinio je i popunjavanju potrage za kulinarskim receptima koji su istovremeno postali i životni recepti. To je drevna tradicija, stvaranje odnosa između živih i mrtvih, i to putem hrane. Knjiga je objavljena za Halloween. Blagdan dakako nije dio našeg podneblja, to slavlje, to je konzumeristički blagdan uvezen iz Sjedinjenih Država. No, naš odnos s najdražima prožima se i putem hrane, slavlja. Foscolo je u svome djelu pisao o korespondenciji ljubavnih osjetila, govoreći o odnosu koji se stvara između živih i mrtvih. Iako, čitajući takve najave o knjizi, netko bi mogao pomisliti da je tužna, knjiga je vrlo vitalna, svojevrsna oda životu. Iz svega toga nastala je hibridna knjiga, na trenutke intimistička, biografska, povezana s evociranjem mogućih svjetova, a sve to dovodi do osebujnih susreta. Od klimatskih promjena do nove zbilje, kako ljudi postaju hibridna bića - polu od krvi i mesa, polu digitalni. Sve to, uzročno-posljedično, mijenja i živa bića, odnose. Tu dolazi do simbioze raznih literarnih žanrova - proze, poezije u prozi, čiste poezije, dok zbilja prepušta mjesto mašti, priči. Tretirajući delikatnu temu, "prizvala sam upomoć" umjetničku prozu, a potom, na neki način, i poeziju. Zato dolazi do spajanja zbilje i mašte.

- Rad na knjizi zasigurno je zahtijevao i proučavanje bogatog korpusa materijala?

- Sam istraživački rad sastojao se u traženju po ladicama i ormarima, nalaženju starih albuma koji su sadržavali isto tako stare fotografije, recepte na žutim papirima, stare papire, kao i priču o tajanstvenom Lucianu, stricu koji je preminuo s 26 godina, odmah nakon Drugog svjetskog rata, a mi "mladi" u obitelji znali smo premalo o njemu. Pošto je mjesto radnje Rijeka, kao i Istra te Kvarner, sreća je da je knjiga objavljena u dvojezičnom izdanju - s jedne strane je tu originalna talijanska inačica uz pokoji dijalektalni dio pisan fijumanskim govorom, a potom i izvrstan hrvatski prijevod Lorene Monica Kmet.

- Gotovo istovremeno, objavljene su Vam dvije knjige.

- Ne dešava mi se to prvi put, mislim da mi je to treći put da dvije knjige izlaze istovremeno. Je li je to sudbina? Tko zna. "Schamrrn" je objavila Umjetnička organizacija Fedra art projekt, u suradnji s hrvatskim P.E.N. klubom i Udrugom Slobodna Država Rijeka, te zahvaljujući doprinosu Grada Rijeke, Zajednice Talijana Rijeka i vijeću za manjine Grada Rijeke. Knjigu je uredila Corinna Gerbaz Giuliano, sadrži pismo Loredane Bogliun autorici, moj odgovor toj vodnjanskoj pjesnikinji te bilješku koju potpisuje Milan Rakovac. Fuorilinea, prestižna talijanska izdavačka kuća, objavila je moje pjesničke radove, urednik je Walter Chierigin, a predgovor je napisao poznati talijanski književni kritičar Fulvio Senardi. Knjiga je prošle godine objavljena u digitalnom obliku za "Ponte Rosso".

- Uvelike radite na očuvanju baštine Vašega kraja, pišete poeziju, prozu i kazališne tekstove. U čemu se osjećate najrealiziranijom?

- Sve su to razni aspekti iste prirode. Nikada se nisam osjećala isključivo pjesnikinjom, već uvijek sam djelovala uz želju da slijedim sugestije i potrebe trenutka. Trudila sam se oteti zaboravu priču o riječkoj braći Jankovits, a to su Eugenio i Oscar i njihova "Alfa Romeo Jankovits", potom je tu bio dokumentarac napisan s Diegom Zandelom o ratnom zločincu Oskaru Piškuliću Žutom, višejezična djela za djecu "I zvijezde štucaju/I zvezde štucaju/Anche le stelle hanno il singhiozzo", te glazbena komedija "Ma noi torneremo/Ma ćemo se vrnut ", posvećena zavičajnosti. Jednostavno, imam potrebu prepričati ono do čega mi je stalo. Darko Jurković Charlie, moj partner, kaže da je ta svestranost moje prokletstvo, jer stvara nelagodu u ljudima. Ljudi nerijetko ne shvaćaju da netko ima puno interesa, i to kod nekih stvara nepovjerenje.

- Koliko poezija korespondira s aktualnim trenutkom?

- S poezijom je uvijek to slučaj, ona je proizvod društvene zbilje. Iako je osobno za mene predivna, talijanska poezija ima tu manu da je vrlo često autoreferencijalna. Poezija hrvatskih pjesnika, pak, koju čitam s velikom radošću, je dio sadašnjosti, uronjena u sadašnjost. Hrvatski pjesnici, posebice oni mladi, su u biti svjedoci aktualnosti. Za razliku od talijanskih pjesnika koji žele biti čuvari ars poetike, mladi hrvatski pjesnici su usredotočeni prije svega na smisao, te kreiraju poeziju "ne poeziju", uz ritam koji za moje uši zvuči dosadan. Moj apel je da se nikada ne odustane od estetike, od glazbe, samo da bi se slijedio smisao. Prava poezija je spoj svega toga.

Povezane vijesti

• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.
• BOOKtiga: Bogat program za ljubitelje pisane riječi