Stefan Bošković pripada novijoj generaciji crnogorskih pisaca koju još uvijek slabo poznajemo, a tijekom ožujka bio je gost pazinske Kuće za pisce, Hiže od besid. On, pak, Istru dobro poznaje, ovdje često ljetuje, a ovog puta obišao ju je uzduž i poprijeko, između pisanja, naravno. Našli smo se u Puli, u Knjižari i Klubu Giardini 2, na čijim se policama nalazi i Stefanov posljednji roman "Ministar" za koji je dobio Europsku nagradu za književnost, a koji smo, uoči ovog razgovora, pročitali u dahu. Jer, dobro kaže Kruno Lokotar, urednik Buybookovog izdanja "Ministra", "Bošković piše filmski brzo i literarno studiozno, elementi političkog trilera, noira, psihodelije i melankolije čovjeka i društva u tranziciji organski a nepredvidljivo rastu jedno iz drugoga pa se svako malo čitatelj može zapitati tko je ovdje lud: Ministar, društvo ili on sam".

Crnogorsko i globalno

Kako nama vijesti iz regije stižu na kapaljku, zanimalo nas je koliko je crnogorska javnost informirana o kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj.

- Crna Gora je dosta izolirana, pa tako i gledaju na nju, kao na izoliranu zemlju, što zbog geografske pozicije, što zbog same književne produkcije. Crna Gora, naravno, prati regionalnu scenu i dosta zna spisatelja i spisateljica, uopće umjetnika iz Hrvatske, oni stalno dolaze na sajmove, na književne festivale i mislim da je crnogorska javnost, pogotovo književni krug veoma upoznat sa stvaraocima iz Hrvatske i regije. A crnogorsko tržište je malo, 600 hiljada stanovnika, i to se uglavnom odnosi na glavni grad i poneki primorski grad, ostalo je slabo snabdjeveno i knjižarama i bibliotekama. Kod nas je nekoliko stotina do hiljadu prodanih primjeraka knjige - bestseler. To nije problem nezainteresiranosti za čitanje, već problem malog tržišta. Znam da se i hit knjige iz regije, iako poznate, malo prodaju. Ali, ljudi se interesiraju i poznaju scenu.

- Već imate brojne prijevode svojih priča i romana, a njemačko izdanje "Ministra" upravo ste promovirali u Leipzigu i Berlinu. Koliko Nijemci mogu razumjeti političke i društvene specifičnosti ovih prostora koje opisujete u romanu a koje su, recimo, hrvatskom čitatelju posve bliske?

- Priče su mi prevedene na mnoge jezike, njih je lakše prevoditi, pogotovo kada je to za objavu u magazinu i nekoj antologiji. S romanima koji su obimniji, iako je popularniji žanr, teže je doći do prijevoda, i u financijskom i u organizacijskom smislu, pogotovo kada su iz male zemlje kao što je Crna Gora. Ne znam da je svijet lud za piscima iz Crne Gore. I dalje nas, čini mi se, promatraju ukupno, kao Balkan. Imao sam neke bojazni kako će knjigu prihvatiti u Njemačkoj, koliko im je crnogorska mentalitetska slika interesantna, no roman se bavi suvremenim svijetom, pa onda i crnogorski problemi postaju globalni problemi. Super su reagirali. Iznenađujuće dobro. Mnogi su u dah, kažu, pročitali knjigu, već su izašla četiri podkasta, odnosno kritike. U pitanju je vjerojatno odličan prijevod Elvire Veselinović, koja živi i radi u Berlinu. Čini mi se da taj jezik, stil i brz ritam romana odgovaraju njemačkim jezičnim konstrukcijama, osjetilo se to i po čitanju glumca na promociji. Sada se "Ministar" prevodi na još nekoliko europskih jezika.

- Smijali su se Nijemci, vidim na vašem video snimku, na vaš samoironijski humor, recimo, kada sebe uvodite u roman, ni manje ni više, nego kao novog supruga ministrove bivše žene. U romanu ste u društvu svog kolege, književnika Ognjena Spahića kojeg poznajemo s pulskog Sajma knjige.

