"Nasmijano lice Irene Kolesar bilo je i zauvijek će ostati simbol jednog vremena punog nade. Istovremeno, to lice bilo je i znak početka jedne ozbiljne kinematografije kao što je to bila jugoslavenska. Bez nje, bez veselja kojim je zračila, to vrijeme ni ta kinematografija, ne bi bile to što su bile. Zato je, blago rečeno, sramota da o toj ženi, glumici i njenom vremenu, nemamo monografiju. Kada joj to poštovanje nisu znali pokloniti tijekom života, red je da generacija koja shvaća da bez prošlosti nema budućnosti, to napokon učini. Da sakupi njen život i njen rad na jednom mjestu, između korica jedne, za sve nas, važne knjige.

I u tome ih zdušno podržavam."

Pismo je to redatelja Rajka Grlića objavljeno u uvodnom dijelu knjige "Osmeh porculanske figurine", monografije Irene Kolesar, autora Valdimira Balašćaka, značajne knjige koja je objavljena na kraju 2020. godine u izdanju Društva Rusina Srijemska Mitrovica i NAR-a, Novi Sad.

Prijatelji, kolege, štovatelji

Ovo pismo Rajka Grlića sukus je dvadesetogodišnjeg rada, truda i zaista svestranog angažmana Vladimira Balašćaka, glumca i rođaka velike glumice Irene Kolesar (Slavonski Brod, 22. studeni 1925. - Zagreb, 3. rujna 2002.) koju je proslavila uloga "Slavice" u istoimenom filmu Vjekoslava Afrića. Kako i sam Balašćak u bilješci o priređivaču kaže, pola je svog života posvetio radu na ovoj monografiji.

U monografiji su objedinjena svjedočanstva i pisma prijatelja, kolega, štovatelja Irene Kolesar, kao što su Relja Bašić, Mira Šuvar, Marija Crnobori, Branka Petrić Fehmiu, Jagoda Zamoda, Nenad Polimac, Jasna Malec Utrobičić, Jelisaveta Seka Sablić, Branka Veselinović, Svetlana Bojković, Abdulah Seferović, Mira Stupica, Predrag Ejdus, Rada Djuričin, Ivan Bekjarev i mnogi drugi velikani.

Na 126 stranica, monografija donosi i brojne fotografije te dokumente iz arhiva Odsjeka za kazalište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Pozorišnog muzeja Srbije, Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba i HNK-a Zadar, Dubrovačkih ljetnih igara, Jugoslavenske kinoteke i Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Na koricama je portret Irene Kolesar u plavičastim tonovima, rad slikara Milovana Stanića, a knjigu otvara fotografija Irene Kolesar u ulozi Ofelije. Slijede biografske natuknice iz Hrvatskog biografskog leksikona Hrvatskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", a potom i pismo Rajka Grlića. Prvo poglavlje donosi Ratni dnevnik Irene Kolesar s podnaslovom "Moj doživljaj i moja sjećanja". Ovi dnevnički zapisi, prava mala "knjiga u knjizi" datiraju od 12. veljače 1944., kada Irena Kolesar odlazi u partizane te je raspoređena u ratno kazalište, do 9. svibnja 1945., Dana pobjede i kraja rata.

Sjećanja, dokumenti, fotografije

Slijede "Sjećanja prijatelja i kolega" koja su oblikovna kao pisma, ali i intervjui koje je vodio Vladimir Balašćak. Izdvajamo riječi koje je autoru o Ireni Kolesar izrekla njena velika prijateljica, glumica Marija Crnobori, rođena u Banjolama, tijekom razgovora 2001. godine.

"Uloge je stvarala i slagala na svoj specifičan način. Studiozno im je pristupala, studirala ih i nije brzala u radu. Bila je tako introvertirana, divna, staklena, skladna. Kakva je bila u životu, takva je bila i na kazališnim daskama i na filmskom platnu. Takvu disciplinu, kakvu je Irenica posjedovala, ja više ne vidim u kazalištu. Što ćete, tako je to... Druge su generacije... Vrlo, vrlo disciplinirano je igrala i radila, a to Vam je suština. Slušala je božicu Taliju, a Homer je rekao da Bogovi slušaju one koji im se pokoravaju, i nju je Talija slušala i nagradila", kazala je, između ostalog, Marija Crnobori o Ireni Kolesar.

Prva hrvatska filmska zvijezda

Knjiga u nastavku donosi novinske tekstove o Ireni Kolesar, a slijedi poglavlje "Pod lupom historijske distance" iz kojeg izdvajamo odličan studiozni tekst Nenada Polimca "Kako se Irena Kolesar proslavila Slavicom i upropastila filmsku karijeru" s nadnaslovom "Prva hrvatska filmska zvijezda". U završnici monografije, uz bilješku o priređivaču i tekst o Teatru "Irena Kolesar", je popis svih uloga Irene Kolesar, koja je prvu ulogu na institucionalnim kazališnim daskama odigrala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1945. godine. Bila je to uloga Mare u predstavi "Matija Gubec".

Uz ukazivanje na društvenu i povijesnu važnosti i veliku vrijednosti koju ima objavljivanje monografije Irene Kolesar, priču o knjizi o ovoj velikoj glumici, a skromnoj i samozatajnoj ženi, zaključimo riječima iz knjige koje je Mira Stupica izrekla o Ireni Kolesar: "Svoj pozorišni kamen ugradila je u mnoga pozorišta. U Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Zadru, Dubrovačkim igrama, Ateljeu 212, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, te s Reljom Bašićem u njegovom Teatru. Odigrala je velika djela, a njena Ofelija je ostavljala bez daha... njena je Ofelija najbolja na svijetu. A o filmu "Slavica" da i ne govorim. S tim filmom ona je dala pečat jednom vremenu… Kao da je sad gledam u Dubrovniku, igrala je Tirenu... bila je božanstvena s glasom koji je stvarao tišinu."

Povezane vijesti

• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.
• BOOKtiga: Bogat program za ljubitelje pisane riječi