AUTOR KNJIGE "TITO OČIMA KRLEŽE"

NERAZDVOJNI: "Krleža je bio Titov mezimac, kao što je i Tito bio njegov", kaže pisac i novinar Damir Pilić

Titovo prijateljstvo Krleži nije trebalo da bi gradio vlastitu književnu karijeru, jer je već između dva rata stekao status najboljeg pisca u ondašnjoj Jugoslaviji

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
Fotografija iz knjige "Tito očima Krleze"

Fotografija iz knjige "Tito očima Krleze"


"Ne znam, nisam pesimist, ali dobro je dok je on tu", poručio je Miroslav Krleža 1976. Pritom je, naravno, mislio na Josipa Broza Tita. Slutio je Krleža što bi se moglo dogoditi u Jugoslaviji nakon smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Tito mu je ujedno bio prijatelj. Detalje tog odnosa u svojoj je novoj knjizi "Tito očima Krleže" u izdanju VBZ-a opisao Damir Pilić, pisac i novinar, čije tekstove od Ferala nadalje čitam s neopisivim guštom. Tako je i s ovom knjigom.

U našem dugom, neformalnom, drugarskom razgovoru, koji je prethodio intervjuu, složit ćemo se da u knjizi nema nekih pretjerano nepoznatih detalja iz biografija tih velikih imena 20. stoljeća, ali je sve, napominjem Piliću, odlično posloženo i besprijekorno napisano pa štivo naprosto klizi. Pilić je materijale prikupljao dvije godine, bio je to rudarski posao. U to je vrijeme mogao napisati još pokoji roman, ali ovo je bilo jače od njega, htio je pokazati da Krleža nije bio nikakva ulizica, dvorski pisac socijalističkog režima, već je svim srcem vjerovao u ideju Jugoslavije i u Tita.

- Zašto je oko Krleže uvijek toliko prijepora, kako na književnoj tako i na političkoj sceni? Jedni ga proglašavaju dvorskim piscem, drugi ga pretvaraju u gotovo Titovog mezimca, dok su ga treći vinuli u visine najboljeg pisca koji je ikada živio na ovim prostorima. Tko je, zapravo, bio Krleža? Jesi li ti to otkrio pišući knjigu o odnosu Umjetnika - Krleže - spram Moćnika – Tita?

- Dvorski pisac sigurno nije bio, ali se može reći da je bio Titov mezimac, kao što je i Tito bio njegov. Za mene on jest najbolji pisac ovih prostora, ali uvažavam da je to i pitanje ukusa. U svakom slučaju, prijepori koji se vuku oko Krleže su bez presedana u našoj kulturi, što su uočili čak i strani književni kritičari. Tako švicarski autor Jörg Plath, pišući 2016. o njemačkom prijevodu Krležinih „Zastava”, zaključuje da je Krleža „za jedne kao marksist 'nemoguć čovjek', dok ga drugi nekritički obožavaju kao najvećega u literaturi i kulturi uopće”. Čini mi se da je Plath nazreo bit problema: da Krleža nije bio cjeloživotni komunist i Titov prijatelj, mislim da nikakvih prijepora ne bi bilo, već bi mu unisono bilo priznato da je bar unutar ovog jezika olimpijski pobjednik. Prijepori, dakle, nastaju zbog Krležina političkog bića, koje je on sam jednom zgodom definirao pred svojim kroničarom Enesom Čengićem:

" Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stub. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.”

Damir Pilić (Cropix)

Ako bih morao opisati Krležu, rekao bih da je bio artist i komunist - među artistima najdublji, među komunistima najliberalniji - i da su ta dva atributa podjednako neodvojiva od njegova bića.

- Hrvatska je 90-ih, piše Miljenko Jergović, Krležu pretvorila u katoličkog uškopljenika, pisac je pripitomljen i uglađen. No, to nije ni blizu onoga što je on bio. Otkuda ta potreba da se Krleža pretvori u ono što nije? Čini se kao da hrvatski nacionalisti osjećaju sram spram Krležinog lika, kad već djela nisu uspjeli sakriti.

- Ta nacionalistička prevara, koja antiklerikalnog ateista pretvara u katoličkog uškopljenika, predstavlja obrambeni mehanizam koji je smiješan koliko i dirljiv. Tako je jedan moj drug iz mladosti bio žestoki heavy-metalac, a naročito je obožavao britansku grupu Judas Priest i njenog pjevača Roba Halforda, sve dok krajem 80-ih Halford nije obznanio da je gej. Ovome je to bio šok: Halford mu je ostao glazbeni bog, ali homofobija mu nije dopuštala da ga i dalje sluša. I što je smislio? Prestao je kupovati i slušati nove Judasove ploče, ali je nastavio slušati one stare, izdane prije nego što je saznao da mu je idol peder, dok je još bio uvjeren da je heteroseksualac. Kako bi ga mogao i dalje konzumirati, pretvorio je Halforda u nešto što ovaj nikad nije bio.