- Da, ima tu dosta i cinizma. Reagirali su, recimo, i na dio kada ministar priča o svom djetinjstvu s ocem koji ga je tukao kad bi odbio ubiti neku podvodnu životinju tijekom ronjenja. To im je bilo duhovito. Smijali su se na nekim mjestima gdje nisam očekivao da postoji nešto smiješno.

- Na početku romana citirate Giorgija Agambena, talijanskog publicista i profesora estetike: "Savremen je onaj koji upire pogled u svoje vrijeme, ne zato da bi opazio svjetla, nego mrak. Biti savremen je, ponajprije, pitanje hrabrosti". To je moto čitavog romana, mračna strana našeg doba?

- Jeste i to je opet, čini mi se, ideja tog protagonista, ministra kulture Valentina Kovačevića, koji sebe stavlja u kontekst suvremenog čovjeka u suvremenom dobu, u kulturi, gdje je vrlo mračno i vrlo teško, bez obzira na vaše namjere.

Mislim da su namjere tog lika zaista bile plemenite, ali generalno, svi koji su pokušali voditi neku važnu kulturnu instituciju često krenu iz dobrih namjera, da nešto urade, dovedu u red, promijene. Ali pojavi se zid, ili više zidova, ograničenja i ne ovisi samo o vašoj dobroj namjeri, čak ni o vašoj sposobnosti, nego je to širi prostor djelovanja i demonstracije sile unutar sistema. Na početku romana moj junak predstavljen je kao netko tko odlučuje o nečemu, ali kasnije vidite da ustvari ne odlučuje ni o čemu, čak ni o vlastitom životu.

Kao Rusija i Ukrajina

- A život mu je kaotičan, iako misli da je sve lijepo posložio. Kaže: "U dvanaestoj godini sam prekinuo verbalne izljeve ljubavi prema roditeljima. U tridesetoj sam prestao da ih volim. Sad su mi četrdeset dvije. Život mi je bio pažljivo posložen i sve je funkcionisalo." Pri kraju romana ipak pokušava uspostaviti kontakt s roditeljima.

- Trudio sam se taj karakter što više opteretiti u smislu prepreka i zadataka, planova, svega toga što donosi hiperprodukcija života. Na što su ljudi pristali, što sve moraju raditi, na koji je način organizacija ušla u naše živote. Trebaju nam 64 sata u jednom danu da se čovjek toliko rastegne i u svim tim događajima uspostavi nekakav moguć tempo. I onda sve ispada, kao što i jest, nezavršeno, iz jednoga brzopleto ulazimo u drugo, iz drugog u sedamdeseto, iz 70. u 133. - potpuni kaos bez jasnih granica. Zbog toga se u romanu sve događa toliko intenzivno, tematski različito, čak i u žanrovskom smislu kritičari ga ne mogu odrediti, ni kao kombinaciju žanrova. Oni znaju da taj roman nije samo politički triler, da nije samo neo noir, nije samo groteska, samo satira, psihološka drama, ili obiteljska, građanska drama. Znaju što taj roman nije, ali ne znaju što jeste. To je, čini mi se, opis suvremenog čovjeka koji se trudi imati privlačan život koji defacto nema. Kad želite živjeti takav život, neophodno je potisnuti emocije, izbjeći susret s empatijom. Ne zanimaju vas posljedice u tuđim životima. Onda se lakše prolazi, stres padne na neku nižu razinu. Ali, uvijek ti se vrati to što potisneš. Najgore je kad čovjek upadne u ono protiv čega se borio, od čega se otimao čitavog života, onda mu taj paradoks vrati film unazad, ali tada je često kasno. Kao što je kasno bilo za ministrovog oca koji umire na sredini romana i obojica žale zašto nisu rekli neke stvari jedan drugome kada je bilo vremena i prostora za to.

S Nevenom Ušumovićem na predstavljanju knjige u Umagu (Snimio Marko Cerovac)

- Svog ministra stavili ste u kulturni resor, kamo i sami pripadate. Spominjete umjetnike koji prose potpore i donacije, vraćaju se u svoje umjetničke jazbine, teško žive s diplomom umjetnika. Je li to slika kulturne scene u Crnoj Gori?

