Nije kod nas u obitelji bilo onog da je jutro pametnije od večeri i da će se nakon prospavane noći sve zaboraviti. Tada bih pomislila što to meni treba u životu, ali da budem iskrena, kad sam bila mlađa nikad zbog tih naših svađa nisam ozbiljno pomislila da prestanem s igranjem, jer sam previše voljela košarku, rekla je Ivana Đukić

Često smo svjedoci toga kako djeca krenu roditeljskim stopama prilikom odabira životnog poziva. Kad su još mala, taj nastavak obiteljske tradicije najčešće se zna manifestirati u sportu, jer nekad je lakše sina ili kćerku odvesti sa sobom na trening, nego tražiti nekoga tko će ga tih sat-dva pričuvati. Ako se djetetu to okruženje svidi, ti će dolasci postati učestaliji i uskoro će se uloge zamijeniti. Zubom vremena pritisnuti roditelji pretvorit će se u trenere, neki stoga što misle da nitko njihovom djetetu ne može udijeliti bolji savjet od njih samih, a drugi zato jer su okončanjem igračke karijere odlučili preseliti na klupu.

Ovaj potonji slučaj zna biti poprilično nezgodan, jer je tanka linija koja razdvaja odličan odnos roditelja-trenera s djetetom-sportašem, od onog koji zna poprilično varirati te bi se mogao opisati potpuno drugačijim epitetima. Kako to biva kad se ta suradnja produlji, odnosno da li se odnos vremenom poboljšava ili pogoršava, najbolje bi nam iz prve ruke mogla otkriti košarkašica Ivana Đukić, kojoj je otac Ivan već 17 godina trener u pulskom klubu.

- Kad sam bila mlađa, puno sam teže sve podnosila i puno mi je više stvari smetalo, od činjenice što sam uvijek ja bila kriva za sve, do toga da bih završila na klupi u trenutku kad sam smatrala da moram igrati. Usto, ono što bih ja s terena vidjela u igri, često ne bi bilo jednako onome što bi tata vidio s klupe i puno bih mu puta rekla da se neke stvari jednostavno ne daju napraviti na način na koji si je on to zamislio, ali ne bi to pomoglo. Uporno bi on gurao po svome i morala bih ga pustiti da izbroji svoje, nije mi bilo druge, prisjetila se 28-godišnja Ivana Đukić. – Nije kod nas bilo onog da je jutro pametnije od večeri i da će se nakon prospavane noći sve zaboraviti te bi mi nekad znao brojati do srijede, a utakmica je bila u subotu. Tada bih pomislila što to meni treba u životu, ali da budem iskrena, kad sam bila mlađa nikad zbog tih naših svađa nisam ozbiljno pomislila da prestanem s igranjem, jer sam previše voljela košarku. Više o tome razmišljam sada kad sam starija, ali prvenstveno stoga što više ne stižem posložiti sve obveze i nekad mi bude svega preko glave.

Povezane vijesti

• Hrvatska - Njemačka 74-72
• Naglić: Želimo igrati mušku košarku
• Hrvatska se namučila s Estonijom