Isti mehanizam, recimo, koriste i današnji mladi navijači Hajduka, od kojih mnogi promoviraju ustaštvo, iako je ključni trenutak Hajdukove povijesti odlazak čitavog kluba u partizane. I oni su pretvorili Hajduk u nešto što Hajduk nikad nije bio, jer s Hajdukom kakav je stvarno bio ne znaju što bi. Tako je i s odnosom nacionalista prema Krleži - oni bi ga najradije izbrisali iz povijesti, ali duboko u sebi znaju da je to najveći hrvatski pisac. I zato biraju da s Krleže oljušte i sastružu slojeve komunizma, ateizma, jugoslavenstva, titoizma... kako bi dobili jedinog Krležu kojeg mogu podnijeti. A to što takav Krleža nikad nije postojao - kao što nikad nije postojao ustaški Hajduk ili heteroseksualni Rob Halford - to je za takvu svijest sitna cijena duševnog mira.

- Njegov odnos s Titom je bio specifičan, nazvao ga je fenomenom. Zaintrigirao ga je već pri prvom njihovom susretu prije sto godina. Čime ga je Tito toliko očarao? Politički su bili na sličnim pozicijama, ali ih je dijelila velika razlika u formalnom obrazovanju.

- Njih dvojica su se prvi put sreli krajem 1920. u Radničkom domu u Zagrebu, u Ilici 55, gdje je Krleža držao predavanje na temu „Što je revolucija”. U publici je bio i mladi povratnik iz Rusije Josip Broz, koji je nakon predavanja prišao Krleži i rekao mu da oduševljeno prati i čita sve što on piše, a naročito njegov časopis „Plamen”. Krležu je zaintrigirala činjenica da se taj nepoznati mladić upravo vratio iz Rusije, pa ga je pozvao u obližnju gostionicu na piće, da čuje novosti iz komunističkog Kozmopolisa.

Potom možemo skočiti na 1928. i „Bombaški proces”, na kojem je Tito osuđen na pet godina robije, jer je javno priznao da je član tada zabranjene i ilegalne Komunističke partije Jugoslavije. Bilo je to prvi put da netko javno prizna da je komunist; štoviše, Tito je tada odbrusio sucima da ne priznaje njihov buržoaski sud, već samo sud svoje Partije. To je moralo impresionirati Krležu, koji je pažljivo pratio Bombaški proces.

I konačno, njihovi susreti tokom 1937. godine, kad je Krleža već u žestokom sukobu s tada dominantnom staljinističkom strujom Partije, pokazali su Krleži da pred njim stoji čovjek koji je sposoban pomiriti sve partijske frakcije i koji ima dalekosežne lenjinističke ciljeve i planove. Kako piše Stanko Lasić, u tim susretima Krleža je definitivno potvrdio svoju fasciniranost Titom. „U gomili prijatelja i drugova koji su svijali šiju, evo napokon nekoga tko se ne da” - tako Lasić opisuje viziju koju je Krleža vidio u Titu. Kao što znamo, ta se Krležina vizija pokazala točnom.

Naslovnica knjige

- Slično kao danas, i tada se postavljalo pitanje što si radio kad je izbio rat. Krleža nije otišao u partizane. To su mu jako zamjerali. U vrijeme Drugog svjetskog rata odlučio je ostati u Zagrebu. Što misliš, zašto je to učinio?

- Vjerujem Krleži kada kaže da u partizane nije otišao zbog svog predratnog sukoba s Partijom, koji je trajao kroz čitave tridesete, a kulminirao je 1939. i 1940., kada je Krleža tražio da Partija osudi Staljina i staljinizam, zbog čega je 1940. isključen iz KPJ i posve izoliran iz komunističkog pokreta, s optužbom da je „trockist”, što je tada bila skoro pa smrtna presuda. Krleža je Čengiću opisao niz situacija iz tog predratnog vremena, koji oslikavaju njegovu poziciju izopćenika:

"U kakvoj se ja situaciji nalazim, izvinite, 1941.? Kome da se obratim, kad sa mnom neće nitko da razgovara, kad mene maršuju na ulici partijski funkcionari, kad sam pod prokletstvom već godinu dana i kad mi nitko od partijskih ljudi neće na pozdrav ni šešir da skine. (...) Bio sam šugava ovca. I bio sam u situaciji: Što sad?”

Treba uvažiti i drugu hipotezu, koju navode neki Krležini prijatelji i suborci, poput Rodoljuba Čolakovića i Vladimira Velebita, kao i neki istaknuti povjesničari poput Ive Goldsteina, a to je da se Krleža nije usudio otići u partizane zbog svoje supruge Bele. Naime, Bela nije imala snage da ode u neizvjesnost partizanskog života, a bila je Srpkinja, tako da je Krleža bio uvjeren da će, ako on ode u šumu, Bela završiti u Jasenovcu.