- Jeste, pritom kod nas nije bilo toliko korupcije u kulturi kao u drugim resorima, iz razloga što nikoga nije interesirala jer tu nema novca. To je veoma mali budžet koji se izdvaja za kulturu i s te strane stvarno nismo imali neke jako izražene režimske umjetnike. Tek njih nekoliko, a ima ih u svakoj zemlji. Ali, da, svi se čupkaju oko tog budžeta. Zašto taj ministar nije iz nekog drugog ministarstva? Iz razloga što je kultura proizvođač identiteta, a kod nas u Crnoj Gori to je i dalje vrlo bitno i aktualno pitanje s kojim vjekovima ne možemo izaći na kraj, pogotovo nakon nezavisnosti. Ta podijeljenost na zapadni i istočni blok u Crnoj Gori je veoma zastupljena i kroz primjer Rumije, također spomenute u romanu, gdje je pogotovo sad eskaliralo to miješanje Crkve. Kad Crkva počne voditi državu i praviti Vladu, to postaje problem. U Crnoj Gori je stalna ta klackalica na kojoj se važe stanovništvo, zato i taj ministar kao dualni protagonist pokušava napraviti kompromise s obje strane, nešto zbog osobnih potreba, nešto zbog onog što je obećao, a u tome najviše ispašta kultura. Ne možete se baviti bilo čime u svojoj struci ukoliko vam stalno nad glavom visi jedan puno veći problem koji se i dalje ne rješava i koji se čini nerješivim. I dok se on ne riješi, ni društvo ni država ne mogu ići naprijed, nego stalno mile. Kad dođu do neke uzbrdice, skotrljaju se nekoliko metara ili godina unazad i stalno tako.

- Kako mladi ljudi u Crnoj Gori gledaju na te podjele i opsjednutost religijom. Je li to borba između ruralnog i urbanog dijela zemlje?

- Veći dio građana glasao je za nezavisnu Crnu Goru, dok je drugi dio Crnogoraca okrenut Rusiji, Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, iako to nisu ljudi iz Srbije. Izjašnjavaju se kao Srbi, iako su ponekad u pitanju dva rođena brata, iz iste kuće. Situacija je komplicirana i trebalo bi mi možda i dvije godine da pričam o tome a da nisam siguran hoću li vam dati pravi odgovor. To je tipičan primjer odnosa veće države naspram manje, kao što je u Engleskoj bio odnos Britanaca s Ircima, kao Rusija i Ukrajina, tako su i Srbija i Crna Gora, to tako funkcionira otkad je svijeta. Samo što Crna Gora nikoga ne zanima na neki bitniji način. Isti jezik je u pitanju, isto podneblje, veže nas i historija, ali to ne znači da svatko nema svoj identitet. To je naslijeđe koje kod nas nikako da se riješi, a problem je upravo u tome što Crna Gora, kao ni Srbija, nije donijela nijednu ili vrlo malo zrelih odluka - prije svega mislim na raskidanje s nekim stvarima, mitologijom i mitomanijom, da bi društvo otišlo naprijed, ali to je izgleda nemoguće. To je zakržljali mehanizam, užasno anakron i prevaziđen, ali i dalje kod nas ima snagu.

Između dva nacionalizma

- Koliko su snažne one druge, progresivne snage u zemlji, u smislu građanskog, a ne nacionalnog opredjeljenja?

- Moje opcije nisu toliko optimistične, iako jesam optimist, jer mislim da je taj građanski sloj jako mali i zbog toga se Crna Gora nalazi između dva nacionalizma, jednoga koji dolazi iz druge zemlje i jednoga koji je crnogorski, koji je potpuno drugačiji, prije svega jer dolazi iz obrambenog mehanizma i jer nije okrvavio ruke u svojoj historiji.

- I mi bolujemo od sličnih bolesti. Recimo, prepoznajemo tajkune iz vašeg romana koji stavljaju ministre na pozicije pa od njih očekuju usluge.

