FENOMEN KOJI SE IZGOVARA, ALI SE NE ISPISUJE
PULJANIN, ANTROPOLOG DR. ANDREA MATOŠEVIĆ PREDSTAVIO NOVU KNJIGU: "Pula je tapija - svi smo mi tapijaroši!"
Andrea Matošević (Dejan ŠTIFANIĆ)
Pula kroz 20. stoljeće hoda ruku za ruku s dosadom, još od pisma Jamesa Joycea koji je Pulu nazvao 'pomorskim Sibirom', a još ranije tu je dosadu Pule ispisao Ivan Cankar, dok je 60-ih godina Pier Paolo Pasolini u knjizi "Il Caos" piše o ispražnjenoj, dosadnoj Puli, kazao je autor * Tapija je turcizam i značio je ovjerenu ispravu o vlasničkom pravu na nekretnine. Danas je to saplitanje o svoje očekivanje
Premda ne u ulozi autora, već recenzenta, svojim već poznatim šarmom iznimno raspoloženi povjesničar profesor emeritus Miroslav Bertoša bio je glavna zvijezda preksinoćnje promocije knjige pulskog antropologa dr. Andree Matošević "Doći u Pulu, dospjeti u tapiju", u izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku i Durieuxa.
Svi korišteni primjeri 'tapije' u uličnom pulskom žargonu izazivali su smijeh publike, a taj je smijeh, čini se, bio nesvjesna reakcija poput one kakva se oslobađa na sočno psovanje.
- Kakva tapija, kakva tapija od promocije, kakva sam ja tapija, a ne, ti si tapija, kakva sam ja tapija od profesora, pa svi smo tapija, pa ova škola je tapija, cijeli ovaj grad je tapija, zašto sam ja tapija, nasmijavao je Bertoša prisutne, dok je Aljoša Pužar autora knjige (i svog prijatelja) Andreu Matoševića nazvao "tapijologom", stručnjakom za pulsku tapiju.
Nije sevdah
Andrea Matošević rekao je da tapija nije sevdah, da to nije saudade.
- Tapija je saplitanje o svoje očekivanje. To je ponajviše usmeni fenomen. Prenosi se usmeno. Izgovara se, ali se ne ispisuje. Za mlađe generacije je tapija žešća dosada, no to nije socijalno-egzistencijalna patnja, to nije depresija, to je svojevrsni limb, nešto između. Pula kroz 20. stoljeće hoda ruku za ruku s dosadom, još od pisma Jamesa Joycea koji je Pulu nazvao 'pomorskim Sibirom', a još prije te 1904./1905. (kada je mladi 22-godišnji James Joyce boravio u Puli sa ženom Norom), dosadu Pule ispisao je slovenski književnik Ivan Cankar, dok 60-ih godina i pjesnik, pisac i filmski redatelj Pier Paolo Pasolini u maloj knjizi "Il Caos" piše o ispražnjenoj, dosadnoj Puli, pojasnio je autor.
- Tapija je, zapravo, elitistički pojam. Prvo, puno njih tvrdi da su upravo oni počeli koristi pojam 'tapija'. Drugo, koristi se u koncertnom dijelu pop kulture, gdje se veže uz pulsku publiku, koja se često naziva posebno zahtjevnom, uz publiku za koju se moraš posebno potruditi. Tapija je i očekivanje publike da se više potrude.
- Pulska publika ne pjeva s pjevačem, drži zatvorenu gubicu, u zadnjim redovima, i gleda vas kritičarski, to nije masa fanova; to je masa jako naslušanih glazbenih kritičara, od kojih mnogi sviraju po hrpetini bendova, nastavio je Matošević. Tapija je za neke i nemogućnost djelovanja, nekom metafora za problem, a mnogima predstavlja cijelu zimu u Puli, kada je ritam života u gradu sporiji u odnosu na živo turističko ljeto.
Nešto osobno
- Što nakon tapije, pitao se u nastavku profesor Bertoša i nastavio: "Prošlost me apsolutno ne opterećuje, moram priznati ni sadašnjost, dok nimalo budućnost. Živim u jednom predivnom zrakopraznom prostoru… Mislim da tapija ne spada u te velike fenomene kao što su saudade ili grčka bol za prošlošću, tipa 'mi smo bili prva država svijeta, svi tisućljećima citiraju Grke, a sad smo samo marginalna država'".
- Ta bol za prošlošću, to nije tapija. Tapija je nešto osobno, što nastaje u konfliktu između društva i individue. Nekome je to uvreda, omalovažavanje, 'ti si tapija', 'e onda si i ti tapija', poentirao je Bertoša, ispraćen dugim pljeskom (ne)zahtjevne, (ne)tapijaroške publike.
Joj, tri godine mornarice u Puli
Kako je rekao prof. Miroslav Bertoša, on generacijski ipak ne živi u ovoj knjizi.
- Za mene doći u Pulu nije predstavljalo tapiju. Za mene je Pula bila atraktivan, ali i poluprazan grad. Doći u Pulu značilo je doći na more. Značilo je vitalnost, svježi zrak, značilo je zaposlenje u Uljaniku, cementari, tvornici stakla. Značilo je dolazak na odsluženje vojnog roka ('joj, tri godine mornarice'), pa su ljudi iz unutrašnjosti, nakon odlaska iz Pule, pjevali: "Čekaju nas ravnice i gore, nikad više na more", nasmijao je prisutne Bertoša i dodao: "Moja generacija je bila generacija koja se vodila onom 'uvijek nešto raditi'; uvijek u pokretu, s krpenjačom ili kakogod već. Tapija nije moj pogled na svijet".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