- Znao je da bi ostankom u Zagrebu, odnosno neodlaskom u partizane mogao navući bijes ionako ne baš sklonih mu partijskih moćnika. S druge strane, u Zagrebu je riskirao da ga ubiju ustaše, što su gotovo i učinili. Jesu li ga i komunisti tada htjeli vidjeti mrtvog?

- Krleža se 1941. doista našao na „ničijoj zemlji”, što je mnogo godina kasnije, pred smrt, ovako opisivao beogradskom novinaru Bori Krivokapiću: „Sam samcit, između ustaša i komunista. Nitko neće ni na pozdrav da odgovori, svi okreću glavu kao od kuge. Ustaše me gledaju kao komunistu, komunisti me neće jer sam trockist.”

Koliko god se plašio da će ga ustaše ubiti, Krleža je strahovao i od osvete radikalnog krila Partije, prvenstveno od Milovana Đilasa. Često je govorio pred Čengićem da mu u Drugom svjetskom ratu nije bilo važno od čijeg će noža poginuti: od šefa ustaške policije „Dide” Kvaternika ili od člana partizanskog Vrhovnog štaba „Đide” Đilasa. To je poznata Krležina misao:„I meni je zaista bilo svejedno, kad sam o tome zrelo razmišljao, poginuti od Đide ili od Dide. Zapravo, više sam volio poginuti od Dide, svog klasnog neprijatelja.”

Štoviše, čak i nakon rata Krleža je znao reći da mu je u prvom poslijeratnom susretu s Đilasom, koji se odigrao krajem 1945. u Beogradu, ovaj priznao da bi ga on osobno ubio u partizanima, što je Đilas uvijek poricao. Ta priča je ostala nerazjašnjena.

Damir Pilić (Cropix)

- Tito je bio njegov zaštitnik, iako se u mnogočemu nisu slagali. Krležu su partijci proglašavali trockistom, antistaljinistom, na što je Tito samo odmahivao glavom. Je li to činio zbog toga što nije htio ostati bez svog Umjetnika?

- Što god netko mislio o Titu, ne može se poreći da je to bio čovjek dalekosežnih, planetarnih vizija. On nije samo ujedinio Hrvate, Srbe i ostale Južne Slavene u jednu socijalističku državu, već je ujedinio i čitav Treći svijet u Pokret nesvrstanih. Čovjek s takvim širokim i dubokim uvidom u stvarnost dobro je znao koliko Krleža teži na intelektualnoj vagi i bio je potpuno svjestan da Partija, ako želi provesti radikalni preobražaj društva, mora takvog genija imati na svojoj strani. Osim toga, Tito je uvijek pamtio i uvažavao goleme zasluge koje je Krleža putem svojih tekstova imao za popularizaciju Komunističke partije u prvim desetljećima njezina postojanja, osobito među mladima i intelektualcima. Kad su pojedini rukovoditelji u partizanima znali upitati Tita: „Kako to da Krleže nema među nama?", Tito im je odgovarao: „Kako ga nema, pa on je tu. Hiljade mladih ljudi stiglo je i pristiže u naše redove zahvaljujući upravo Krleži i njegovu djelu."

- Kako je i koliko Krleža koristio tu poziciju Titovog prijatelja u socijalističkoj Jugoslaviji?

- Titovo prijateljstvo Krleži nije trebalo da bi gradio vlastitu književnu karijeru, jer je već između dva rata stekao status najboljeg pisca u ondašnjoj Jugoslaviji. On je to prijateljstvo koristio kako bi napravio šire zahvate na kulturnom planu, a prije svega kako bi destaljinizirao jugoslavensku kulturu, što je činio počevši od svog čuvenog antistaljinističkog referata na Kongresu književnika Jugoslavije 1952. u Ljubljani, kojim je Jugoslavija raskrstila sa socrealizmom. To ne bi bilo moguće bez Titove podrške. Glavni Krležin poslijeratni projekt bio je osnivanje Leksikografskog zavoda 1950. godine i stvaranje Enciklopedije Jugoslavije, što također ne bi bilo moguće bez njegova prijateljstva s Titom. O tome Krleža otvoreno govori Čengiću:

"I da Tito onda nije bio tako odlučan, ni danas ne bismo imali svoju enciklopediju. (...) Bez Tita se ništa ne bi moglo učiniti. Kad god sam došao u Beograd, ručavao sam i večeravao s Titom. Kontakti i dugi razgovori urodili su plodom. (...) Godina 1948. bila je slom, krah iluzija, ali i oslobađanje vlastitih inicijativa. Prvih dana poslije Rezolucije Informbiroa još ne, ali kasnije je išlo prilično brzo. Svakako sa znanjem Tita, počev od prvih ideja otvaranja pa do Ljubljanskog referata."

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of