- Kod nas bi ih nazvali kontroverzni biznismeni, biznismeni koji su na ivici zakona, kao neki graničari koji komuniciraju s opasnim svijetom koji je izvan zakona i s ovima koji su u regularnim tokovima zakona i potrebna im je država i kanali države da svoj biznis dignu na viši nivo.

- Taj vaš "biznismen" je pokazao i plemenito lice?

- Generalno, ne volim praviti jednodimenzionalne karaktere, niti tako promatram ljude, da su dobri ili loši, crni ili bijeli. Upoznao sam dosta ljudi koje ne bih mogao svrstati, s jedne strane su potpune životinje, a onda vidite da posjeduju i nježnost i empatiju. Tako da pokušavam, kada pišem i osmišljavam karaktere, da im dam što više dimenzija, da istu stvar ne rade na isti način ovog dana ili sjutradan.

- Ženski likovi su vam čisto pozitivni. Rušite patrijarhalne predrasude?

- U Crnoj Gori je sve prenaglašeno. Toliko ima epike u toj maloj zemlji, to je taj paradoks i kontradikcija. U Crnoj Gori sve se preuveličava pa je tako i njihova historija preuveličana, kada su hrabri, uvijek su hrabriji nego što jesu, kada su ludi, onda su luđi, kad lažu, lažljiviji nego što su zaista. Tako i s patrijarhatom, naš je malo patrijarhalniji nego ostali patrijarhati. Odnos prema ženama jest nešto što me užasno intimno opsjeda i uznemiruje. To me najviše tišti, više od svake ideologije, svake politike, s tim stvarima sam nekako načisto, a ovo je potpuno drugačija vrsta ukidanja, mnogo gora, mnogo brutalnija. Nisam samo iz tog razloga dao sve te pozitivne karakteristike ženskim likovima, nego zato što to jest tako. To su naslijeđene razlike u odgoju i odrastanju ženske i muške đece, koje su sad očitije više nego ikad, što dokazuje da su žene u svakom području porazile muškarce. Svakodnevno čitam suvremenu književnost i, jednostavno, dublje su, bolje promišljaju, imaju što kazati. Sve ono što je potiskivano u tom nasljeđu vjekovima i vjekovima, sad je izašlo i to je čarobno. Muškarci - a takav je i taj ministar - sad ne znaju đe se nalaze, što se od njih očekuje, kako da se postave. Čak i kad prihvaćaju feminizam, to su neki početnički procesi, ali odlično je da su se pokrenuli. Iščistit će se to pa će sve doći na svoje.

- U svom prvom romanu "Šamaranje" bavite se temom pornografije. Je li to neobična tema za Crnu Goru?

- U Crnoj Gori su te stvari mnogo bolje prihvaćene nego što se mislilo. Ono što sam rekao da Crnogorci i kad su tragični i kad pričaju, uvijek dramatiziraju i to bude malo tragičnije, pa je tako bilo i s prvim prideom u Podgorici. Kao nezamislivo je da se organizira pride, a onda prođe bez ikakvih problema. Pornografija je velika tema i zbog toga što je dolaskom interneta, odnosno pornoindustrije na internetu, postala dostupna čovjeku u crnogorskom selu kao i onome koji živi u centru New Yorka. To je isti cyber prostor koji je trebao da nas oslobodi i ujedini, a ustvari samo je produbio probleme velikih tema koje se tiču rasizma, seksizma, šovinizma, stvari s kojima se bori cijeli svijet.

U pornoindustriji su te teme nekako stavljene u drugi plan i ne kritiziraju se na način na koji bi trebalo. Imate eksplicitne scene rasizma koji treba probuditi seksualnu želju, što je opasno na psihološkoj razini, a da ne pričam kako se to manifestira kada uđe u druge strukture društva. Zato je pornografija za mene bila velika tema, bitna i za međugeneracijske odnose u jednoj malo zapuštenoj tradicionalnoj zemlji koja je odjednom uskočila u novo vrijeme. O tome govori roman.

"Nova" abeceda

- Vaš nam je jezik u "Ministru" posve razumljiv, čak i mladim čitateljima u Hrvatskoj, nema nekih crnogorskih arhaizama, nema ni novih slova iz crnogorske abecede - nazovimo ih, meko "š" i meko "ž" te "dz". Ima li toga u izdanju za Crnu Goru?

- Odvojio sam književni jezik od svjetovnog, a jezik kojim ministar priča više je književni. S obzirom da je urednik ovog izdanja bio Kruno Lokotar, dosta smo radili na jeziku, prilagođavali, čak je tražio da neke situacije bolje objasnim, za koje sam mislio da su poznate. Moji likovi ne dolaze iz tog podneblja gdje se koriste ta slova, pogotovo u administrativnom jeziku. "Nova" slova koja spominjete bila su potrebna radi brojnih toponima koji se baš tako izgovaraju. Drugo, u Crnoj Gori se tako govori. U nekim dijelovima manje, u nekima više. Ali pošto fikcija nije prostor gdje se te stvari rješavaju, nije ni bilo potrebe za usiljenim umetanjem bilo čega što ne pripada tom svijetu.

- Pišete drame, filmske scenarije, dramaturg ste u Narodnom pozorištu u Podgorici. Na Cetinju ste diplomirali na Fakultetu dramskih umjetnosti, gdje postoje odsjeci za dramaturgiju, režiju, glumu?

- Sad više pišem dramske tekstove nego što radim na nečijoj predstavi kao dramaturg. Ali, kada mi se previše proze natovari na glavu, previše toga što pišem, volim raditi na tuđem tekstu, s glumcima, raznim redateljima koji dolaze raditi u našem nacionalnom teatru. Gledate različite poetike, kako netko tretira određenu temu. To je dragocjen proces za stvaraoca ukoliko zna da nešto učini s tim.

- Kažete da nema prave kulturne scene, ne samo u Crnoj Gori, nego ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Koje biste nam mlađe crnogorske pisce preporučili?

- Iz novije generacije crnogorskih pisaca izdvojio bih Iliju Đurovića koji živi u Berlinu. Zatim, Ilijinog suosnivača izdavačke kuće "Žuta kornjača", pisca, ali prije svega kolumnista Brana Mandića. Zatim, Nikolu Nikolića koji je zajedno s regionalnim spisateljicama i spisateljima u "Dnevniku 2020" koji je objavila zagrebačka Fraktura, te nekoliko pjesnikinja, no pjesničku scenu, pogotovo mlađu slabije poznajem. Postoji nova književna scena, samo što je mi nismo oblikovali kao scenu, već nastupamo individualno. Ali to će već netko uskoro napraviti.

Crnogorci bez crnogorskog naglaska

- Boravak u Kući za pisce bio mi je dragocjeniji nego što sam mislio da će biti. A visoka su bila očekivanja s obzirom da ovo nije prvi put da sam aplicirao. Mjesec dana provedenih u Istri bili su čarobni, jer Istru tako i doživljavam, kao neki intimni prostor koji ne mogu usporediti s drugim prostorima na ljestvici važnosti. Ovog puta imao sam vremena da je ispitujem po dužini i širini. Mnogo su mi u tome pomogli domaćini iz Gradske knjižnice u Pazinu, prije svega ravnateljica Iva Ciceran, kao i cijela ekipa iz pulske Knjižare na Giardinima. Sreo sam i dosta Crnogoraca koji ne govore crnogorskim akcentom, što mi je bilo posebno zanimljivo. Uglavnom, mogao bih pričati gotovo mjesec dana o svom boravku u Istri, ali pored svega što mi je rezidencija ponudila, kao piscu koji je u Pazinu svakodnevno pisao novi roman, izdvojit ću ipak odnose koje sam ostvario s pojedinim ljudima, njihovu otvorenost i pitomu narav koja lebdi nad ovim prostorom, što neće nestati ni nakon mog povratka u Crnu Goru.

Povezane vijesti

• "Dnevnik Renije Spiegel": ŽELJA ZA ŽIVOTOM U VREMENIMA BEZ IZLAZA
• KNJIŽEVNI NOVITETI: "Olive, iznova", nastavak priče o Olive Kitteridge
• SIMONE MOCENNI "MODRO": Duboko more metafora, aluzija i promišljanja